Više od pet mjeseci u domaćim se kinima prikazivao film ‘Ustav Republike Hrvatske’ za koji su na premijeri otvarane dodatne dvorane koliko bi ga mogli pogledati svi koji su to željeli. Njegov redatelj, 69-godišnji Rajko Grlić, ne krije da je upravo publika ta zbog koje stvara filmove, no ovo djelo prepoznala je i kritika i već je osvojio brojne nagrade, među ostalim i onu časopisa Story za najbolje filmsko ostvarenje. Story: Story Hall of Fame prva je nagrada koju je ‘Ustav Republike Hrvatske’ osvojio u Hrvatskoj, što iznenađuje jer je toliko gledan i već je osvojio nagrade na međunarodnim festivalima. Da, to je filmu, nakon petnaestak ‘stranjskih’,  prva domaća nagrada. Vjerojatno i zato što lokalni festivali imaju ljetne termine pa još nije ogledan na domaćem terenu. Story: Jesu li vam važnije nagrade na inozemnim festivalima, poput onog u Montrealu, ili u Puli, gdje je film u ovogodišnjoj konkurenciji? Montrealska nagrada donijela je filmu američku kinodistribuciju. Pulske nagrade, nažalost, ne donose distributera ili veću gledanost filma u domaćim kinima, što je osnovni problem Pule. Zato bi Pulu što prije trebalo oblikovati tako da ispuni razlog postojanja; da se koncentrira na hrvatski film, da mu stvarno pomaže i okuplja one koji ga stvaraju. Bez toga će hrvatski filmovi, oni koji ozbiljno računaju na kina, i dalje izbjegavati Pulu kao mjesto gdje valja gubiti nevinost. Story: Gleda li se film jednako ovdje, gdje smo upoznati sa svime što se događalo između Hrvata i Srba, i u svijetu? Prenesu li se iste emocije? Film ‘Neka ostane među nama’ igrao je na 70-ak festivala, a ja sam ga pratio na dva, najviše tri. Nisam veliki ljubitelj festivala. Godine, zamor materijala... No s ‘Ustavom’ sam, možda zato što je zadnji, više putovao i prošao tri kontinenta. Fascinantno je što ga isto čitaju i u Rijeci, i u Novom Sadu i u indijskoj Goji. Svatko ima svoje Srbe i Hrvate, svoje klišeje, imaginarnog neprijatelja i neku mržnju prema nekome koga dovoljno ne poznaje. Te su kategorije svugdje iste jer su ljudi svugdje isti. Ako je film dovoljno duboko ukorijenjen u svoju sredinu, odnosno ako je jako lokalan, time može postati i vrlo internacionalan. Imao sam 15-ak razgovora o tom filmu, a 90 posto ljudi koji su se javljali, a javljalo ih se mnogo, više su pričali svoje priče vezane uz tu temu nego što su me nešto pitali. Nije bilo ništa nejasno, što se zna dogoditi kada radite hrvatski film i vrtite ga u Americi. Ovdje to funkcionira na emotivnom planu pa je bilo zabavno gledati kako ljudi identično reagiraju i odjednom vam se čini da ima smisla snimati filmove.

Story: Katkad ste mislili da nema? Jesam, 1990-ih godina. Radio sam filmove koji su bili gledani, imali ste dojam da pomažu u civilizacijskom sklopu ovih prostora, ali onda se ustanovi da nisu i da su za jako mali sloj ljudi. Shvatite da priče koje vi pričate nemaju nikakav utjecaj jer političari preko maloga ekrana mogu zaludjeti narod i napraviti što hoće. Tad sam mislio da više nikada neću snimiti film, ali poslije dođe glad pa nastavite. Story: Niste nikada u potpunosti odustali? Počeo sam raditi nešto drugo, veliku interaktivnu filmsku školu, čije je rađanje trajalo pet godina. Snimili smo za nju materijal u trajanju gotovo dva igrana filma pa je ta žeđ za slikom koja se pomiče bila na taj način dobro hranjena. Story: Koji je bio prijelomni trenutak da se ipak vratite snimanju? Kad sam 1991. otišao na Fulbright u Los Angeles, imao sam dojam da to više neću raditi. Kad su se 1999. počele naslućivati