Tamo gdje osjećam čemprese osjećam se kao kod kuće. Mediteran. To je moja domovina - riječi su uspješnog redatelja Paola Magellija koji već godinama mijenja svjetske adrese. Njegovi sinovi, 30-godišnji blizanci Adalbert i Aurel, svoje su mjesto pronašli u očevoj rodnoj Firenci, a njegov je život trenutačno u Njemačkoj uz suprugu Friederike Tiefenbacher i osmogodišnju kćer Gioiju, koja mu jako nedostaje u trenucima kada je na Sceni Gorici pripremao predstavu ‘Osvrni se gnjevno’, premijerno izvedenu prošli tjedan. Story: Razodjenuli ste Ninu Violić, Gorana Navojca, Franu Maškovića, a ovaj ste nas put iznenadili učinivši to Goranu Bogdanu. Nije riječ o tome da želim iznenaditi ljude, nego o materijalu koji čovjek ima u rukama. Ne gledam na to kao na razodijevanje, nego kao na pitanje nekog scenskog jezika. U većini mojih predstava nitko se nije skinuo. Zar sam ja čovjek koji skida glumce? Story: Nikako, no većini je golotinja na sceni i dalje strana. Zar se ljudi ovdje rađaju odjeveni? Idu se tuširati odjeveni? Story: Možda živimo u konzervativnoj zemlji. Publika je konzervativnija zato što je, pogotovo u posljednjih dvadeset godina, odgajana u takvoj sredini; ljudi ne idu u muzeje, kazališta... Priča se o velikoj hrvatskoj kulturi za koju djeca jednostavno nisu pripremljena. Ne znaju što su aktovi, gola tijela u umjetničkom smislu. Naravno da na pozornici nije riječ ni o kakvoj pornografiji. Zabrinjavajuće je niska razina obrazovanja u kulturološkom smislu, a s druge strane, tu je velik utjecaj Crkve koja golo tijelo smatra grijehom. Story: Kakav je vaš stav prema Crkvi? Ja sam bliži agnosticizmu i permanentno sam u krizi u kojoj tražim opravdanje za svoje postojanje. Vrlo sam kritičan i skeptičan prema svim crkvama. Mislim da su to organizacije koje manje-više trguju dušama. No to ne znači da ja nemam nekakvu viziju Boga. Ali ne trebam za to posrednika. Sebe sam oduvijek definirao kao marksističkog katolika i nisam bježao od te proturječnosti. Smatram da bi se pravedna Crkva trebala baviti siromašnima i gladnima. A ono o čemu se propovijeda u Crkvi su kondomi, bogati... Story: Gdje biste voljeli ostarjeti? U Njemačkoj sigurno ne želim, bez obzira na to što mi je kći napola njemačkog podrijetla. Nijemci mi daju mogućnost da zaradim dovoljno novca da mogu živjeti kako treba. U Toskani bih imao jedno utočište. To je lijepo mjesto koje turisti ne poznaju. Ove godine nisam bio nijedan dan. Majka mi je telefonirala i pitala me kada ću doći. Volio bih ostarjeti na pozornici i ondje dočekati starost. Ne prijetim Zagrebu, ima dovoljno pozornica po svijetu, ali jako volim ovaj grad. Kad ne mogu više, onda dođem na nekoliko dana u Zagreb, iako imam maleni stan. Story: Otac vam je jednom rekao da od ovog posla nikad nećete biti situirani? Prije svega, puno trošim. Ne bih se trebao žaliti jer puno radim, ali trošim više nego što zarađujem, kao i svi koji se bave ovim poslom. Story: Na što najviše trošite? Na djecu, imam ih troje. I na putovanja. Ne volim putovati neudobno. A i kada se u slobodno vrijeme družim s prijateljima, u glavi imam taj refleks da onaj koji ima malo više mora i dati. Story: Imaju li sinovi svoje obitelji? Sad su doktorirali u Firenci. Aurel arhitekturu, Adalbert međunarodnu politiku, a poučeni mojim iskustvom, smatram da neće tako brzo. Story: Priželjkujete li unuke? Bilo bi zanimljivo. Volio bih to. Story: Sve su vaše ljubavi bile glumice. Slučajnost ili su vam baš one neodoljive? Mislim da je to stvar miljea. Nisam imao puno vremena za ‘civile’. Ali moje supruge, iako nisam baš sa svima bio u braku, najviše su patile jer sam s njima najmanje radio. Ne volim stvarati obitelj u kazalištu niti želim upotrebljavati vlast da bi moja žena dobila ulogu. Story: No suprugu ste upoznali zato što ste zajedno radili? Otkako smo završili u vezi, jako smo malo radili zajedno. Primjerice, sad u Dresdenu u pet do šest predstava u posljednje tri godine samo je jednom igrala, i to ne glavnu ulogu. Story: Puno putujete. Koliko onda vremena provodite s kćeri Gioijom? To mi je jedna bolna točka. U godinu dana četiri mjeseca. No kada smo zajedno, nerazdvojni smo. Dvadeset i četiri sata smo zajedno. Story: Jesu li očevi privrženiji kćerima nego sinovima? Apsolutno. Mogao bih reći da je ona žena mog života. Story: Jednom ste rekli kako ne želite da se ona bavi ovim poslom? Nadam se da će razumjeti da je dovoljno to što su roditelji bili u ovom poslu. Kada se igra s prijateljicama, vidim tu tendenciju, što me zabrinjava, ali mislim da razumije koliko je složen naš život i koliko iza toga ima patnji koje druga djeca ne proživljavaju jer su im mama i tata kod kuće od jutra do mraka. Uistinu se nadam da će to jednog dana razumjeti, a možda i neće pa ćemo se posvađati. Story: Smeta li joj što ste rijetko kod kuće? Na neki mi način zamjera. Budući da već zna telefonirati, ponekad mi se javi, počne plakati i govoriti mi da dođem.
Razgovarala Nikolina Kunić Snimio Tomislav Marić Styling Lana Nedanova
