Prošlo je gotovo mjesec dana otkako se hrvatska nogometna reprezentacija s SP-a u Rusiji vratila u domovinu sa srebrom oko vrata. Dojmovi se polako sliježu, a uspomene koje su se urezale u srca sudionika i navijača vječno će ondje ostati. Među onima koje ćemo pamtiti jest i HRT-ova sportska uzdanica Drago Ćosić koji više od 30 godina u svojoj redakciji živi za sport, a posebice nogomet.
Legendarni sportski komentator i novinar vratio se iz Rusije vidno umoran, ali ispunjen nevjerojatnim emocijama. Upravo su ga emocije nosile iz utakmice u utakmicu, a njegova su komentiranja, baš poput uspjeha Vatrenih, ušla u anale ovogodišnjeg Svjetskog prvenstva. Unatoč tome što nevoljko govori o privatnom životu, odnosno o supruzi Ivanki i kćeri Emi, rođeni Teslićanin koji će u rujnu navršiti 60 godina itekako ima što ispričati o životu s obzirom na to da iza njega stoje zavidne godine iskustva.
Story: Za početak, mislim da je fer da vas pitamo kako ste?
Hvala na pitanju, dobro, ili još bolje rečeno, svakog dana sve bolje. Trebalo je malo vremena da uhvatim normalni zagrebački, odnosno redakcijski ritam, ali sve ide svojim tijekom.
Story: Koliko su se u protekla tri tjedna otkako je završilo prvenstvo slegnuli dojmovi?
Dosta, premda će trebati vremena svima nama da to ‘arhiviramo’. Bilo je jako uzbudljivo, stresno i na tragu onoga što vam se realno događa jednom u životu. Treba vremena za sve, pa i za sređivanje dojmova.
Story: Jeste li se uspjeli odmoriti od cjelokupne ludnice zvane Svjetsko prvenstvo ili je vama to već uobičajena praksa?
Pravi odmor još nije počeo, jer sam nakon povratka imao mnogo različitih aktivnosti na HRT-u, ali i izvan njega poput sastanaka, analiza, intervjua, dogovora za jesen i slično. U takvim uvjetima teško je odmarati se. Dakle, vodio sam cijeli projekt ‘Rusija 2018.’, koji je najuspješniji i najgledaniji u povijesti HRT-a, i iznimno sam ponosan na to. Zato imam dojam da me adrenalin Rusije još nije do kraja napustio, nego da još proživljavam našu savršenu priču.
Story: Kako su izgledali vaši dani u Rusiji?
Bilo je naporno i pomalo jednolično, ali znao sam što me čeka i bio spreman na sve ruske izazove, kao i cijela ekipa od 17 ljudi s HRT-a. Nakon doručka održali bismo redoviti sastanak s ekipom, zatim raspoređivanje ljudi na radne zadatke, pa onda provjeravanje mailova, pozivi i dogovori sa Zagrebom, odnosno ekipom iz emisije ‘Zabivaka’, Informativnim programom, urednikom... Poslijepodne bismo pratili presicu reprezentacije, trening, radili pojedinačne intervjue, pa dva javljanja u ‘Zabivaku’. Ako je bio dan naših utakmica, onda je jutro nakon sastanka bilo posvećeno pripremi prijenosa, pa oko 16 sati put pod noge do stadiona. Povratak je obično bio između jedan i dva sata ujutro. Ili, što je još napornije, odlazak ravno na aerodrom da bismo već sutra bili u kampu reprezentacije.
Story: Jeste li u bilo kojem trenutku pomislili da će naši Vatreni dogurati iz utakmice u utakmicu sve dalje i u konačnici do spektakularnog finala?