promjene, činilo mi se da je tih deset godina bilo jako kontrolirano zapisano na filmskoj traci i da neće ostati puno od toga kako je stvarno bilo i kako je sve to izgledalo. Tada sam s Igorom Mirkovićem uzeo kamere i šest smo mjeseci snimali, što je bila neka moja potreba da se dokumentiraju taj prostor i to vrijeme, a kad se počnete igrati, vratite se drogi koju trebate. Film se zvao ‘Novo novo vrijeme’ i bio je prvi dokumentarac koji je uspješno ušao u hrvatska kina. Story: U vama se rodio bunt da prikažete stvari kakvima jesu? Ne, to je bilo razočaranje što se ljudi tako lako mogu zapaliti i krenuti u krvoproliće, a lopovi to koriste da im uzmu i ono malo što imaju. Činilo mi se da u konstelaciji tog prostora i vremena i nesreći koja se svalila nisam vidio svoju mjesto. Story: Mogu li film i kultura mijenjati svijet? Film sâm ne može ništa mijenjati. On je priča koja se nekome priča u mraku. A u tom mraku, u nekom gledateljevu intimnom svijetu, ako film ima emotivnu snagu, možda može promijeniti kut gledanja na neke ljude i događaje. To je maksimum. Filmovi ne dižu revolucije i ne pokreću mase. Oni ne daju jeftine populističke odgovore. Dobri filmovi samo pitaju. Svaki umjetnički čin, a time i sama kultura, samo postavlja pitanja. Zato je kultura nasušno potreba svakom narodu kao elementarna mjera mentalne higijene. A kultura je dugoročan odnos prema životu. Ovo što se nama događa jest zato što je ‘90-ih kultura potpuno izbačena iz bilo kojeg koncepta budućnosti ove zemlje. Nestala je ili je stavljena na krajnju marginu, kao nužnost koja se događa zato što još ima nekoliko stotina idiota koji vole pisati knjige, svirati, snimati filmove, glumiti, propitkivati... Ima još tih ekshibicionista koji misle da se nešto može, ali nažalost, ovo je država bez ikakvog koncepta ili potrebe za kulturom. Nedostatak kulture i brige o kulturi te masovno iseljavanje školovanih ljudi vrlo su povezani. žao mi je što političari ne vide tu tako očitu uzročno-posljedičnu vezu. Story: U Americi je bolja situacija? Kad vas ima četiri i pol milijuna, lako vas je definirati ili to barem tako izgleda. Ameriku s njezinih nekoliko stotina milijuna - nije. Amerika živi u raznim slojevima društva i možete govoriti, odnosno pokušati generalizirati uvijek samo jedan od tih slojeva. U Americi je bolji taj element ‘nade’, ta otvorenost i vjera u mogućnost da se od života nešto može učiniti. No sad je, nažalost, na površnom političkom sloju u tragičnoj situaciji. Vodi je klaun rođen u reality showu, koji kao slon u staklarnici razbija sve što su ljudi napravili u posljednjih tridesetak godina. Nakon njega ta će se trgovina dugo čistiti. Ljudi koji su ga odabrali za nekoliko će godina biti svjesni kako ih je prevario i što im je napravio. Oni slabog imovinskog stanja za njega su glasali u nadi za bolje sutra, a on im sada uzima sve jer ga zanima samo novac i dva posto bogate Amerike. I na sveučilištima vlada nelagoda jer svako malo zabranjuje nekome da uđe ili iziđe iz zemlje. Sveučilšta su velika industrija i ove su godine zabilježili znatan pad broja stranih studenata. To nije samo novac, to je i šarenilo znanosti i kulture koje su sveučilišta uspjela zadržati i koja hrane Ameriku. Tamo postoji intelektualni sloj otpora koji se ovdje ne spominje često. Story: Kako se razlikuje vaš život u Hrvatskoj i Americi, gdje predajete na sveučilištu Ohio? To su dva različita života. Ispunjavam onu Gogoljevu želju, koji je rekao da piše da bih mogao živjeti više života. Tako uspijevam živjeti