Iza kuharske pregače Davida Skoke krije se avanturist koji je ovaj put otišao korak dalje i umjesto vijugavim europskim cestama, motorom se odvezao u srce Sahare. U Maroku je uz suprugu Anu i ekipu iskusnih off-road vozača prvi put iskusio vožnju dinama, gdje vrijede pravila potpuno drugačija od onih na cesti. U razgovoru nam je 49-godišnji Puljanin otkrio kako mu je bilo upravljati motorom na pijesku koji ne prašta, što ga je impresioniralo u Maroku i kakav je osjećaj kada te obuzme pustinjski pejzaž - istodobno miran i nemilosrdan.
Što vas je privuklo Maroku i Sahari? Zašto baš ta avantura?
Putovanja motorom moja su strast još otkad sam bio klinac. Ana i ja smo motorom prošli skoro cijelu Europu, uzduž i poprijeko. U posljednje vrijeme više me privlači off-road vožnja nego cesta. Zato mi je i novi motor više za terensku vožnju nego za cestu. Kako sam vrlo temeljit u učenju novih vještina, tako sam, prije nego što sam počeo ozbiljno juriti izvan ceste, kontaktirao Off-road motoškolu Alexa Vencla iz Pule da me prouče kako sigurno voziti svim terenima. Ova edukativna avantura organizirana je u suradnji s agencijom X-track iz Labina. Off-road motoškola ponudila nam je mogućnost da uz stručnog vodiča Alena Kiršića naučimo voziti pustinjskim terenima, što nemamo mogućnosti doživjeti u Europi. Za to nema boljeg mjesta od Maroka i zapadne Sahare u okolici Merzouge koja je na svjetskoj razini poznata po različitim pustinjskim terenima i impozantnim dinama, visokim i do 300 metara.
Jeste li imali neka očekivanja prije puta?
Očekivao sam da sam bolji vozač i da će mi biti lakše nego što je bilo.
Kakav je osjećaj voziti motor dinama? Koliko je to bilo izazovno u odnosu na vožnju na drugim terenima?
Imate osjećaj kao da lebdite na motoru dok i prednji i stražnji kotač konstantno proklizavaju. Trik je u kontroli tog proklizavanja i držanju konstantne brzine tako da ostaneš na površini jer čim brzina padne, počneš propadati u žitki pijesak. Svaki teren traži svoju tehniku vožnje. Vožnja dinama zapravo nema veze s vožnjom po tvrdim terenima. To je potpuno drugi planet u odnosu na vožnju doma. Dine su nepredvidive, svaka je drugačija. Treba biti jako koncentriran i spreman jer je lako pogriješiti, a onda slijedi pad.
Znači da je bilo adrenalinskih trenutaka koji su vam posebno ostali u sjećanju?
Svaki smo dan odlazili u različite dijelove pustinje u okolici Merzouge, između 100 i 150 km na dan. Nije bilo trenutka u vožnji a da adrenalin nije bio na najjače. Oči širom otvorene, laktovi u zraku, koljena lagano povinuta dok guza lebdi iznad sjedala, čvrsto se držiš za volan, konstantan gas, paziš da ne promašiti brzinu i ostaneš na motoru po svaku cijenu. Najzahtjevniji su mi bili brzi zavojiti putevi po finom pijesku gdje moraš konstantno držati visoku brzinu da bi držao neki pravac, a od silne prašine nemaš pojma kamo voziš. Jako je lako pogriješiti.
Koliko je bilo zahtjevno navigirati pustinjom i jeste li imali posebne pripreme?
Alen Kiršić, organizator i vođa puta, stara je pustinjska lisica. Već 17 godina vodi off-road ture u Maroku i zna sve puteve. Čitanje dina ozbiljna je priča i tu nas je Alen vodio bez greške. Svi smo kao pačići pokušavali biti u tragu njegova motora. Bez njega ne bismo napravili ni kilometar po Sahari. Na sreću, Alex je uvijek vozio zadnji u koloni da nas skupi kada se pogubimo. Što se toga tiče, nismo se bojali da ćemo se izgubiti u pustinji.
Kako ste doživjeli tišinu i prostranstvo Sahare? Kažu da pustinja na poseban način utječe na čovjeka, slažete li se s tim?
Saharu bih mogao usporediti s morem. Na prvi pogled čini se savršeno mirna, blaga i prekrasna s pejzažima koji očaravaju, zaljubiš se istog trena. Onda zajašeš val, zaletiš se među dine, kamenjare, kanjone i slane doline gdje ona pokazuje svoju moć. Kad pustinju gledaš izdaleka ili iz sigurnosti džipa, iz glamping šatora, zapravo i ne doživiš ono što nudi. To je kao da kažeš da si doživio neko more ako si sjedio na pješčanoj plaži i cuclao koktelčić. Nikada nisi zaronio u dubine, digao se na val ili prošao neveru. Pustinja je kao i more, čarobna i opasna u svakom pogledu. Imam puno veći respekt prema njoj nego što sam imao kada smo prije 15 godina prvi put posjetili Saharu u Tunisu.
Koja je idealna destinacija za vožnju motorom - asfaltirana cesta ili divljina Sahare?
