Na kavi sa svestranim umjetnikom Slavenom Lunarom

Book: Iako ste svestrani, fotografija vam je jedna od velikih ljubavi, za vas se kaže da ste prije svega street art umjetnik. Koja je karakteristika ulične umjetnosti, i može li poslati snažniju poruku od one u galerijama? U početku mi nije bio cilj slati poruke, želio sam raditi ono što me veseli i pritom imati svoj mir. Divno je raditi velike formate, no slušati nepotrebne i česte komentare (ponekad dobroćudne, ponekad ne) i komunicirati s ljudima koji nemaju pametnijeg posla zamorno je. Crtanje na otvorenom tjelesni je rad, znojiš se, vruće je, hladno je, kukci lete, prljavo je, auti prolaze... Proces izrade murala nije uživancija, ali zadovoljstvo je vidjeti gotov rad. Zadovoljstvo je pomaknuti se naprijed, nadmašiti prijašnje radove, vratiti se s napornog puta i osvrnuti se na iskustva. Uočljiv rad na frekventnome mjestu možda će ostaviti jači dojam na promatrača nego onaj na platnu. Platno može završiti u nečijoj kolekciji, čime postaje intimniji doživljaj, zrači prema vlasniku i posjetiteljima, a rad na ulici zrači prema svim prolaznicima. Rad se može tumačiti kao nerazumljiva šara, natpis, može se iščitati ono što piše pokraj njega. Nemam namjeru slati snažne poruke. Nisam pisac parola, crtam jer me veseli. Ako netko poruku doživi pozitivno, izvrsno. Ako mu je to šarena fleka na zidu, ta poruka mu nije bila namijenjena. Book:Rekli ste da ste od malih nogu počeli crtati na školskoj ploči učeći slova. A kad ste prvi put uzeli sprej u ruke? Roditelji su kod kuće postavili školsku ploču i pomoću nje su me učili slova. Moguće je da me odredilo to što su mi omogućili da odmalena imam pristup kredama, bojicama i flomasterima. Sprej sam prvi put uzeo u ruke potkraj osnovne škole. Sprej je u kratkom roku mogao jednostavno prekriti veće površine. To otkriće usmjerilo me prema grafitima. Mislim da klinci često imaju potrebu ostavljati trag za sobom, a grafiti i rap su im tada kao pojam svakako bliži od renesansnog slikarstva i klasične glazbe. Većina njih obično sazrije i prebaci se na neki ‘ozbiljni’ posao. Neki i u zrelijoj dobi za sobom nastave ostavljati trag na razini djeteta. Mene je oduševila komponenta igre. Što si stariji, to više uočavaš, postaješ spretniji, a maštu nema smisla zauzdavati. Book: Jeste li u svojim počecima imali problema s nerazumijevanjem, odnosno je li vas netko prozivao da je oslikavanje vanjskih zidova (grafita i murala) narušavanje javnoga reda? Najčešće smo birali zidove izvan očiju javnosti, da možemo raditi u miru. Bili su išarani i to nam je bio argument da crtamo po njima, međutim kod zakona to nije prolazilo pa smo bili privođeni. Događalo se i da dođemo raditi ‘ničiji zid’, sivu betonsku površinu, također išaranu, donesemo hrpu boje, radimo u miru, većinu dana je sve u redu, a zatim netko pozove policiju. Iritirali su me ti ‘savjesni’ građani koji su reagirali i zanimalo me jesu li inače tako savjesni. Smetalo mi je što ne rade razliku između nekoga tko se potpisao na zid ili nekoga tko je ondje proveo većinu dana, trošeći i materijal koji je sam nabavio. Danas kad vidim neke uratke po zidovima, postane mi jasno da su možda nekome naši radovi bili grozni. Book:Kako danas gledate na uličnu umjetnost? Stvari su se pomaknule s mjesta. Ne želim počinjati s ‘u naše vrijeme’ jer, iako se vremena mijenjaju, konstante ostaju aktualne. Tko se dugo trudi, ubirat će plodove rada, osim ako nije potpuno asocijalan. U 80-ima, vjerojatno i ranije, otvoreni ljudi koji su bili vrijedni te zaradili novac u drugim profesijama, prepoznali su slične vibracije u radovima tadašnjih klinaca i počeli ih kupovati. Neki zbog gušta, drugi možda kao investiciju. Radovi su preletjeli more i slična priča se ponovila, pa krenula dalje. Ljudi u svijetu možda znaju za Banksyja, ali znatno manji broj poznaje šablone Blek le Rata iz Pariza. Mnogo ljudi u svakom