Ikona popa i jedan od najosebujnih glasova glazbene industrije, najizvođeniji pjevač u povijesti britanskog radija i autor koji je prodao više od 100 milijuna ploča, unatoč tomu što si je tijekom godina na razne načine, hotimice i nehotice, pokušavao sabotirati vlastitu karijeru - i dalje je jedna od najvećih pop zvijezdi današnji­ce. Nije mu to pošlo za rukom ni kad je, želeći se ukloniti svjetlima pozornice i izmaknuti iz žrvnja glazbenog biznisa, svojedobno odbio promovirati svoj novi album za Sony tuživši potom tvrtku zbog nekorekt­nog ugovora, ni kad je nakon ‘incidenta’ u javnom zahodu prisilno razotkrio svoju seksualnost, ni kad je razjario američke medije provokativnom političkom satirom kritizirajući Bushevu i Blairovu politiku prema Iraku, baš kao ni kad je punio stranice tab­loida razuzdanim seksualnim životom ili vozeći pod utjecajem lakih droga zbog čega je boravio i u zatvoru. Unatoč samodestruktivnim sklonostima koje su tog iznimno ta­lentiranog emotivca natjerale da se suoči s najdubljim strahovima, uvijek je pronalazio način da, prvenstveno putem glazbe, ispliva još jači, s novom energijom i zrelošću, inovi­rajući glazbeni žanr, čime pripada uz bok najvećih umjetnika popa svih vremena. Njegov uspon od najmlađeg djeteta mješovite imigrantske obitelji niskog srednjeg sloja do jednog od najbogatijih pjevača na svijetu, gotovo je bajkovit, no u svakoj je bajci potrebno da junak izdrži i mnoge teške trenutke koji se, gotovo u pravilnom razmaku s onim sretnima, izmjenjuju i danas...

Rodio se kao Georgios Kyriacos Panyiotou, 25. lipnja 1963. u sjevernom Londonu, u obitelji ciparskog Grka, ugostitelja koji se ‘50-ih godina prošlog stoljeća preselio u Englesku, napustivši rodni otok bez novčića u potrazi za boljom budućnošću. Mama Lesley bila je Engleskinja, plesačica s kojom je George bio iznimno blizak (“Ja sam svoja mama s bradom”, govo­rio je). Otac Kyriacos dijelio je sudbinu mnogih imigranata radeći po cijele dane i nastojeći se uklopiti u novu zemlju i novu sredinu, brinući se o opstanku vlastitog biznisa. Zbog toga ga nikada nije bilo kod kuće pa je Geor­ge bio posebno povezan s majkom, što će ostati trajna odrednica njihova odnosa, sve do njezine smrti od raka 1997. - Moj je otac bio tipičan Grk koji dođe u Lon­don i radi 24 sata na dan pa me, kad sam bio malen, njegovi svjetonazori nisu osobito impresionirali. Uvijek sam gledao kroz mamine oči - prisjeća se George koji baš i nije ostao u dodirima s grčko-ciparskim korijenima i bogatom grčkom tradicijskom kulturom po očevoj strani. - Jedina stvar koja me povezuje s Grcima jest to što sam vrlo dlakav - običavao je govoriti. Pamti kako je u tom najranijem predpubertetskom razdoblju njegova majka bila uglavnom ljutita i iscrpljena, radeći dva posla kako bi mogli uzdržavati troje djece - preko dana u restoranu brze prehrane Fish&Chips, noću je ocu pomagala voditi obiteljski biznis, istodobno održavajući kuću u kojoj je sve uvijek blistalo. George je, pak, oduvijek bio opsjednut glazbom. Kao jednu od najdražih uspomena iz djetinjstva izdvaja trenutak kad je u obiteljskoj garaži otkrio stari gramofon i tri singlice proslavljenih majstora popa - jednu Toma Jonesa i dvije grupe Supreme. - Bio sam potpuno opsjednut pločama. Bilo mi je nevjerojatno to što sam mogao slušati glazbu - prisjeća se. Uskoro je, za svoj sedmi rođendan, od roditelja dobio kazetofon (s mikrofonom za snimanje), a potom su ga upisali i na violinu. Iako je nakon šest godina priznao da nema osobitog interesa za taj instrument, najranije glazbeno obrazovanje poslije će se pokazati itekako korisnim. Kako su zahvaljujući predanosti tate prihodi od obiteljskog biznisa rasli (otvorio je još jedan, a potom