Gotovo 30% žena više je puta tijekom intimne veze doživjelo neki od oblika ekonomskog nasilja od strane partnera, pokazuju istraživanja. Najveći dio žena, kaže doc. dr. sc. Ksenija Klasnić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja je i doktorirala na temu nasilja nad ženama u intimnim vezama, doživjelo je da im partner učestalo prigovora o načinu na koji troše vlastiti novac, dovodi ih u situaciju da moraju lagati o cijeni nečega što su kupile te bez znanja ili dopuštenja uzima zajednički ili vlastiti novac na štetu obitelji. Nadalje, mnogi se muškarci ponašaju kao da je njihov novac samo njihov, a ženin novac zajednički te žele žene što više “vezati” za kuću, primjerice tako da im ne dozvoljavaju zapošljavanje. “Istraživanjima je utvrđeno i to da je 17% žena doživjelo barem jedan od oblika ekonomskog nasilja koji se direktno odnose na uzdržavanje djece te da je 24% njih bilo žrtva i nakon prekida intimne veze”, kaže doc. dr. sc. Klasnić upozoravajući kako ekonomsko nasilje često vodi i prema drugim oblicima nasilja, što ovaj problem čini još alarmantnijim. STJUARDESA MAJA OTVORILA NAM JE DUŠU: ‘Da, seksamo se s pilotima, a jednom sam dobila i udarac’Mnogi krivo misle kako su žrtve ovog oblika nasilje uglavnom žene nižeg stupnja obrazovanja ili one nezaposlene, što nije točno, jer se zlostavljanje ovog tipa događa i među visokoobrazovanim partnerima, među onima s iznadprosječnim primanjima; u siromašnim obiteljima; u zajednicama gdje je žrtva višeg obrazovnog statusa nego zlostavljač ili zarađuje više od njega... “Moj suprug jako dobro zarađuje, no često izbiva iz kuće, tako da je sva briga o djeci i drugim obiteljskim obvezama na meni. Završila sam fakultet i nikad nisam razmišljala da neću raditi, ali s troje djece jednostavno je bilo nemoguće sve stići. Osim toga, plaća mi je bila toliko mizerna da sam više trošila na dadilju koja mi je po potrebi 'uskakala' i na kave i obroke na poslu da mi praktički nije isplatilo raditi. I onda sam dala otkaz”, priča Maja kojoj suprug ne prigovara oko trošenja, no ona se osjeća loše kad za svaku sitnicu koju sebi želi kupiti mora od njega tražiti novac. “Prije neki dan smo se zafrkavali s djecom i kad smo ih pitali s kime bi oni živjeli da se mama i tata rastanu, stariji sin kao iz topa je ispalio 'Pa, naravno, s tatom, on ima više novaca!'. Iako je to bila šala, zapravo preslikava istinu, a ona je da se posao majke i kućanice nimalo ne cijeni”, kaže ova žena. Ekonomsko nasilje ozbiljan je problem svakog društva, jer je taj oblik nasilja ustvari oblik kontrole od strane nasilnika. Brojne udruge koje se bave zaštitom ljudskih prava, pa i brojne ženske udruge, potiču žrtve da se ohrabre prijaviti ekonomsko nasilje, za koje je prema zakonu predviđena kazna od minimalno 1000 kuna ili kazna zatvora od 90 dana. No, kao i kod drugih oblika nasilja, žrtve se boje, nemaju povjerenje u institucije ili smatraju kako će taj potez samo još dodatno zakomplicirati njihov život. I onda nastavljaju živjeti u patnji.

