Opuštenost i staloženost Saše Anočića naprosto impresionira na prvi pogled, nešto sasvim suprotno od dinamike koja dominira kazališnim daskama kad igraju predstave pod njegovom redateljskom palicom. Ipak, u razgovoru s tim samozatajnim Slavoncem u toploj atmosferi kafića dječjeg kazališta Trešnja, gdje obnaša funkciju ravnatelja, doznali smo za njegove uloge u kojima najviše uživa. Naime, ponosni je otac devetnaestogodišnje Mije, osmogodišnje Izabele, sedmogodišnjeg Rafaela i dvogodišnje Angele, s čijim znatiželjnim pitanjima i neobičnim prohtjevima katkad jedva izlazi na kraj. Story: Vaša posljednja predstava ‘O medvjedima i ljudima’ zagrebačku je publiku oborila s nogu i do posljednjeg mjesta popunila gledalište kazališta Kerempuh. Koliko ste vi zadovoljni predstavom? Još smo početkom siječnja počeli raditi na tom projektu i to je bio velik posao. Na početku sam bio sretan što smo taj posao uopće doveli do kraja, a sada sam sretan jer je sve, u najmanju ruku, prošlo odlično. Još imamo vremena za dorade detalja jer pravi život predstave tek počinje. Ono što pokušavam postići u svome radu jest da se predstava maksimalno odradi kao timski rad. To smo u Kerempuhu uspjeli uz manje, odnosno veće poteškoće, pa nam je stvaranje predstave bilo kao vrsta grupne terapije. Story: Nakon predstave ‘Kauboji’, koju su publika i kritika sjajno prihvatile, je li bilo više treme pri stvaranju ‘O medvjedima i ljudima’? U jednom trenutku stvaranja predstave prestanem razmišljati o tome kako će sve izgledati u finalu, nego u projekt naprosto ulažem i dajem ono najbolje od sebe. Istina je da je nakon ‘Kauboja’ bilo malo opterećenja i očekivanja kako će svaka moja sljedeća predstava biti nešto na tragu ili poput ‘Kauboja’. Riječ je o predstavi koja nema nikakve veze s prethodnom. Jedini je zajednički nazivnik upravo taj zajednički duh koji pokušavam stvoriti. Nemam obrazac rada. Ono što je divno jest stvaranje benda Šišče lišće, koji je nastao sasvim spontano jer je živa glazba bila slučajan korak u predstavi. Ipak, pozitivnosti nije nedostajalo. Iako nije bilo lako uklopiti sve u cjelinu, mislim da smo uspjeli! Story: Kako se nosite s kritikom? Mislim da s kritikom nemam gotovo nikakvih problema. Lagao bih kada bih rekao da ih nisam imao kad sam bio mlad. Naime, ne čitam ‘svoje’ kritike, no naravno da uvijek taj glas dođe i do mene. Posljednje što sam pročitao bila je kritika u jednom dnevnom listu, koja je karakterno više podsjećala na osvrt. Ne smeta mi ako netko argumentirano oplete po meni i mom radu, no čini mi se da toga nedostaje. Treba nagraditi trud tima koji radi na nekom projektu. U posljednjoj predstavi okomili su se na glumicu Neru Stipičević koja je doista izvrsna. Naime, netko može smatrati da je imala lošu izvedbu, no ne može se đonom na ljude koji tek kreću u ovaj zahtjevan glumački svijet. Kritika mora pozitivno potaknuti na daljnji rad, a ne navesti čovjeka da se poželi ubiti. Story: Znači li to da u Hrvatskoj nedostaje kvalitetne kazališne kritike? Pa nema je! Ne poznajem nijednog kritičara koji će argumentirano od A do Ž prokomentirati priču. Story: Gdje tražite inspiraciju? Svaki dan pomisliš i o smrti i o seksu, možda čak i svaki sat. Inspiracija je doslovno svuda oko mene. Često mi se događa kada odem u pekarnicu da sretnem čovjeka koji me zamoli da mu kupim pecivo ili kruh pa mi se nakon takvih situacija teško baviti šekspirovskim temama. Domena mog rada jesu osjetljive teme naše svakodnevice, a ako predstavom samo jednom gledatelju uspijem ukazati taj problem - uspio sam! Zna mi se dogoditi da dobijem i pisma mladih koje sam potaknuo na razmišljanje. E, to je pravi uspjeh. Story: Dakle, i redatelji danas dobivaju pisma obožavateljica? Kad već nisam lijep, dobivam pisma reakcija na moj rad. To mi je super! Story: Kazališne daske ponekad dijelite s bratom Živkom. Kako izlazite na kraj kada dođe do razmirica među vama? U nekim situacijama to zna biti otežano, ali u većini je olakotno. Dobro se poznajemo i profesionalci smo. Razmirice su doista specifične situacije i naravno da se i to događa. Ovisi od situacije do situacije, iako se bolje slažemo na pozornici nego na obiteljskom ručku. Nas smo trojica braće i podržavamo se u svemu. A Živka obožavam i tu se nema što dodati. Story: Tko je prvi krenuo u kazališne vode? Ma, ja... Iz dosade, vjerovali ili ne! Sa 24 godine, kada sam bio na trećoj godini književnosti, upisao sam Akademiju. Nekoliko godina zaredom pokušavao sam upasti na Akademiju i nikako. A onda sam jedne godine kolegi pravio društvo na prijemnom ispitu i eto me danas! Story: Žalite li ikada za odlaskom iz Osijeka? Nimalo, u mirovini ću se vratiti u Slavoniju! Ljudi su ovdje odlično prihvatili mene i moj rad. Vjerovali ili ne, nemam nijedno negativno iskustvo otkako sam u Zagrebu, od onog najbanalnijeg kada nekoga upitaš za smjer ili ulicu, pa do poslovnih kontakata. Story: Otac ste četvero djece. Kakvim pitanjima djeca danas gnjave roditelje? Razlikuje li se njihovo i vaše djetinjstvo? Supruga i ja doista se teško snalazimo s tim današnjim pitanjima. Pogotovo s obzirom na to da imamo puno djece. Teško je doći kući nakon napornog radnog dana i ponovno imati naporan radni dan - iako je to, naravno, užitak. Imam dojam da djecu zanimaju čudna pitanja, kao da ranije, a ipak kasnije sazrijevaju. Kao da neka pitanja koja sam ja postavljao sa sedam, moji klinci postavljaju ili s tri ili tek s deset godina. Pitanje seksa pojavljuje se prilično rano vjerojatno zato što im je danas sve dostupno. Story: Vidite li djecu jednoga dana na daskama koje život znače? Mia, moja najstarija kći, upisala je Akademiju i nastavila mojim stopama. Ostala su djeca još malena, no na početku su imala averziju od mog posla jer me nikada nije bilo kod kuće. Ipak, kada su shvatili što radim, nekako su se oduševili. Sin Rafael, kojemu je sada sedam godina, viče po kući da želi postati glumac. Kada je Mia išla na prijemni iz glume, nisam je spremao niti se miješao u taj korak njezina života. Mislim da je besmisleno nekoga tko nema smisla za glumu bacati u te vode i učiniti od njega nesretnu i frustriranu osobu. Uistinu sam sretan što se Mia sama dokazala!
Razgovarala Ana Lukiček Fotografije Tomislav Marić; Slavko Midžor/Pixsell
