Oni su bračni par. Ivana Ostojčić je prevoditeljica, zaljubljenica u operu, lijepu književnost, elegantnu odjeću, putovanja i piknike. Ivo Korečić radi u knjižari, lud je za stripovima, Thomasom Pynchonom i Davidom Fosterom Wallaceom i, za razliku od Ivane, voli nešto žešću glazbu. Oboje su završili Filozofski fakultet u Zagrebu. Oboje dijele ljubav prema tapetama, pločama i prepariranim životinjama. I rogovima. Svaki kutak njihova stana ima neku priču, a polica s knjigama pravo je malo carstvo. I baš kao što je Umberto Eco rekao da su najvrednije knjige one koje još nisu pročitane, vjerujemo i da neka od brojnih izdanja na njihovoj polici tek trebaju pronaći put do Ivane i Ive. Osebujan i znatiželjan bračni par Ostojčić - Korečić svake nedjelje u poslijepodnevnim satima u sklopu emisije ‘Drugi format’ imaju prilog ‘Kada gosti odnesu tamna odijela’, u kojem lijepo besjede o književnosti, piscima, modernim tehnologijama, kulturi... Svaki iz svoga kuta, nimalo pretenciozno, ali vrlo znalački podastiru sve ono što zanima zaljubljenike u kulturu. Njihov je stan ujedno i kulisa, pa dok Ivana ispija čaj ogrnuta krznenom stolom, Ivo zadubljen u neku knjigu sjedi nasuprot nje i u tom vam se trenutku čini kao da je vrijeme stalo. Kao da ste u nekom drugom svijetu koji više ne postoji te zamišljate kako njihova priča zaista ima savršen kraj. Odnosno njihova priča nikada ne završava. Book:Vaš prilog u sklopu emisije ‘Drugi format’, ‘Kada gosti odnesu tamna odijela’, odiše mirisom starine, evocira na neka prošla vremena u kojima je klasično obrazovanje i čitanje bilo sastavni dio intelektualnih krugova. Kako vi doživljavate svoj projekt? Drago nam je što smo dio tog projekta, bilo je to prekrasno i u svakom smislu oplemenjujuće iskustvo. Sam projekt nije bio naša ideja, predložila ga je HRT‑ova urednica Vlatka Kolarović, koja je željela ponuditi neki novi, inventivni autorski format sa svježim licima, koji bi donio pogled na neke teme iz malo drukčijega kuta. Imali smo potpunu slobodu u odabiru tema koje ćemo scenaristički obraditi, a jedine su smjernice bile - kultura, jezik, književnost i trend. Uz to smo dobili najdivniju ekipu, mlade i talentirane redatelje Dariju Blažević i Tomislava Šobana te snimatelja Tonija Renauda, s kojima smo super kliknuli te se odlično nadopunjavamo idejama i međusobnim povjerenjem. Nakon početnog šoka i nesigurnosti, ovaj nam je projekt veoma prirastao srcu. Doživljavamo ga kao svoj mali izlet u neki drugi svijet.

Book: Kakva je veza između Antuna Šoljana i vaše emisije? Ivana: U moru prijedloga za naziv našeg priloga pojavio se i ovaj stih iz Šoljanove pjesme. Odmah nam se svidio jer je neobičan, lirski, pomalo zagonetan, a ima i odijela... i tu prestaje svaka poveznica sa Šoljanom. Book: Kako nastaju vaši scenariji? Pretpo­s­tavljam da vam ideja ne nedostaje, a s obzirom na vlastite interese, imate materijala za sljedećih deset godina? Ivana: Scenariji uglavnom nastaju spontano, iz naših svakodnevnih razgovora i diskusija o sadržajima kojima smo bili izloženi tijekom dana. Nešto komentiramo i onda jedno od nas kaže - e, to nam može biti tema! Onda krene razrada, istraživanje i pisanje. Ponekad imamo odličnu ideju, no spotaknemo se u istraživanju jer nam usfali baš ta neka određena referenca koja bi zaokružila cijelu priču. Ponekad nam se dogodi da počnemo razrađivati jednu temu, a završimo na posve drugoj jer prvom nismo bili zadovoljni. Ivo: Trudimo se da ti naši dijalozi uvijek budu što prirodniji i sličniji našim svakodnevnim razgovorima, u kojima se svatko nadoveže s nečim iz svog područja interesa. Book: Smatrate li da u današnje vrijeme reality televizije ima mjesta za nišnu emisiju poput vaše, koja gledatelju ne daje lake odgovore? Ivana: Naravno, jer televizija je dovoljno širok medij da obuhvati razne sadržaje i zadovolji različite ukuse publike. Mnogi ljudi odustaju od televizije upravo zato što nema nišnih sadržaja koji bi odgovarali njihovim željama i potrebama. Masa nije i ne bi smjela biti meritum stvari, a kako se ni