Svaki motorist ima svoj stil i cilj vožnje. Neki se voze samo do omiljenog bara ili fotopointa, drugi vole velika okupljanja s rock koncertima. Neki jure pistama, a drugi traže daleke destinacije. Dok sam jurio cestama, volio sam Jadransku magistralu i Grobnik. Kad smo Ane i ja putovali, obožavali smo Dolomite, Andaluziju, Toscanu i Provansu. Sada mi se Velebit i Dinaridi čine čarobnima. Želja za avanturom u Saharu pojavila se otkad pratim rad Alexa Vencela iz Off-road moto škole Pula. Činilo mi se to iznad moje lige, ali kako volim izazove, morao sam i to probati.
Kako biste opisali atmosferu i kulturu Maroka? Što vas je impresioniralo?
Maroko je velika zemlja ugodne klime i dragih ljudi. Posjetili smo Casablancu, Errachidiju, Merzougu, berberska plemena na rubu Sahare i nekoliko malih mjesta uz cestu gdje je život stvarno skroman. Nisam ljubitelj velikih gradova, ali u Casablanci sam se osjećao dobrodošao. Jako mi se svidjelo njihovo gostoprimstvo, pogotovo u malim mjestima. Gdje god smo došli, a morate uzeti u obzir da smo bili jako bučna grupa nabrijanih motorista, dočekali su nas čajem i nekom grickalicom, širokog osmijeha i sa željom da nam pokažu i ponude sve najbolje što imaju. Ni u jednom trenutku nisam osjećao nesigurnost ni nelagodu. Ljudi su dragi, skromni, jako prijateljski i uvijek spremni pomoć. A pomoć nam je trebala skoro svaki dan.
Koja vas je marokanska hrana oduševila? Jeste li možda pokupili neku kulinarsku inspiraciju za vlastitu kuhinju?
Jeli smo njihovu jednostavnu hranu. Uglavnom puno svježeg povrća, kus-kusa, rižu, malo mesa i razne tagine. Hrana je bila ukusna, domaća i jednostavno pripremljena. Baš kako volim. Kušao sam najbolje datulje i kupili smo nešto začina. Ruku na srce, kad napravim tagin doma bolji je od ijednog koji sam kušao u Maroku. Ali na ovo putovanje definitivno nismo išli zbog hrane.
Kako je izgledalo istraživanje marokanskih tržnica i restorana? Ima li neko jelo koje biste izdvojili?
Posjetili smo tržnicu u Rissaniju koja je bila prava njihova, s puno galame, šarenih začina i teškim zadahom friško očerupanih kokoši, janjećih iznutrica i mesa koje visi ispred mesnica. Štandovi prekrasnog svježeg voća i povrća, kovači i stolari uz cestu. Magarci su ‘parkirani’ iza zida, a sa strane popravljaju bicikle i zaprežna kola. Kako smo na putovanjima puno puta prošli takvim tržnicama, nije da se baš palim na turistički obilazak tržnica i šarene krpice. Ne kupujem drangulije, to je mjesto gdje je uživala moja Ane. Pomirisala je svaki začin i cjenkala se za svaku krpicu, suvenir i komad tradicijskog nakita. Kako je s roditeljima živjela nekoliko godina u Libiji, vjerojatno joj je to u krvi. Na ovom putovanju nismo baš obilazili restorane. U našem baznom smještaju jedan dan smo ih zamolili da nam spreme ono jare koje već danima trčkara okolo. Bio je to najbolji obrok na cijelom putovanju. A kako alkohola baš nema u prodaji, oduševili smo se kada smo našli lokal uz cestu kod Španjolca Jordija koji prodaje pivo u limenci. Tamo smo stali svaki dan kada smo se premoreni vraćali iz pustinje.
Jeste li naučili nešto o marokanskoj kuhinji što vas je iznenadilo?
Marokanska kuhinja vrlo je slična drugim sjevernoafričkim kuhinjama, jednostavna je, fino začinjena i ukusna. Bazirana se na odličnom povrću, maslinama, pogačama, riži i kus-kusu s jako malo mesa, uglavnom piletine. Riba se nudi najviše u mjestima uz more. Casablanca je veliki lučki grad u kojem se konzumira puno ribe, i to često u street food varijantama i tradicionalnim restoranima. Ima je na svakom koraku i to me oduševilo. Iako jednostavno pripremljena i relativno jeftina, riba im je jako ukusna i dostupna. Što me je ugodno iznenadilo. Volio bi da je i kod nas više naše ribe u takvoj varijanti lako dostupne zdrave hrane.
Nakon ovakvih avantura što vam najviše paše i čemu se veselite - povratku u kuhinju ili odlasku na novo putovanje?
Uvijek se rado vraćam doma. Doma mi je jako lijepo. Volim putovati i cijeli moj poslovni život u posljednjih je nekoliko godina vezan uz stalno izbivanje. Zbog posla sam na putu i četiri-pet dana u tjednu pa jedva čekam doći doma i pojesti Aninu juhicu, domaću salatu i nešto fino što je spremila djeci za večeru. Volim akciju u životu, što poslovnu, što osobnu i stalno sam gladan nečega novog. Sada me čekaju novi poslovni izazovi i jako puno autorskih projekata, snimanje novih gastronomskih putopisa i traženja novih avantura.
Više fotografija pogledajte u galeriji:
