Otkako je nedavno KK Cedevita, pod vodstvom trenera Aleksandra Petrovića, ostvario plasman na Final Four Eurokupa, što je najveći uspjeh u klupskoj povijesti zagrebačke Cedevite, dvorane su pune, a ne prestaje zanimanje za aktere ove lijepe sportske priče. Jedni od njih su braća Ivan i Damjan Rudež kojima su položaji u klubu različiti, ali podjednako važni. Ivan Rudež pomoćni je trener u prvoj momčadi Cedevite koji je prve profesionalne košarkaške korake napravio u KK Maksimir u dobi od 12 godina, potom igrao u reprezentaciji mladih, no sa 17 godina prestao je igrati zbog ozljede koljena pa je nastavio uličnu karijeru na legendarnom betonskom igralištu u Kušlanovoj. Završivši za višeg sportskog trenera košarke, svoju novu profesiju započeo je u Zrinjevcu, pa je nastavio u Slovačkoj u BC Prievidza i sa 27 godina bio najmlađi trener prvoligaške ekipe. - Ondje sam tri godine vodio klub i košarkašku reprezentaciju Slovačke. Iz tog razdoblja pamtim samo pozitivna iskustva, imali smo punu dvoranu i mentalitet mi je odgovarao jer je sličan našem. Iako sam planirao ostati u inozemstvu, poziv Cedevite bio je presudan i odlučio sam se vratiti - priča 31-godišnji trener koji je u Slovačkoj sreo i ženu svog života. - Ušao sam u dvoranu i Michaela je vikala na suce. Vidio sam da ima i dobre noge, i to je bilo to, zaljubio sam se. Supruga i ja odmah smo se svidjeli jedno drugome, a biti žena trenera nije jednostavno jer me mora dijeliti s igračima i utakmicama. Tu su i stalna putovanja, a kod kuće neprestano gledam DVD-ove protivničkih momčadi. To je stil života. Michaela me razumije jer je i sama košarkaški trener - priča šarmantni Zagrepčanin za svoju 32-godišnju suprugu s kojom ima 10-mjesečnog sinčića Antu, a za sedam mjeseci sretnim supružnicima na svijet će doći i curica. Ivanov sedam godina mlađi brat Damjan, kojeg krasi visina od 205 centimetara, a igra na poziciji krila, također je prošao hvalevrijedan sportski put. U KK Maksimir ozbiljno je uzeo košarkašku loptu s osam godina, inspiriran bratom Ivanom i njegovim vratolomijama u Kušlanovoj ulici. Sa 18 godina potpisao je ugovor za belgijski Oosten, gdje je igrao dvije godine. - To mi je bilo veliko iskustvo, osamostalio sam se, puno sam naučio, ali mi je bilo teško jer sam bio sâm i nisam dobio pravu igračku priliku. Kad sam došao igrati u Split, preporodio sam se. Zaljubio sam se u grad i u fantastičnu atmosferu, a dobio sam priliku pokazati što znam - priča 24-godišnjak koji je prije konačnog dolaska u Cedevitu igrao za ljubljansku Olimpiju, koja je igrala Euroligu, a najponosniji je na uspjeh na Olimpijadi u Pekingu 2008., gdje je igrao za reprezentaciju. - Imao sam curu u Splitu, no veza na daljinu nije išla. Sad imam djevojku do koje mi je stalo, a osvojila me humorom, inteligencijom i ljepotom - priča Damjan i usput priznaje da mu je draže pročitati dobru knjigu i slušati urbanu glazbu nego slobodne noći provoditi na narodnoj glazbi. Unatoč uspjesima, i Ivan i Damjan ostali su čvrsto na zemlji i priznaju da iako su različiti (Damjan je discipliniran i fleksibilan, a Ivan autoritativan i temperamentan), uvijek su tu jedan za drugog i jako su povezani. Skromni dečki sve zahvaljuju roditeljima Boži i Nedi Rudež, profesorima književnosti koji ih u svemu podržavaju i s njima žive sportske snove. A jedan od najbližih je izboriti Euroligu sa što boljim plasmanom. Napisala Antonija Nazor Fotografije Matea Smolčić