"U našem društvu nije razvijena svijest o tome što je rodno uvjetovano nasilje. U tom je smislu fizičko nasilje najjasnije, premda se ni ono u velikom broju slučajeva ne prijavljuje i to, između ostalog, iz razloga što postoji stigma da je ono odgovornost žrtve. Nad seksualnim nasiljem kao jednim od oblika rodno uvjetovanog nasilja najveća je stigma, dok je ekonomsko nasilje potpuno nejasno većini ljudi. To je nasilje koje implementira i sama država nepoštivanjem zakona, primjerice onoga o radu, a i mnoge žene neinformirane su o svojim pravima i mogućnostima kad stupaju u bračnu zajednicu", kaže psihologica iz Udruge B.a.B.e. Senka Sekulić Rebić napominjući kako treba djelovati ranije, prije nego što osobe uspostavljaju trajne partnerske odnose. Važno je učiti mlade žene o financijskoj samostalnosti, odnosno mogućnosti da se mogu samostalno brinuti o sebi, od početka stvarati neku životnu infrastrukturu kako bi – ako se, nažalost, žena nađe u nasilnoj situaciji – imala mogućnost brzog izlaska iz iste. "Kad se govori o ekonomskom nasilju, žene su, kao i u ostalim oblicima rodno uvjetovanog nasilja, najčešće žrtve, dok su počinitelji najčešće muškarci. One, nažalost, nasilje trpe jako dugo; ono se postepeno povećava, dakle kreće od verbalnog, a u najgorim slučajevima može eskalirati i ubojstvom, čemu smo svjedoci posljednje vrijeme. Ekonomnsko nasilje uvijek je ispretpleteno i s nekim drugim oblikom nasilja. Mnoge žene ne prijavljuju nasilje jer misle da će nakon toga biti samo još gore, ali nema gorega od života u nasilju", kaže Senka i napominje kako je jedno od najmoćnijih oruđa nasilnika izdvajanje osobe iz njezina siocijalnog kruga. Zato svim ženama savjetuje neka njeguju odnose s članovima obitelji i prijateljima, neka imaju razvijenu socijalnu mrežu te neka se u slučajevima nasilja obrate osobi u koju imaju povjerenja i koja im može biti podrška – to je često prvi korak u izlasku iz nasilnog odnosa. Otežana moć zapošljavanja žena još je jedan zid u kojeg se žene prečesto zabijaju. "Mi kao femistična organizacija borimo se za slobodu izbora. Ako je izbor žene da bude majka koja želi ostati doma i biti domaćica, ona na njega ima pravo. Međutim, sve dok naše, patrijarhalno društvo doživljava obiteljsku domenu kao domenu predodređenu za žene i sve dok se ta domena potcjenjuje, taj izbor je opasan izbor. 'Posao' majke, supruge i domaćice se ne plaća i ne priznaje i u tom je smislu ona, ukoliko nije zaposlena, potpuno ovisna o suprugu. To je jedan opaki krug kojeg je teško razbiti prvenstveno zato što kod nas ne postoji politička volja da se rodno nasilje doista i tretira kao problem. Drugim riječima, ni država, ali prečesto ni same žrtve, ekonomnsko nasilje i ne percipiraju kao oblik nasilja", kaže psihologinja i napominje kako dio rješenja vidi i u ravnomjernijoj podjeli roditeljske odgovornosti.Da društvo i donositelji odluka ni za to nemaju jasno razumijevanje pokazuje i nedavni primjer u Zagrebu, kada su žene s više djece dobile mogućnost uzimanja statusa odgajateljice, čime ih se još više vezuje za kuću, a to je, upozorava Sekulić Rebić, dvosjekli mač.
Na rješavanju ovog problema treba se raditi od malih nogu. Djeci se od početka implementira kako djevojčica kao resurs ima svoj izgled, a on (princ na bijelom konju) bogastvo te da je ona tu kako bi se on zaljubio u nju, a on kako bi ona uz njega živjela sretno do kraja života. Ako djecu naučimo da su u životu važne neke druge stvari, a prije svega samostalnost, mnoge žrtve puno će se češće nego danas odvažiti reći "ne" nasilju iz jednostavnog razloga što će imati mogućnost izbora. Autor: D. P. Fotografije: Profimedia