Kao i svi, znao sam da imamo dobre igrače. Ne plaćaju klubovi poput Reala, Barcelone, Juventusa, Intera nekoga četiri, pet godina samo zato što je drag dečko, nego zato što vrijedi. Uvijek je ključno pitanje bilo mogu li se posložiti i tu vrijednost pretvoriti u dobre igre na terenu. Dugo smo ih čekali i već pomislili kako će propasti jedna sjajna generacija koja nikada neće do kraja eksplodirati, ali u Rusiji smo u Zlatku Daliću napokon imali osobu koja je uspjela napraviti taj klik u njihovim glavama i posložiti ih tako da ginu jedan za drugoga, vjeruju si međusobno i funkcioniraju kao jedno tijelo. Rezultat znamo.
Story: Kao navijaču, a onda i sportskom komentatoru, koja vam je utakmica bila najdraža, a koja najteža za prenošenje?
Najviše sam se pribojavao Danske. Takve reprezentacije koje se zatvore, ‘parkiraju dva autobusa’, kako se to popularno kaže, ispred 16 metara i čekaju te u kontri, nama su uvijek bile velik problem. Znaš da si bolji, znaš da ne mogu izdržati tvoj pritisak 90 minuta, ali stalno si na tankoj žici - ako samo jedanput nekome od njih pobjegne pogodak u našu mrežu. A ti se ubijaš, trošiš snagu, koncentracija pada. I da sve bude gore, primiš pogodak u prvoj minuti. Još utakmica nije počela, a već si u minusu. Nema u nogometu time outa pa da trener pozove ekipu i kaže - mijenjamo koncepciju. Treba dočekati poluvrijeme za prave, ozbiljne dogovore. Na sreću, zabili smo brzo i onda u lutriji jedanaesteraca prošli dalje. Engleska mi je bila najdraža. Na-ravno, znao sam koliko su dobri, ali isto tako i da imaju mana koje bi naši vrlo lako mogli iskoristiti. Pa još kada dodate to tradicionalno englesko novinarsko podcjenjivanje. Uh, baš su nam legli. Zato sam na kraju zločesto i primijetio: “Čekali ste 52 godine, možete još četiri, mi jednostavno nemamo vremena za to”.
Story: Kako ste se pripremali za svaku novu utakmicu? Jesu li to neki posebni rituali ili je samo pitanje velikog iskustva?
Nema posebnih rituala. Kada nešto radite tridesetak godina, onda je to više rutina nego ritual. Imam svoje izvore informacija, svoju malu privatnu arhivu, sustav po kojemu slažem sve svoje zabilješke u bilježnicu, jer treba se snaći u moru podataka koje imaš na raspolaganju i iščupati pravi u najvažnijem trenutku.
Story: Koliko je sve to vama stresno? Pročitala sam negdje da tijekom prvenstva niste uzeli nijednu tabletu za smirenje.
To je točno. Nikada nisam uzeo tabletu za smirenje uoči ili nakon prijenosa. Da to radim, danas bih vjerojatno bio teški ovisnik, jer iza mene je oko 5000 prijenosa. Jednostavno volim komentirati, uživam u tome i moj organizam sve to, hvala Bogu, dobro podnosi.
Story: Vaše prenošenje utakmica uistinu je dojmljivo i svima ostaje urezano u pamćenje. Mnogi su oponašali vaše usklike, tijekom prvenstva radijske postaje puštale su tonske zapise vaših emotivnih reakcija. Dolazi li do njih potpuno spontano ili?
Ako neko misli da se to može odglumiti, neka dođe na HRT i pokuša. Jasno da je spontano. Kako možete nešto raditi ‘ispod glasa’, a oko vas je 80.000 ljudi koji uživaju, skaču, vesele se... i igra vaša nacionalna reprezentacija. Znam da me mnogi oponašaju, i silno sam sretan zbog toga. To znači da sam ipak nešto napravio. Sreo sam mnogo ljudi u Rusiji nakon utakmica i 99 posto njih mi je reklo: “Znate, sve je ovdje lijepo, super nam je, ali silno nam je nedostajao vaš glas i zato smo odmah nakon ulaska u hotel ili restoran tražili na YouTubeu vaše komentiranje”. Meni uistinu ne treba veći kompliment.