i još nekoliko restorana u sjevero-zapadnim dijelovima Londona), obitelj se preselila u otmjeniju četvrt, a mladi je George za 12. rođendan dobio za ondašnje prilike nevjerojatan dar - set bubnjeva, koji će ipak brzo postati zaboravlje­ni. No bio je i dalje potpuno zatravljen glazbom, posebice popom koji je odmalena slušao, znajući da se time želi baviti u životu. Tako se uskoro dogodio i jedan od prvih ključnih trenutaka koji će odrediti njegovu karijeru - odbio je ići u privatnu školu koju su mu namijenili rodi­telji želeći mu osigurati visoko obrazovanje - s objašnjenjem da se to kosi s njegovim planovima, da se želi baviti glazbom i da će postati slavan glazbenik. Tati se, dakako, nije činilo odviše uvjerljivim da će mu sin postati pop zvijezda koja zarađuje milijune. - Smatrao je da sam sanjar. Vjero­jatno bi većina roditelja to pomislila, posebice moj otac koji je s glazbom bio na ‘vi’ - otkriva George. Mama ga je, s druge strane, uvijek podržavala. - Bila mi je potpora u nastojanju da slijedim svoje instinkte. Duša moje mame nalazi se u svakoj pjesmi koju sam napisao - govorio je. Tati koji se naviknuo raditi po cijele dane i koji je usađivao mladom Georgeu slične tradicionalne vrijednosti - odgovornost i probitak uz rad - njegove su namjere možda bile čudne i stoga što je George bio vrlo tih i povučen dječak i teško mu je bilo zamisliti da će netko poput njega harati svjetskim pozornicama. Iznimno sramežljiv, u vrijeme ranog puberteta nosio se s brojnim nesigurnostima - prilično viši od dječaka svoje dobi, uz to bucmast, imao je tamne guste obrve (bolje rečeno obrvu, koju je tek na nagovor sestara obrijao razdijelivši je na dvije), crnu kovrčavu kosu, a kako je bio i kratkovidan, nosio je i debele naočale. Prije su te osobine - ekstrovertiranog scenskog izvođača - bile prirođenije Andrewu Ridgeleyu, Geor­geovu školskom kolegi s kojim će se uskoro susresti i početi kovati zajedničke planove sanjareći o glazbenoj buduć­nosti. I danas pamte trenutak kako su se upoznali - prvoga dana na putu do škole mladog je Georgiosa dočekao Andrew stojeći na zidu, izazivajući ga glasno pred svima da se popne i sruši ga ako može. George je, želeći se uklopiti u novu sredinu, odgovorio na izazov - popeo se i srušio ga. - Bacio sam ga i udario je glavom, a kako je Andrew bio jedan od glasnijih i rabijatnijih dječa­ka u razredu, svi su me odmah počeli poštovati zbog toga, ne znajući da sam zapravo imao sreće - prisjetio se. Bilo je to kao da je Batman sreo Robina, njih su dvojica brzo postali nerazdvojni, otkrivši, na užas Georgeovih roditelja, da imaju iznimno puno toga zajedničkog. Georgeovi rodi­telji bojali su se da će Andrew, koji je imao reputaciju neodgovornog obješe­njaka i ne baš temeljitog učenika, odve­sti Georgea u pogrešnom smjeru. No unatoč povremenim zastranjivanjima i prkosu protiv škole, George je bio vrlo inteligentan i odgovoran učenik s odličnim ocjenama i upis na fakultet bio mu je nadohvat ruke, pa su njegovi roditelji mislili da će sve to ugroziti prijateljstvom s tim nekontroliranim dječakom. Što je najgore - bili su u pra­vu: luckasti dvojac uskoro će osnovati pop duo Wham! koji će ih oboje učiniti multimilijunašima i planetarno popularnim izvođačima. No nije sve išlo tako glatko. Nakon što je njihov prvi ska sastav The Executive osnovan na Ridgleyevo inzistiranje i bio redom odbijan od gotovo svih izdavačkih kuća koje su imali strpljenja poslušati demo snimku, dečki su počeli sve intenzivnije bježati s nastave, od čega je Georgios uskoro počeo profitirati pjevajući i nastupajući sve češće na ulici i po postajama podzemne željeznice, izvodeći repertoar svojih uzora - Eltona Johna, s kojim će poslije postati jedan od