Ako niste redoviti posjetitelj Istarskog narodnog kazališta za Niku Ivančić do sada još vjerojatno niste čuli. Međutim, njeno je ime privuklo pažnju javnosti kad se pojavila u glavnoj ulozi u Matanićevom najnovijem filmu “Egzorciam”, piše Elle.hr. Kako se snašla u svijetu filma, što za nju znači studij u Rijeci i angažman u Puli te kako se nosi s predrasudama otkrila nam je u intervjuu koji vam donosimo u nastavku.
Kada si znala da želiš postati glumica? Kakvo je tada bilo tvoje viđenje te profesije?
To mi je oduvijek bilo najteže pitanje jer se gluma za mene dogodila sasvim slučajno, nisam je nikada svjesno odabrala i rekla – evo, time ću se u životu baviti. U glumi sam se prvi puta okušala u prvom razredu osnovne škole, i jednostavno nikad nisam prestala. Činilo se logičnim korakom, iz predstave u predstavu nastaviti tim smjerom. Naravno da je tad moje viđenje te profesije bilo idealno, ideal nekog starog holivudskog mjuzikla koje sam tad obožavala gledati. Iako nemam više idealistički stav o glumi koji sam imala tokom osnovne i srednje škole, naučila sam i spoznala određene stvari koje su mi okrenule percepciju naglavačke, ali unatoč tome uvijek u sebi pronalazim potrebu i razlog ponovno stati na scenu.Ove godina si nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji mladih umjetnika do 28 godina. Čestitamo! Što za tebe znači ta nominacija?
Hvala vam. Zahvalna sam na nominaciji za “Barufe”, to je veliki korak za mene i za moju karijeru. Lijep je osjećaj kad kazališna zajednica prepozna tvoj rad. Međutim, ono što također treba reći jest da ta nominacija isto tako pokazuje da iako dolaziš iz manjeg grada, studiraš na akademiji koja je još uvijek mlada i nisi u Zagrebu gdje je centar zbivanja, to ipak ne znači da tvoj rad nužno prolazi neprimijećen.Preferiraš li film ili kazalište?
Nemam veliko iskustvo u radu pred kamerama i za sada još uvijek osjećam da mi je srce više u kazalištu. Volim tu fleksibilnost koju pruža gluma u kazalištu jer gradnja uloge nikad nije gotova. Ako danas nije dobro prošlo, ispravit ćeš sutra, pokušat ćeš promijeniti ono što ne funkcionira dok ne klikne, a kad klikne, onda počinje igra, možeš dodati, oduzeti, začiniti, maštati… i ako želiš to nikada ne mora prestati, samo moraš pronaći motivaciju u sebi kako ne bi odustao i ostao zakopan na istom mjestu. Dok filmsko snimanje iziskuje sasvim drugi set glumačkih alata. To je zanat sam za sebe. Filmski glumci moraju biti u koncentraciji svaki trenutak snimanja kako bi dali najbolju moguću izvedbu, s bezbroj ponavljanja pojedinih scena. Divim se filmskim glumcima na njihovoj izdržljivosti, preciznosti, snazi i talentu. Za mene je snimanje definitivno teži proces nego igranje u kazalištu.
Foto: Story
