Zagrepčanka Martina i Splićanka Marijana svoje vikende provode u prirodi i na svježem zraku u fizičkim aktivnostima što se na prvi pogled čini savršeno iskorištenim vremenom, baš kako bi nam liječnici i treneri savjetovali. Međutim, njihovi zdravi sportski vikendi sve su samo ne mirni i opuštajući – u njima je naglasak na pustolovini i adrenalinu, a tek onda na svemu drugome. I upravo zato pobuđuju čuđenje okoline. "Nedavno je na Marijanu pored mene prošla jedna gospođa i u čudu me gledala dok sam se penjala po stijeni. Pozvala sam je da mi se pridruži, no ona mi je samo rekla kako ne dolazi u obzir te dodala da nismo normalni i gdje smo to uopće vidjeli da se netko 'pentra' po stijenama", prisjeća se Marijana Babić, strastvena zaljubljenica u sportsko penjanje. Dodaje kako je navikla na ovakve komentare i oni je nimalo ne ljute.

Puno više od hobija U tome su joj 'pomogli' i roditelji, koji ni nakon sedam godina koliko se bavi penjanjem, nisu prihvatili hobi svoje kćeri. 'Svaki puta kada HGSS intervenira uslijed neke nezgode, oni me nazovu da me još jednom podsjete koliko je riskantno ono čime se bavim', kaže kroz smijeh Marijana. Svaki slobodan trenutak 27-godišnja ekonomistica, koja se nekoć aktivno bavila rukometom, posvećuje ovom ekstremnom sportu. Iako, on je postao i dio njezina profesionalnog života. Kada se ne penje za svoj gušt, Marijana u ljetnim mjesecima radi kao vodič-instruktor u turističkoj agenciji koja nudi pustolovni turizam, a tijekom godine u specijaliziranoj dvorani sa stijenama drži tečajeve sportskog penjanja. O karijeri ekonomistice za sada ne razmišlja. Draže joj je navući posebne cipele penjačice i uzeti dinamičko uže i komplete tj. klinove u ruke, opasati penjački pojas i zakačiti vrećicu s magnezijem na leđa. On, naime, upija znoj s ruku te omogućava lakše penjanje, bez mogućnosti proklizavanja užeta. Nismo mi posebno hrabre niti super žene Njezina 'ekstremna zagrebačka kolegica' Martina Schauer Ekić za svoj hobi (iako obje tvrde da im je to ustvari način života) koristi obaveznu opremu, a prije svega ona se odnosi na odgovarajuće odijelo, prilagođeno visinama te dva padobrana - uz standardni, tu je i jedan rezervni. Iako, Martina ne smatra da je sport kojim se bavi ekstreman. Za nju je ekstremno biti, primjerice, samohrani roditelj u Hrvatskoj ili živjeti od radničke plaće. Padobranstvo, u kojem je već 11 godina, u Martininoj okolini ne izaziva toliko snebivanja koliko krivih uvjerenja.
"Reakcije nisu negativne, i uglavnom je riječ o znatiželji. No, ispostavi se da svi obično misle kako sam posebno hrabra, nešto poput super žene jer skačem iz padobrana. Istina je da u tom smislu nisam ništa posebna i da sam se itekako na počecima bojala i imala razne paranoje. Danas straha više nema, ali osjećam uvijek prisustvo adrenalina i uzbuđenja koje se pretvori u nešto ugodno pa čak i meditativno. Padobranstvom se bavim jer volim adrenalin i izazove a usto sam i oduvijek vrlo aktivan tip, stalno u pokretu. Neki bi vjerojatno rekli i da sam hiperaktivna", iskrena je Martina, koja i preko tjedna, nakon posla u svom frizerskom salonu, odlazi na aerodrom u Lučko kako bi se vinula u zrak i onda natrag na zemlju ili da bi pomogla suprugu Emiru koji je inače instruktor padobranstva i tandem instruktor. Tako su se, uostalom, i upoznali prije 11 godina kada su joj prijatelji za rođendan poklonili tandem skok padobranom. Partner u tom tandemu bio je Emir. Nema posebnih priprema "Ja u tom trenutku od treme i straha nisam nikoga vidjela. Da se pojavio i Brad Pitt, isto bi se dogodilo. Tek na kraju tečaja padobranstva, kojeg sam u međuvremenu upisala, primijetila sam Emira", ističe Martina. Osim ljubavi prema padobranstvu, Ekići dijele i onu prema backpacking putovanjima te su prošlog studenog zajedno sa 7-godišnjim sinom Valom na motoru prešli cijelu Kambodžu. Da bi se mogle vinuti u visinu, odnosno popeti na stijenu, Martina i Marijana nemaju posebne pripreme niti se bave dodatnim sportovima – dovoljno je malo razgibati ruke i noge i krenuti u avanturu. No, kako su obje po naravi energične osobe i stalno u pokretu (a Marijana k tome svakodnevno umjesto auta koristi bicikl ili pješači) može se reći da su tako stalno u formi. Svjesne su obje kako njihov sportovi mogu biti opasni, no samo ako se ne poštuje procedura i nošenje i upotreba opreme te ako osoba nije iznutra jaka. "Nikada mi se nije dogodilo ništa ružno, no kamen doista može pasti i prouzročiti nevolje ili se vi poskliznuti. To se događa. Ali uz oprez i jaku psihu, koja je zapravo presudna u penjanju, sve je pod kontrolom", tvrdi Marijana. Oprez je uvijek potreban "U padobranstvu uvijek mora postojati oprez i provjera, bez obzira na iskustvo. Bilo je nekoliko napetih situacija kod otvaranja padobrana, ali uzrok je uvijek bila ljudska greška. Sva sreća da postoji rezervni padobran", dodaje Martina. Za razliku od nje, Marijana nikada nije osjećala strah penjući se na opasne stijene. Smatra da bi je strah samo kočio u daljnjem napredovanju i ostvarivanju cilja. Upravo zato joj se i sviđa penjanje što potkrepljuje poznatom izjavom Alberta Einsteina kako svaki put kad dosegnemo svoje granice, pomičemo ih još dalje. Marijanin je sljedeći korak, nada se, ice climbing tj. penjanje po zaleđenom slapu, a Martina si priželjkuje skok s 10 000 metara (standardni su do 4000 m), za koji je potrebna boca s kisikom te poprilično novaca. Mnogim 'insajderima' je smiješno kada čuju kako je Marijana postala penjačica u Zagrebu, gdje je studirala, a ne u rodnom Splitu, koji je poznat kao penjački grad i ima brojna penjališta u krugu 20-ak kilometara te se organiziraju brojna natjecanja. Nakon tečaja prošla je i ljetnu alpinističku školu koja joj je produbila ljubav prema sportskom penjanju. U tome da ustraje u osvajanju stijena velika joj je potpora dečko koji se i sam bavi sportskim penjanjem. "Sretna sam zbog toga i lakše je jer veza ne trpi od kompromisa koji bi bili nužni da se ona druga strana ne bavi penjanjem", kaže za kraj Marijana. Autor: Iva Ćurić Foto: Privatni album