najbližih prijatelja, do Beatlesa i Davida Bowieja, ponekad ubacujući svoje pjesme. Takvi su nastupi dakako, uz to što su bili zabavni, bili ilegalni i trajali obično dvadesetak minuta prije nego što ih je policija natjerala da se premjeste. Njegovi roditelji bili su užasnuti sinovim gažama u podzemnoj, no George se osjećao bolje nego ikad, sve više nadvladavajući sramežljivost. - Tada sam imao nevjerojatno samopouzdanje. Izgledao sam strašno, no kad sam se pogledao u ogledalo, osjećao sam se sjajno! - otkriva. Kako se njegova ulična karijera razvijala, tako je proporcionalno opadao prosjek ocjena, no George nikad nije, za razliku od Andrewa, razmišljao o napuštanju škole, a nakon što je njihov sastav The Executive potpuno propao kod pokušaja vrbovanja izdavača, njegov je otac sve više gubio strpljenje nastojeći izbiti Georgeu iz glave ideje o pop glazbi i svijetu showbusinessa. Svejedno, nakon što je ispravio ocjene i lakoćom položio i završne ispite, iako predodređen za fakultetsko obrazovanje, George je kao 18-go­dišnjak, na veliku žalost svojih roditelja, koji su se nadali da će on biti prvi u obitelji s diplomom, zaključio da je njegovo formalno obrazovanje gotovo te počeo tražiti posao. Zarađivao je i sviranjem na ulici i čuvanjem djece čime je, pak, plaćao noćne izlaske, radio je i na gradilištu (nakon tri dana dao je otkaz), preko dana tražio gaže kao kino biljeter, a navečer kao DJ u klubu za sredovječnu klijentelu. Također, 30 posto od zarade davao je roditeljima. I dalje se redovito nalazio s Ridgleyem, uvježbavali su plesne točke pokušavajući pisati pjesme u njegovoj sobi, ne odustajući od sna o uspjehu u svijetu pop glazbe. Ubrzo je postalo jasno da jedini pravi talent u pisanju pjesama posjeduje George, što je posebno bilo vidljivo već u jednom od njegovih najranijih radova, ‘Careless Whis­per’, baladi koju je napisao još sa 17 (objavit će je tek sa 21), a koja će postati njegov prvi solistički hit i jedan od najvećih uopće. Napisao ju je u autobusu na putu do posla, potom se polako mje­secima formirala u njegovoj glavi, dorađivao je u raznim prilikama, a sjeća se i kada mu je - dok je plaćao kartu kondukteru u autobusu - nadošla tema za glasovitu saksofonsku dionicu. Ridgley je dodao akorde na gitari i poslije su je izdali za­jednički je potpisavši, iako je otpočetka bilo jasno da pjesma najbolje funkcionira kao solo. - Kad sam prvi put čula ‘Careless Whisper’, imala sam snažan osjećaj da će dečko koji je izvodi biti svjetska zvijezda - prisjeća se Shirlie Kemp, bliska prijateljica dvojca koja je uz Dee C. Lee činila vokalnu i plesnu podršku nastupima Wha­ma!. Georgea su uskoro otjerali s mjesta DJ-a, gdje je sredovječnim parovima u restoranu name­tao osebujniju play listu, što je, pak, natjera­lo njegova oca da mu postavi šestomjesečni ultimatum - ili će tijekom tog razdoblja potpisati ugovor za snimanje ploče ili će ga izbaciti na ulicu! Potkraj 1981. dečki su u Ridleyevu predsoblju na posuđenom kazetofonu odlučili snimiti demo za svoja četiri singla: ‘Careless Whis­per’, ‘Wham! Rap’, ‘Club Tropicana’ i ‘Come On’ i iznova su počeli turneju po diskografskim kućama. Isti oni koji su ih odbijali sada su prepoznali potencijal dvojca, a ugovor im je na kraju ponudio znanac kojeg su početkom ‘82. potpisali u lokalnom kafiću. Bio je to ‘ugovor iz pakla’ i vjerojatno ga nitko tko je imao ikakav pravni savjet ne bi potpisao. Naime, bio je na pet godina i kako su poslije priznali, bili su u potpunom vlasništvu predstavnika kompanije. Ni George ni Ridley nisu pozorno pročitali odrednice ugovora, niti su znali mnogo o postocima zarade od prodaje izda­nja, no ulazak u svijet glazbe i showbusinessa značio je za njih da im se