području tapka u mjestu. Iz komocije, nesigurnosti, nekog trećeg razloga. Sve je to legitimno, ali granice pomiču oni kojima radoznalost ne da mira. Osim crtanja, oduvijek me veselila i socijalna komponenta. Druženje i širenje vidika zanimljiv je dodatak obrazovanju. Book:Iza vas su zamijećene samostalne izložbe, a vaši radovi objavljeni su diljem svijeta. Mnogo se govorilo o izložbi ‘Kontinenti’ na osam platana gdje je velik broj mačaka i ljudi smještenih u kvadratne forme. Zašto su mačke dobile važnu ulogu? Simpa su životinje, mucaste, mazne, ponekad s vrlo smiješnim izrazima lica, a ujedno svojeglave, što im daje karakter. I jednostavno im je dati izraz kad ih crtaš. Ideja za ‘Kontinente’ nastala je u Sydneyju, gdje sam prijatelju Tugiju Balogu napravio platno istih dimenzija, ispunjeno mačkama, okrenuo ga naopačke i potpisao. Nazvao sam ga ‘Cats down under’. Na povratku se rodila ideja da pokušam postaviti mačke kao žitelje različitih podneblja, možda neke i kao putnike. Putovanja shvaćam kao znatan doprinos iskustvu, nešto što je dosta utjecalo na razmišljanje. Učinilo mi se zanimljivo crtanim protagonistima dati elemente naroda Australije i Oceanije, Azije ili Latinske Amerike. Odlučio sam ubaciti mačke s ljudskim osobinama kao predstavnike različitih kultura, a uz njih dodati autentične životinje. Uz njih sam dodavao mačke koje su glumile neke prepoznatljive ljudske figure: istraživače, izumitelje, borce za ideale, umjetnike, desperadose, fanatike, umiruće afričko dijete, pretilo američko dijete, izbjeglice, plaćenike... S jedne strane, mačke netko može doživjeti kao simpatične, smiješne, ali s druge - ako ste ih gledali kako tretiraju svoj plijen ili kad jedne druge dohvate, kako im funkcionira hijerarhija na ulici - možda nije loša ideja putem njih prikazati ljude. Svako platno dobilo je i odgovarajuće boje koje su me asocirale na taj kontinent. Book:Spomenuli ste da vam je važna simbolika. Da, ali ne nužno. Često crtam spontano. Ako putujem, volim malo proučiti materiju prije odlaska. Ako ima neka lokalna priča koju bi se moglo uključiti u rad, zašto ne? Izbjegavam trenutačne političke struje i trenutke, držim se trajnih vrijednosti, pa volim koristiti svevremenske stihove ili citate. Ako spominjem osobe, to su ljudi koji su nesebičnošću, pameću i vrijednim radom zadužili čovječanstvo te dali primjer. Ukratko, ako želim nešto reći - kažem, a ako ne želim, nacrtam rad i ne napišem ništa. Book:Radili ste i za časopis Forbes... Forbes me zvao 2009. radi intervjua i da im sugeriram još nekoliko ljudi koji su se iz klasičnih crtača grafita uspješno prometnuli u autore u srodnim poljima. Kad su me nazvali, mislio sam da sam pogrešno čuo. Bilo mi je egzotično vidjeti nas u društvu nekih ozbiljnijih poslovnih ljudi. Uz to, ilustrirao sam i naslovnu stranicu slovima. Book:Koji je proces rada u osmišljavanju likovno-reklamnih poslova? Veseli me kad me kontaktiraju ljudi koji rade zanimljive i korisne projekte. Ispunjavajuće je raditi s ljudima koji svoj posao vole i u njega ulažu sličnu količinu energije kao ja u svoj. Oslikavanje je samo dio projekta jer treba sve pripremiti, a glavobolju mi znaju zadavati vremenski uvjeti. Book:Koji su vam sljedeći planovi? Crtam za pariški projekt ‘Le Mur’. Usput šaljem radove za međunarodnu izložbu na otoku Reunion, potom u Zagrebu snimamo emisiju za kanal Sky Arts. Usporedo s time, okupljam timove ljudi za dva zanimljiva međunarodna crtačka projekta na proljeće u Zagrebu i počeo sam s pripremama za svoju prvu knjigu. To je dio aktivnosti koje su mi kronološki prve na umu. Ove je godine i 25. godišnjica crtačkoga kolektiva YCP, koji smo 2Fast i ja osnovali 1992. kao zagrebačku grupu crtača i zaljubljenika u hip-hop, a danas međunarodnu grupu prijatelja i kolega. Razmišljam i o jubilarnom rođendanskom tulumu. Razgovarala: Antonija Nazor Fotografije: Ivo Kosanvić, Privatni album