dva života, a zahvaljujući filmovima i likovima još poneki. Premda ljudi žive svugdje isto - imaju iste probleme, boli ih zub tu i tamo, zaljube se, imaju problema s novcem. Generalna ljudska sudbina je slična, ali razlikuje se ekonomska situacija pa je lakše ili teže. Amerika ima jednostavnost koju si velike zemlje mogu priuštiti. Ona ima miris velike zemlje i kad počnete putovati, shvatite kako su zapravo različita ta dva mirisa male i velike zemlje. Draga su mi oba života i volim Ameriku, tamo se dobro osjećam, ali dolazim u godine kada bi bio red da prestanem prelijetati Atlantik toliko često i da se vratim po svoj mir kući u Zagreb i Istru. No ta me različitost još zabavlja. Pola sata prije intervjua na Skypeu sam imao sastanak sa studentima iz Kolumbije, Amerike, Turske i Irana, četiri klinca iz potpuno različitih kultura snimaju igrani film i u tom obliku ovdje ne bih mogao raditi. Nekoliko godina pripremamo taj film, na proljeće je snimljen i na jesen ćemo ga završiti. To radim između filmova ovdje, što mi je sjajna i mentalna i kreativna gimnastika. Svakodnevna joga za dušu. Story: Uvijek vas zabavlja rad na filmu? Da, imao sam beskonačnu sreću što sam igrom došao do 70. godine. Uvijek sam snimanje smatrao igrom. Veliki je dar kad dobijete mogućnost složiti filmove i ni od čega napraviti nešto. To je lijepa, skupa, zahtjevna i naporna igra. Filmovi ne nastaju preko noći, u njih su uložene godine rada. Jako me to veseli, ali ne znam koliko će još jer sam već za tri filma rekao da su mi posljednji. Story: Tada ste stvarno mislili da su posljednji? Mislili ste se posvetiti samo predavanju? Nema smisla predavati film, a ne raditi ga jer dolazite u situaciju da predavajući radite svoje filmove, a to je najgore što profesor može napraviti. Imam sreću što sam u položaju da mogu odabrati nekoliko studenata i s njima provesti nekoliko godina praveći nešto. Tako da nije to, nego sam mislio da mi je ‘Ustav...’ posljednji jer je naporno sve prikupiti. Naporno je i malo čudno u ovim godinama tražiti milostinju za film, ali to je sudbina svih redatelja. Story: Uz sve što se postigli, morate moliti za novac? Za svaki film idem ispočetka. Ovdje je svaki film debitantski. Story: U ovom se filmu ne zna da je profesor transvestit, u ‘Neka ostane među nama’ glavni likovi vode tajni život, a u ‘Karauli’ skrivanje spolne bolesti svašta izazove. Intrigira vas ono što se nalazi ispod površine? Da, jer svi igramo tu igru života pokušavajući o sebi ostaviti dojam onoga što bismo željeli da drugi vide u nama. Majstori smo maske. Svaki čovjek pokušava izgledati dobro, časno, solidno u tuđim očima. Ali život nije tako jednostavan i dva plus dva nije uvijek četiri. A to da čovjek radi s finim i pristojnim ljudima? To je dosadno. Za dobru priču treba ipak nešto kompliciranije. Nekoga tko kaže A, misli B, a radi C. Tu sve počinje i zato Ante Tomić i ja provedemo mjesece razgovarajući o tim ljudima prije nego što ih uopće počnemo sklapati u priče. Da im nađemo sve moguće tajne, da znamo što sanjaju i tek kad je lik trodimenzionalan, možete ga pustiti da pliva u nekoj priči. Filmovi se rade tako da ljudi mogu gledati različite slojeve i mnogo njih gleda samo površinsku radnju, ali neke zanima tko su ti likovi, što o njima govore detalji. Film je napolitanka i pitanje je koliko duboko želite zagristi. Story: Vi želite zagristi do najdubljeg sloja? Nudim koliko mogu, ali nikoga ne tjeram da grize. Možete pojesti samo prvi sloj s čokoladom ili pogledati ima li nešto kompliciranije. Film