otvaraju vrata dugo sanjanog sna i dalo im je novu energiju. - Jedan od najnevjerojatnijih trenutaka mog života bio je kad sam čuo ‘Careless Whisper’ snimljenu u studiju s bendom i saksofonom. Ironično je bilo da smo na taj dan potpisali ugovor, baš kad sam napokon povjerovao da imamo broj 1 u svojim rukama. Istog tog dana prepisali smo ga drugima... - rekao je Michael. - Čim sam ih vidio, a da nisam ni čuo njihove pjesme, znao sam da će uspjeti, doista su bili posebni - izjavio je Dick Leahy, na čelu kuće Mor­rison-Leahy, koji je postao njihov prvi izdavač. Georgios je za scenu skratio ime na George, a Michael je posudio od krštenog imena svojeg ujaka, no nije se isprva mogao odlučiti pa je prvih 20.000 primjeraka ‘Wham! Rapa’, kako se zvao njihov prvi singl, otisnuto s Panayioutou/Ridgley potpisom. Prvi singl i nije prošao najbolje, no uskoro, zahvaljujući Leahyjevu utjecaju, zaslužili su nastup s ‘Young Guns (Go For It!)’ na ‘Top of the Popsu’. George i Andrew neumorno su radili na svojoj točki, skupa sa Shirlie i Dee C. Lee, pripremajući svoj TV nastup do savršenstva. Izveli su ga besprijekorno, demonstrirajući publici karakterističan styling koji će im postati zaštitni znak - uniforme u živim bojama, ekstravagantne frizure, lažni preplanuli ten, bijeli zubi i naglašeni seksepil (“Danas mi je dosta neugodno kad gledam snimke iz tog vremena”). Bio je to sjajan debi pred kamerama, a uskoro su ušli među top 10 izvođača. - Gotovo se nemoguće prisjetiti početaka Wha­ma! jer sve se događalo nemjerljivom brzinom - priča poslije Michael, koji je već kao 20-godišnjak znao gotovo sve o glazbenoj proizvodnji - bio je i tekstopisac, i aranžer, i producent, i izvođač. “Znao sam kako se snimaju ploče i kako napraviti da iskaču iz zvučnika!” Naknadno su prekinuli i sporni prvi ugovor, posebice na pritisak drugih kompanija koje su nanjušile da u svom dvorištu imaju vruću pop robu u zemlji. Ubrzo su osvojili i Ameriku, a postali su i prvi zapadni izvođači koji su nastupili u Kini što je, pak, popra­tilo golemo zanimanje medija cijelog svijeta. Uslijedili su superhitovi ‘Wake Me Up Before You Go Go’, ‘Freedom’, a Michaelu se iznova počela motati po glavi balada iz mladosti, ‘Care­less Whisper’, koju su kao njegovu prvu solo izvedbu uvrstili na drugi album Whama! postavši vrlo brzo jedan od najuspješnijih singlova godine, poslije i svih vremena, s prodajom većom od 25 milijuna primjeraka. Drugi album priskrbio je dvojcu i prvu zlatnu ploču. Rado su pozirali paparazzima u mondenim londonskim klubovima, Ridleyu je odgovara­la pozornost medija i volio se predano prepuštati piću i ženama, a Mic­hael je počeo izbjegavati mjesta na koja dolaze paparazzi, također ne libeći se uživanja u onome što donosi slava, ali već tada sve više zazirući od agresivnih medija i daleko od objektiva. Već su drugi album bili prisiljeni raditi daleko, na jugu Francuske, kada je Michael upoznao i Elto­na Johna. Godine 1991. na Wembleyu su zajedno snimili Eltonovu pjesmu ‘Don’t Let The Sun Go Down on Me’, što će postati jedan od najvećih svjetskih hitova. Hit ‘Freedom’, za koji je melodiju smislio na putu taksijem do aerodroma, u Americi je stigao do broja 1 na top-ljestvici, nadmašivši na tri tjedna Madonnin superhit ‘Like a Virgin’. Godina 1986. završila je jednom od najemotivnijih humanitarnih akcija - posjetom Etiopiji - kojom su, zahvaljujući Bobu Geldofu, osnovali legendarni Band Aid i snimili jedan od najvećih hitova osamdesetih ‘Do They Know it’s Christmas’. Pro­da­no je više od tri milijuna singlica koje su išle u dobrotvorne svrhe. Uskoro se Wham! odrekao i svih prava u korist fonda za Etiopiju i za Michaelovu sljedeću pjesmu - ‘Last Christmas’. Svjetska turneja