tržište više ne gleda samo kroz brojke nego kroz segmentaciju, tako bi trebalo biti i s televizijom. Kulturna publika je podzastupljena i mala, ali stabilna i ne treba je ignorirati. Baš kao što i u drugim sektorima postoje konzumenti ‘boutique’ sadržaja, primjerice kupci ‘niche’ parfema, ljubitelji barokne glazbe, poklonici oldtimer automobila, tako, uvjerena sam, postoje i nišni gledatelji. Sve reakcije koje su dosad doprle do nas bile su iznimno pozitivne, mnogi su osjetili potrebu komentirati, nadovezivati se na sadržaj priloga, pohvaliti nešto, sugerirati nešto drugo. Ivo: Da, na svoj se način borimo dokazati Springsteenu da situacija nije ‘57 Channels and Nothing On’. I nije potrebno publici davati odgovore, najsretniji smo ako naša emisija nekoga potakne da s police uzme zaboravljenu knjigu i pročita poneku stranicu na zadanu temu. Book: Je li vam namjera potaknuti osobu da se bez straha uhvatiti ukoštac s, primjerice, Pynchonom kojeg, vidjeli smo iz prve emisije, gospodin Korečić u najmanju ruku adorira? Ivo: O, niste me još čuli kad krenem o Kišu! Tek tada me uhvati profesorski gard. Ali nema tu nekog posebnog hvatanja ukoštac, ne treba podcjenjivati publiku. Sva je književnost čitljiva. Bitno je strastveno razgovarati o onome što voliš i tako dio te strasti prenijeti na druge. Možda ćete nekoga dovoljno zaintrigirati da se i sam ubaci u borgesovski labirint istraživanja.
Book: Ivana, vi se kao prevoditeljica možete pohvaliti i odličnim prijevodom romana Philipa Rotha ‘Tragovi na duši’, ali takve ‘gaže’ su danas rijetke jer nam često promiču dobri autori zbog premalog tržišta pa nakladnici radije biraju bestselere. Je li to frustrirajuće? Ivana: Naravno, ali ujedno razumijem ziheraški pristup nakladnika. Vremena nisu bajna i rijetko tko si može priuštiti da mu knjiga bude promašaj, pogotovo zato što je književna produkcija skupa. U posljednje vrijeme, doduše, primjećujem pomalo drukčiji trend, a to je osjetan pad broja romana koji se prevode s engleskog jezika i porast izdanja ‘egzotičnije’ književnosti. Razlog tome su strane potpore, inozemne financijske injekcije koje nakladnicima olakšavaju produkciju, a ujedno se tako širi recepcija nekih ne tako razvikanih nacionalnih književnosti. Mene, primjerice, frustrira što se više ne prevode klasici, odnosno bilo kakvi stariji naslovi koji nisu najrecentnija produkcija. Postoji, recimo, cijeli korpus britanske i američke književnosti s polovice 20. stoljeća koji se nikada nije pojavio u hrvatskom prijevodu. To mi je san, jednoga dana prevoditi Steinbecka ili Sinclaira Lewisa. Book: Pratite kulturna zbivanja u Zagrebu, pa i šire. Čega vam, kao redovitim konzumentima, nedostaje? Ivana: Vremena. Na količinu kulturnih zbivanja u gradu Zagrebu zaista se ne mogu požaliti. Tehnički gledano, da posjećujem sve što bih trebala ili željela, svaki bih dan trebala negdje biti, na nekom filmskom festivalu, koncertu, kazališnoj predstavi, izložbi, tribini, predstavljanju knjige ili autora. Sadržaja doista ima napretek i to mi je drago. Iako, kao velika poklonica operne literature, sanjam da jednom na zagrebačkoj pozornici gledam Annu Netrebko, svjesna sam da to nije realna opcija pa zbog takvih stvari znam potegnuti u inozemstvo. Sretna sam što sam imala priliku gledati predstave u njujorškom Metropolitanu, Kraljevskoj operi u Londonu, milanskoj Scali, Berlinskoj državnoj operi... To je poseban doživljaj, ali ne žalim se na zagrebačku ponudu. Ivo: Ja se, pak, žalim na zagrebačku ponudu klupskih koncerata. Neki se još sjećaju, prije samo desetak godina Zagreb je bio važno mjesto na europskom koncertnom zemljovidu i mogao se pohvaliti s nekoliko stranih gostovanja tjedno autora u naponu snage. Zbog manjka financija i tu je prevladao ziheraški princip i ne toliko podilaženje koliko prilaženje publici. No postoji još nekolicina avanturistički nastrojenih entuzijasta, poput Vjerana Pavlinovića ili ekipe okupljene oko Doomtown Recordsa, koji se trude održati Zagreb na karti. Razgovarala: Livia Čveljo Fotografije: Dražen Kokorić