Story: Je li teško u takvim napetim situacijama suzdržati emociju? Dođe li vam ponekad da opsujete?
Nije teško odgovoriti na to pitanje. Da, došlo mi je milijun puta, ali svi malo stariji u redakciji imali su dobru školu Milke Babović. Naime, svaka psovka u redakciji značila je kaznu, odnosno novac u škrabicu, pa bi se iz toga plaćala zajednička kava. Ona je znala reći: “Vidiš, sutra će ti to pobjeći u eter, zato plati kaznu i uči”.
Story: S druge strane, neki kažu da im je takvo komentiranje iritantno, kako komentirate takve navode?
Respektiram to. Teško je udovoljiti svima. Sport doživljavam kao veselje i zanos. Kako mogu raditi taj posao kao da sam na ispitu iz fizike?!
Story: Jeste li se tijekom prvenstva uspjeli družiti s našim nogometašima?
Nažalost, ne. Oni su zapravo nedostupni medijima osim na službenim aktivnostima, press konferencijama, u miks zoni ili pojedinačnim intervjuima. To je vrlo strog režim. U njihov se hotel gotovo i ne može ući, osim u posebnim prilikama. Ali svi mi koji ih pratimo godinama imamo njihove brojeve telefona pa se povremeno čujemo, analiziramo i zezamo se.
Story: Postoji li nešto što vam je posebno nedostajalo tijekom proteklih mjesec dana u Rusiji?
Naravno, prije svega obitelj, zatim prijatelji, kolege iz redakcije i pas. Jako je dugo 34 dana na putu. Bio sam u osam ruskih gradova, promijenio 12 hotela, s time da sam se u neke vraćao po dva do tri puta. To je jako naporno. Silno vam nakon svega nedostaju vaš krevet, kućna rutina. No kad se pobjeđuje, adrenalin vas nosi i nemate zapravo puno vremena razmišljati o svemu. Idete dalje, gledate raspored letova, planirate kako najkraćim putem doći do hotela i stadiona i slično.
Story: Je li vam teško nakon takvih velikih projekata ponovno se vratiti u svakodnevicu?
Ne, prebacim se vrlo brzo. Trebaju mi najviše dva dana da pohvatam sve konce i počnem funkcionirati kao da nigdje nisam bio.
Story: Kako provodite ljeto?
Tek sam ga počeo provoditi. Ljeti je Zagreb divan jer nema gužvi pa kombiniram malo obiteljskih aktivnosti, malo tenisa, druženje s prijateljima, prepričavanje ruskih iskustava...
Story: Što vas opušta?
Nema toliko prostora da vam sve to opišem.
Story: Izjavili ste nedavno da ne idete na more jer štedite novac za kćerin studij u Portugalu. Što će studirati?
Ekonomiju i menadžment, i to je sve što ću reći. Ni to nije trebalo izići u medije, ali odao me jedan kolega pa sam sad u problemima kod kuće. Oduvijek sam svoj privatni život čuvao i odvajao od javnosti. Razumijem zanimanje medija, ali molim vas da i vi razumijete mene. Uspio sam to sačuvati 35 godina koliko radim na HRT-u, pustite me još ovih pet koliko imam do mirovine i bit ću sretan.
Story: Koje planove imate za jesen? Donosite li HRT-u možda neke nove sportske projekte?
Upravo ovih dana dogovaramo što i kako ćemo raditi na jesen. Iza mene je nekoliko iznimno napornih mjeseci pripreme i realizacije projekta ‘Rusija 2018’. Ima tu još posla, sređivanja računa, kompletne analize, što je bilo dobro, gdje smo griješili, što još možemo u budućnosti popraviti. Onda dolaze nogometna i rukometna Liga prvaka, skijanje, veslanje... »ut ćete me na ekranu i prije nego što možete zamisliti, jer kod nas nema dugog odmora. Događaji vas tjeraju da se oporavite brže od ljudi koji ne rade u medijima, i idete dalje.