Whama! donijela je novu popularnost. Kući odakle je otišao kao ambiciozan mladac, vratio se kao milijunaš, a još važnije - nametnuo se i kao glavni i odgovorni upravitelj svakog dijela svoje karijere - od procesa snimanja, do prezentacije glazbe, sve je nadgledao i imao u svemu zadnju riječ. Već tada nije osobito volio turneje, kao ni život u kovčezima sa stalnim mijenjanjem adrese, ni shizofreni stil života koji ih prati, a i kostimografija i scenografija na nastupima Whama! sve mu je više išla na živce. Već nakon planetarnog uspjeha hita ‘Careless Whisper’, a i dvije godine kasnije, počelo se šuškati o razlazu dvojca, 1986. održali su oproštajni koncert i tako na vrhuncu popularnosti objavili razlaz. - Nismo znali kako bismo koncept Whama! mogli odvesti u zrelost. An­drewu je, pak, dosadilo da ga smatraju samo sretnikom koji se našao u isto vrijeme na istome mjestu s Georgeom Michaelom, odnosno da se šlepa uz njegov talent. No on je bio više od toga - priča odbacujući insinuacije da su, s obzirom na Michaelovu kasnije otkri­venu homoseksualnost, njih dvojica bili i romantičan par. Svoj prvi solo-album ‘Faith’ izdaje 1987. godine, na kojem potpisuje produkciju i tekstove svih pjesama osim jedne, kao i velik broj odsviranih ins­trumenata. Album postaje trenutačni hit u Velikoj Britaniji i Americi. Prvi singl ‘I Want Your Sex’ na početku je bio zabranjen zbog eksplicitnosti, a drugi - ‘Faith’ poharao je američke i britanske top-ljestvice uz pripadajući spot u kojem je predstavio novi imidž i namet­nuo svojevrstan stil druge polovice osamdesetih; sunčane naočale, kožna jakna, kaubojke, levisice, gitara i stari jukebox. - Svi u mom razredu - rokeri, reperi..., svi su morali imati taj album, on je bio jedan od mojih uzora - priča Mariah Carey u dokumentarcu o Michaelovoj karijeri. Album je postigao vrtoglav uspjeh u SAD-u i Europi, zasluživši dijamantnu nakladu. ‘Faith’ ga je učinio i vrlo bogatim, a donio mu i svjetski status seks-simbola. No unatoč golemom uspjehu, gotovo u isto vrijeme počeo je otkrivati da mu se sve manje sviđa taj feno­men globalne slave i popularnosti za kojim je toliko žudio kao dijete. Nije bio osobito sretan, kako sam kaže, osjećao je da nešto nije u redu s tim što je idol milijunima tinejdžerica, ne osjećajući se odviše ugodno u toj ulozi. - Zavaravao sam se misleći da neću privući cijelu jednu generaciju mladih djevojaka tim ‘Faith’ imidžem, no što drugo očekivati kad u spotu mašeš stražnjicom u kameru?! - govori Michael koji je sve više počeo zazirati i zastranjivati od vrtoglavog ritma koji su mu nametali menadžeri i glavešine studija (u to vrijeme Sony je postao njegov krovni izdavač), često ostajući izmoren i frustriran nakon silnih promocija, turneja, snimanja spotova i ostalih dužnosti koje je morao obavljati u sklopu promocije albuma. Stoga je 1990. za svoj drugi album pod okriljem Sonyja odlučio da ga neće uopće promovirati, ni snimati spotove. - Nisam se dobro osjećao, imao sam i osjećaj da su precijenili ‘Faith’, znao sam da je bio dobar, ali nije bio tako dobar... Ta vrsta histerije kojoj si izložen četiri noći u tjednu... Čak ni tvoji prijatelji nemaju osjećaj da se druže s istim čovjekom kad te svugdje prati osiguranje, što je sve počelo utjecati na moje raspoloženje - objašnjava. - Bilo je stvarno nadrealno - mlažnjaci, novac, žene... Dosta smo vremena provodili u L. A.