je divan za pričanje takvih priča i pruža mogućnost  da u mraku kinodvorane sklapate ono što gledate i da ste treći igrač u toj igri. Kad gledate pametan film, dobro se osjećate jer ste bili sudionik, a ne samo potrošač koji je pojeo kokice. Story: Glumci često izbjegavaju gledati premijere svojih filmova. Je li tako i s redateljima? U ovih 50 godina nikad s publikom nisam gledao svoj film. Kad ga završim, imam ritual: volim se zatvoriti u dvoranu i sâm pogledati film, onda je to zauvijek moj osjećaj tog filma. U dvorane dođem samo na naklone i zato pazim kakve krajeve radim jer ih moram gledati petsto puta. Tada vidim da se netko smije, netko kašlje i imam dojam da bi me, kada bih s publikom gledao film, to više brinulo i da bih stvarao dojam o filmu preko njih, što ne bi bila moja slika o filmu nego neka kolektivna. Bojim se ako ih počnem gledati da ih više neću snimati. Bolje se ne okretati jer tko će te tada okrenuti naprijed?
Story: Ali važna vam je reakcija publike? Iskustvo mi govori i da s tih pet minuta boravljenja u dvorani znam što se dogodilo s filmom. Važna mi je gledanost i jedan sam od starih dinosaura koji misle da se film snima za kina. Nakon što nešto radim četiri, pet godina nije mi svejedno hoće li ga vidjeti troje ljudi i šira obitelj ili veći broj ljudi. Ovaj je film igrao po pet mjeseci u Zagrebu i u Beogradu, što mi više znači od svih nagrada koje sam za njega dobio. Story: Rekli ste da ste ovim filmom željeli da ljudi shvate kako druge ne treba gledati na osnovi klišeja. Jeste li vi to kada radili? Sigurno jesam. Kad je čovjek bijesan i kad impulzivno reagira, najlakše mu je u nekom vidjeti klišej jer je to najkraći put do izbacivanja nataložene frustracije, mržnje. Kažete da ga ne volite, da vam ide na živce te da je ustaša ili četnik i time ste se očistili od svoje nevolje i njega uvalili u njegovu. Kad je čovjek pritisnut uza zid i kad ta frustracija iz njega grune, u čovjeku preko puta najčešće vidi klišej. Zato smo tome posvetili taj film, priču o tome da vas jedino nevolja natjera da iza klišeja počnete vidjeti ljude. Story: Mislite li da ste u tome uspjeli? Susreti na ulicama, kojih je bilo bezbroj, e-mailovi, pozivi, reakcije govore da jesmo, ali redatelj to nikada ne zna. Story: Jeste li pogledali Kerempuhovu predstavu koju je režirao Vinko Brešan? Jako sam se bojao i rekao Brešanu da sam prvih pola sata namjeravao pobjeći. Bio sam izvan Hrvatske pa sam je gledao šest mjeseci nakon premijere. Ante me natjerao jer je rekao da je nepristojno primati tantijeme od predstave koju nisam vidio. Skupio sam svu hrabrost ovog svijeta i otišao, svidjela mi se i čini mi se da je Vinko napravio pametan odmak od filma i drukčije je to vidio. Borko Perić sjajno je odigrao, glumci su dobri, Vinko je to čisto postavio, tako da sam preživio... što nije lako. Story: Uvijek je u planu bilo objaviti i knjigu? Ne, željeli smo objaviti četiri scenarija, tri smo snimili, jedan nismo, ali ispostavilo se da bi to bila predebela knjiga pa je izdavač predložio da prvo objavi ovaj aktualni. Mislim da su nam to željeli objaviti više iz milosti, potpuno nespremni na to da će scenarij nekoliko mjeseci biti najprodavanija knjiga u Hrvatskoj. Prvo je izdanje otišlo preko noći i bili su potpuno zbunjeni jer im se to ne događa s ozbiljnim knjigama, a kamoli sa scenarijima. To je bilo vrlo lijepo iskustvo. Ovih dana knjiga izlazi u Crnoj Gori, za njihovo i srpsko tržište. Story: Vaša je kći Olga ilustrirala naslovnicu? Olga radi naslovnice i tko