-u, doista je ušao u ligu superzvijezda - tako se svega prisjeća njegov najbolji prijatelj. No George je tražio nešto drugo. - Bio sam dovoljno inteligentan da znam kako je to pogrešan put ako se natječem s Michaelom Jacksonom ili Madonnom, što su mi odredili da radim, no valjda nije bilo načina da dovoljno kontroliram svoj ego i prestanem dalje iskorištavati to što sam najprodavaniji izvođač na svijetu. Bila je to prekretnica, trenutak kad sam morao uspostaviti neki novi odnos sa slavom, koji me neće uništiti - kaže George. Za svoj drugi album ‘Listen Without Prejudice Vol.1’, čiji naslov sugerira kako inzistira da ga se više percipira kao ozbiljnog autora, odlučuje uopće ne sudjelovati u promociji i ne pojaviti se ni na jednom spotu, što se dakako nije odviše svidjelo njegovim šefovima u Sonyju. Prvi singl uopće nije imao prateći, no svejedno je u Americi dogu­rao do broja 1 na top-ljestvicama, a jedini pravi spot snimljen je za pjesmu ‘Freedom 90’. No ni u njemu se nije pojavio, a kao ‘utješnu nagradu’ - prostor pred kamerama prepustio je slavnim supermodelima; Naomi Campbell, Lindi Evan­gelisti, Christy Turlington i Tatjani Patitz, gledajući da se na svaki način izvuče iz zahtjevnog i vrlo komercijalnog ugovora sa Sonyjem. Drugi album stoga se prodavao nešto slabije nego prvi, s varljivim uspjesima pojedinih singlova, dosegavši respektabilnih osam milijuna prodanih primjeraka. No 1991. dogodila se nešto važno za Micha­ela - tijekom turneje i nastupa u Brazilu među 60.000 ljudi u prvim redovima uočio je momka koji ga je fiksirao cijeli nastup, Anselma Feleppu. Poslije su se upoznali i postali ljubavnici. - Potpuno sam se zaljubio u njega, u prvih šest mjeseci naše veze osjećao sam se bolje nego cijelog svog života. Teško je biti ponosan na svoju seksualnost kad ti ona nije donijela radost, ali kad ti donese, postaje vrlo lako biti ponosan na to - prepričava Michael. No uslijedilo je i jedno od najtragičnijih razdoblja za Michaela - Anselmo je uskoro doznao da boluje od side, umro je četiri godine poslije, a Michael je tijekom bolesti stalno bio uz njega. - Sjećam se kad je rekao da se ide testirati na tu neku bolest, pogledao sam u nebo i rekao: Da se nisi usudio! Otišao sam kući na Božić i bio je to jedan od najosamljenijih trenutaka u mom životu - sjedio sam za stolom ne znajući je li moj partner smrtno bolestan, jesam li ja smrtno bolestan, a nitko od prisutnih nije znao za moju seksualnu orijentaciju. Bijes i frustraciju zbog Anselmove situacije pokušao je, kako sam kaže, iskaliti tužbom protiv Sonyja, nastojeći u sudnici raskinuti davno potpisan ugovor, prigovarajući da je razlog slabije prodaje albuma ‘Listen Without Prejudice Vol.1’ u lošoj Sonyjevoj potpori izdanja, a oni su proturiječili kako je za to krivo njegovo odbijanje sudjelo­vanja u promociji. Naposljetku je izgu­bio parnicu, ali i sedam milijuna dolara, no proces ostaje zabilježen kao svijetli i junački pokušaj da se ograniče prava velikih tvrtki. Pjesme namijenjene za ‘Vol. 2’ - nastavak svog posljednjeg albuma - darovao je humanitarnoj organizaciji koja je podizala svijest i prikupljala novac za borbu protiv side, među njima i ‘Too Funky’, singl koji će postati veliki hit i prikupiti dosta novca. Proći će još šest godina do njegova novog studijskog albuma. U međuvremenu je nastupio na koncertu u čast preminulom Freddieju Mercuryju na kojem je izveo ‘Somebodey To Love’, koja se do danas smatra jednom od najboljih počasnih izvedbi uživo, a kratko se vrijeme čak ozbiljno razmišljalo i da naslijedi Freddieja kao frontmena grupe Queen. Dugo nakon Anselmove smrti nije mogao pisati pjesme i napokon je napravio baladu ‘Jesus to a Child’, posvećenu pokojnom partneru, koja će, nakon šest godina diskografske stanke, biti okosnica njegova budućeg albuma ‘Older’. Sve to navelo je na šuškanja o Georgeovoj seksualnoj orijentaciji koju do tada još nije javno iskazao. Jedan od glavnih razloga tome objasnio je u inter­vjuu objašnjavajući da je skrivao svoju seksualnost iz razloga što se brinuo kako bi to moglo utjecati na njegovu majku. Želio je, kaže, još davno priznati da naginje istom spolu, iako su zabilježeni i njegovi izlasci s curama - od prve djevojke koja mu je prišla kao 14-godišnjaku do povremenih izleta s obožavateljicama tijekom prvih planetarnih uspjeha Whama!. - Želio sam to priznati još kad sam imao 19, no bio sam prilično nesiguran i nisam to sasvim znao do svoje 24. - objašnjava. No nikada, kaže, nije lagao o svojoj seksualnosti. - Novinarima jednostavno nikada nisam rekao te tri riječi - ‘Ja sam gay’ - iako su imali i fotografiju mojeg dečka i znali da podržavam homoseksualce. Nikada to nisam demantirao, ali im nisam želio reći te tri riječi koje su željeli čuti - rekao je George čije je priznavanje seksualne orijentacije 1998. bilo jedno od najkontroverznijih u povijesti. Naime, u tajnoj operaciji američke policije policajac s Beverly Hillsa naveo je Georgea na ljubavnu igru u javnom toaletu te ga uhitio zbog nedoličnog ponašanja - masturbiranja u javnosti i remećenja javnog reda i mira. George je bio osuđen na 80 sati dobrotvornog rada te kažnjen sa 810 dolara. Neugodna situacija označila bi kraj mnogim karijerama, no njegovoj je, štoviše, tada pomalo uspavanoj, udahnula novi život. Maestralno je kontrolirao situaciju, valjda mu je i samom laknulo nakon godina skrivanja pa se napokon mogao osjećati ugodno u svojoj koži. - Koliko god čudno zvučalo - kod mene je bilo kakva neiskrenost uvijek izazivala nelagodu, valjda sam podsvjesno želio da se dogodi tako nešto - pričao je. Uskoro je snimio i spot za pjesmu ‘Outside’ koji ‘rekonstruira’ događaj među šljokičastim pisoarima s policajcima koji se ljube, a koji je postao globalni hit, ismijavajući cijeli slučaj. Policajac koji ga je uhitio poslije ga je tužio za duševne boli, no izgubio je parnicu. Godinu dana prije toga umrla mu je majka, što ga je iznimno pogodilo. Proživljavao je teško razdoblje pomišljajući čak i na samoubojstvo. - U samo tri godine umrli su mi partner An­selmo i majka, čak se i štene koje sam kupio utopilo u Temzi, bio sam na rubu očaja - pričao je. Zapao je u depresiju, koja mu je, kaže, genetski vrlo bliska s majčine strane - i djed i ujak počinili su samoubojstvo. - Mislio sam da je to sve kazna, da možda nisam bio dovoljno zahvalan na svojim talentima, osjećao sam kao da sam proklet. Činilo mi se kao da je sve najbolje što mi se dogodilo iza mene, no trebaš biti stvarno psihički poremećen da uopće pomisliš na samoubojstvo i nemaš na umu što bi to učinilo ocu i sestrama koji su već bili slomljeni gubitkom majke - iskren je bio George. Otad je počeo intenzivno koristiti Pro­zac i pušiti kanabis, no od Prozaca mu je bilo još gore, pa je odustao od lijekova i počeo više pušiti marihuanu. U jednom je trenutku pušio i do 25 džointa na dan, usporedo s cigaretama, zabrinuvši se na kraju da bi mogao trajno nauditi i svom glasu. Također, skupio je i brojne prekršajne prijave za posjedovanje marihuane, poslije i drugih vrsta opijata, ali i za automobilske nesreće koje je skrivio pod utjecajem droge, izgubivši 2007. i vozačku dozvolu nakon što je, zaspavši za volanom, skrenuo s ceste. - Dobro je što sam izgubio vozačku, mogao sam nekoga ubiti, a i sam sam već nekoliko puta mogao poginuti. Iako, za volanom sam zaspao zbog tableta za spavanje, bio sam potpuno čist, kao što su testovi i pokazali - rekao je. Tada je nabavio vozača, ali i radikalno smanjio konzumaciju marihuane, iako se prošle godine iznova vratio starim navadama zabivši se autom u izlog fotografske trgovine pod utjecajem kanabisa, zbog čega je i završio u zatvoru na četiri tjedna. - Bilo je to vrlo logično iskustvo s obzirom na to u kojem sam smjeru vodio svoj život, osjećao sam kao da