bi drugi nego kći? Ona je osmislila i plakat. Story: Dali ste joj odriješene ruke? Dajem odriješene ruke, ali onda prigovaram. Story: Kako obitelj reagira na filmove? Daju li iskrene kritike? Vjerujem da su iskrene. Oni su uvijek prvi gledatelji. Sve vide dok se još mijesi. Čitaju scenarije, gledaju montažne verzije. Više po njihovim reakcijama nego po onome što kažu vidim što misle i mogu ih pročitati. Znam što funkcionira, a što ne. Njihova mi je reakcija vrlo važna. Story: Vaša kći s obitelji živi u New Yorku, kad ste u Ohiju, možete se češće viđati? Tako je. Imam unuku, uskoro i unuka, tako da se obitelj širi. Olga živi u New Yorku na Manhattanu, radi posao koji voli, u kojem uživa, vrlo je cijenjena i, što nije zanemarivo, može od toga vrlo pristojno živjeti. Story: Je li vam ikada bilo žao što nije krenula vašim stopama? Ne. Kad je imala pet godina, počela je crtati i modelirati i do danas to radi. Nikad nije imala filmske namjere, niti sam ja to pokušao u njoj razvijati. Imala je beskonačan talent za crtanje, za ruku i olovku, za modeliranje pa bi bio grijeh da supruga i ja to nismo podržali. Story: Rekli ste da se planirate vratiti u Istru. Da, dijete sam ovih krajeva i rado bih svoju priču dovršio ovdje. Migracije su u epici naših naroda, čovjek ode i kad dođe u osamdesete vraća se da umre na miru. Svijet se jako promijenio, tehnologije su se promijenile, ne vozimo se preko Atlantika brodovima. Ukratko, nemam osjećaj da živim daleko ili blizu, jednostavno živim tamo gdje radim. Može se živjeti i tu i tamo, u paralelnom slalomu koji više nije strašno komplicirana disciplina. Ne tugujem za domovinom i ne gledam vlakove koji odlaze kući i plačem na kolodvoru, ali svakako ću, što pokušavam relativno brzo, završiti svoju američku priču. Teško mi je jer mi Amerika jako odgovara. Story: Nija bila opcija da ostanete ondje? Ne, ondje me malo toga boli, a ovdje sve... Ne mislim na fizičku nego na duhovnu bol. Story: U intervjuima ste spominjali da vam je nacionalnost Zagrepčanin, no planirate preseljenje u Istru? Zagreb mi je nacionalnost, a Istra mi je izborna domovina jer mi je tamo ugodno i lijepo i već godinama ondje boravim po nekoliko mjeseci. Taj mi je krajolik drag oku, vino drago okusu, ljudi su mi dragi i odgovara mi prostor. Story: Planirate li u rujnu proslavu? Možda, nešto ćemo prirediti. Nema čovjek svaki dan 70 i već je samo po sebi golemo ljudsko postignuće doći do tih godina. Story: Snimili ste i dokumentarni film ‘Svaka dobra priča je ljubavna priča’ koji ide na festivale? Da, na Brijunima ćemo napraviti malu premijeru jer su i Radko Polič i Boris Cavazza igrali ondje. I taj sam film prvo testirao u Americi da vidim funkcionira li i mogu reći da funkcionira. Mislim da je to moj posljednji dokumentarac. Za njih više nemam snage jer to uvijek završi kao dugogodišnji boravak u rudniku. Za ovaj su mi trebale četiri godine i da nije bilo slovenskog redatelja Matjaža Ivanišina, sumnjam da bi ga do danas uspio završiti. Kad radite na igranim filmovima, živite u balonu koji sami gradite, sami kontrolirate, a dokumentarci su nepredvidivi, komplicirani u nastanku. Tijekom života pokušao sam ih miješati; malo igrani filmovi pa dokumentarci. Nakon igre s fikcijom dokumentarci prizemljuju. Story: Biste li željeli da netko snimi dokumentarac o vama? Ne znam kako bih se ponašao u tom filmu. Bojim se i da bih redatelju govorio: “Makni kameru tamo, ne ovdje...” Stari su redatelji nemoguća bića. Razgovarala: Maja Šitum Foto: Ivana Kaurloto/arhiva Storyja