moram platiti račun i odlazak u zatvor bio je vrlo logičan kraj jednog mračnog poglavlja - o tome je progovorio i na prošlomjesečnom koncertu u Pragu, kojim je označio početak svoje turneje Symphonica. Iz teškog razdoblja koje su obilježile smrti njemu bliskih osoba i borba s depresijom izvukao ga je rad na novom albumu, barem ga nikad, kaže, nije napustila sposobnost pisanja pjesama. Iako priznaje kako mu je to i najveći strah. - Bilo je trenutaka kad nisam mogao napisati ni slova, godinama sam, u najdubljim fazama svoje depresije, mislio da sam zauvijek izgubio tu moć, samopouzdanje me bilo potpuno napustilo - rekao je. Iznova se vratio u izvođačku formu, a 1996. upoznao je i novog partnera, biznismena Kennyja Gossa, s kojim je živio sve do 2008., kada su se razišli. Godine 2005. imali su namjeru i registrirati svoju vezu u Engleskoj kao ‘civilno partnerstvo’, no Goss je navodno odustao od toga nakon što su tabloidi uhvatili Michaela u potencijalnom seksualnom klinču s anonimnim starijim gospodinom. George je demantirao kako je to utjecalo na njihovu vezu, ali s druge strane, kao da je nakon neugodnog incidenta u javnom WC-u 1998. s lakoćom mogao iskreno i bez zadrške pričati o svojim najintimnijim tajnama, pa je rekao kako su Kenny i on oduvijek imali vrlo otvorenu vezu koja je uključivala i redovitu potragu za anonim­nim avanturama. - Homoseksualci se u medijima obično boje uznemiravati heteroseksualce ne želeći da njima bude neugodno zbog njihovih drukčijih navika. To je smiješno. Kažem ima: Da, imam vrlo velik seksualni apetit i ako se ne možeš nositi s tim, ništa ja tu ne mogu. Iako, oduvijek sam prakticirao samo siguran seks - otvoren je George. Zanimljivo, homofobni napadi uslijedili su tek nakon njegova hit-singla, 2002., ‘Shoot the Dog’ u kojem je oštro kritizirao zajedničku politiku Tonyja Blaira i Georga W. Busha, koja je dovela do invazije na Irak. Murdochovi mediji poručili su mu da se drži onoga što zna najbolje - jav­nih zahoda, napale su ga mnoge američke novine, a politički angažman zamjerili su mu i mnogi obožavatelji. Bio je, kaže, naivan i trebalo mu je biti jasno da će ga mediji zakucati zbog njegova političkog stava. Pjesma je uvrštena na njegov posljednji autorski album ‘Patience’ iz 2004., iznova u izdanju Sonyja, koji ga je brzo vratio na staze stare slave, dosegavši zlatnu nakladu od sedam milijuna primjeraka, a uključuje hitove poput ‘Amazing’, ‘Freeek!’, ‘Hot Dance Club Play’. Nakon albuma ‘Patience’ izjavio je da će sve što dalje bude radio staviti na internet, raspoloživo za download, potičući obožavatelje da doniraju novac u humanitarne svrhe. Nema osobito mišljenje o smjeru kojim se razvija suvremeni pop biznis. - Moderna pop glazba posljednjih je 15 godina korporativno smeće, od cijele ideje da se odvoji autora od pjevača, podijeli pa vladaj i sve to. Pop je sada prilično prljava riječ - ne ustručava se reći George Michael. On kao jedan od najbogatijih izvođača i najvećih zvijezda i dalje se nastoji na svoj način izdvojiti iz matice, zazirući od promotivnih obveza i dugotrajnih turneja. Iako ne voli biti na turneji, kako kaže, na Symphonica Tour odlučio se kako bi se oporavio od tuge i samodestrukcije. - Svaki put kada sam napravio nešto loše, osjećao sam kako sam iznevjerio sebe, ali i mladu homoseksulanu populaciju, imam najbolje obožavatelje na svijetu koji su nevjerojatno odani i ostali su uz mene bez obzira na sve. Bilo je toliko toga... Doista me čudi što sam uopće preživio svoju destruktivnost i vlastitu disfunkcionalnost - iskren je George. To što 20. rujna dolazi u zagrebačku Arenu, dokaz je da je u tome uspio. Napisao Ivan Pavlović Fotografije Getty, Wireimage, FilmMagic / Guliver; Rex