Tena Štivičić: Otkad sam rodila, mislim da su pravi heroji samohrane majke

Tada je već bilo jasno da je to problem globalnih razmjera koji neće brzo biti riješen, ali ipak prije šest godina nismo mogli zamisliti da ćemo živjeti u svijetu u kojem je Velika Britanija napustila Europu, Donald Trump sjedi u Bijeloj kući, a za takvu tragičnu konstelaciju stvari velik dio svijeta krivi posve nedužne i već dovoljno traumatizirane izbjeglice.

Nakon odlaska iz Zagreba imala sam nekoliko neizvjesnih, usamljenih i materijalno vrlo skromnih godina, ali s obzirom na jeziva iskustva koja imigranti proživljavaju svakodnevno, moje je iskustvo bilo potpuno podnošljivo. Ne mogu se sasvim poistovjetiti, ali moje me iskustvo učinilo osjetljivijom te razgranalo empatiju prema nizu problema s kojima se bakću ljudi u situaciji izmještenosti i nepripadanja.

Tekst sam prevela i prilagodila prije svega za hrvatsko izdanje u zbirci drama ‘Nevidljivi’, koju je prije dvije godine objavila Hena.com.

‘Tri zime’ sam zapravo pisala paralelno na engleskom i hrvatskom, ali samo zbog specifičnih okolnosti narudžbe teksta. Postoje neke teme i neke priče poput ‘Nevidljivih’ koje izrastaju iz svog okruženja, a to je u ovom slučaju veliki multikulturalni grad poput Londona te ih spontano mislim i čujem na engleskom. Budući da je to tema kojom se već dugo bavim, a koja je neprestano prisutna u dnevnoj politici, širi mi je vokabular na engleskom nego na hrvatskom. Drama ‘Tri zime’ smještena je u Zagreb, organski je izrasla iz zagrebačkog miljea i nju mi je bilo ne baš lakše, ali svakako draže i zabavnije pisati na hrvatskom.

Gotovo da su to dvije različite treme. Nakon premijere u Londonu, pogotovo ako je riječ o kazalištu poput National Theatre koji prati cijeli svijet, izađe nekoliko desetaka kritika. U svim nacionalnim novinama koje čitaju milijuni, zatim na svim kulturnim portalima, nakon toga i na internacionalnoj razini, poput kritike Bena Brantleyja u New York Timesu, čovjeka koji je strah i trepet Broadwaya. Osim toga, svake večeri predstavu gleda gotovo tisuću ljudi koji plaćaju pedesetak funti za ulaznicu i imaju velika očekivanja. Nije moguće biti indiferentan kada ste izloženi tolikoj količini procjene. S druge strane, predstava u rodnom gradu posebno je važna i kad prođe tako lijepo kao što je to bilo s ‘Tri zime’ u HNK, tome gotovo i nema premca.

Moja prabaka bila je neka vrsta okidača za veliku temu koja je nadišla moju obiteljsku priču. Mene je uvijek zanimalo pričati velike teme kroz intimističke motive i priče, to je slučaj i s ‘Nevidljivima’. Ti su motivi ponekad povučeni iz mog života, ali najčešće su kombinacija mojih i tuđih doživljaja koji onda prolaze dug proces obrade i na kraju postaju nešto novo, samo svoje.

Sigurno. Trenutačno mi je svaki izraz lica moje kćeri, koliko je i kako spavala, jela, plakala, a pogotovo na koji se nov način nasmijala nešto o čemu bih mogla svaki dan pisati. To, bojim se, nikome, osim mom mužu i mojoj mami, ne bi bilo zanimljivo. No, s druge strane, kad je riječ o majčinstvu, i dalje ima dosta tabua o kojima smatram da treba pisati. Prošle godine, neposredno prije nego što se Anja rodila, objavila sam novu knjigu kolumni ‘Pepeljugino maslo’. Zadnja kolumna u knjizi bila je o tome kako se jedna ne baš jako mlada trudnica nosi s tegobama zadnjeg tromjesečja. U ovom mom zasad kratkom iskustvu, majčinstvo je neusporedivo s bilo čim drugim i prekrasno, iako pritom ne mislim da je ključno i neophodno iskustvo za svaku ženu. Ali je i puno krivnje i preispitivanja, to je vrijeme u kojem su žene posebno osjetljive, a kako god okreneš, s neke strane dolazi osuda neke vrste. Ima tko te sudi i ako se udebljaš i ako se ne udebljaš, ako super izgledaš u trudnoći i ako loše izgledaš, ako se brzo oporaviš od porođaja i ako nikako da se oporaviš, ako dojiš i ako ne dojiš, ako si ležerna mama i ako si neurotična mama, ako se rano vratiš na posao i ako se ne želiš vratiti na posao. U svakom slučaju ima materijala za otvoreno, iskreno, duhovito pisanje, po mogućnosti bez floskula.

Moja kći ima pet mjeseci, moj kreativni proces zasad je prepušten njoj na milost i nemilost. Ponekad uhvatim dvadeset minuta jer se ona zadubi u proučavanje svog stopala. Ponekad uhvatim i više vremena kad se njome bave tata ili baka. Ali to je još lutrija i ne znam dokad će tako biti. Ponekad mi se čini da ću dok ne krene u osnovnu školu tresti zebru Zoricu i pjevati ‘Kad se male ruke slože’, ali iskusniji me uvjeravaju da se i ranije mogu nadati nečem sličnom normali.

Ne, ali kao što sam već naučila da se i sa samo tri sata sna može nekako funkcionirati, već sam uspjela ponešto napisati tipkajući jednom rukom dok u drugoj držim crno-bijele crteže. To baš nije materijal za Nobela, ali polako...

To je vjerojatno pitanje karaktera. Mene kaos ne inspirira, ali život se uglavnom opire potpunom redu, pa moram prihvatiti neku dozu kaosa. No kad je pisanje profesija, ono postaje prioritet za koji se mora pronaći prostor, bez obzira na to kakve su okolnosti.

Žene su uglavnom snažne, za mene je pridjev izlišan, ali to sam rekla u kontekstu ženskih likova jer je došlo neko vrijeme da konačno ženski likovi u filmu i na televiziji dobivaju više prostora, ali samo ako su ‘snažni’, kao da je to rijetkost i kao da ako nisu ‘snažne’ ne zaslužuju da se o njima pričaju priče.

Pa na putu sam prema tome. Odmalena curice navikavamo na to da će cijeli život biti promatrane. Uljepšavanje i poziranje počinje od malih nogu. I nikad nije dovoljno. Meni se čini da je promatrati zanimljivija pozicija nego biti promatrana. Vrijeme se mnogo zanimljivije, korisnije i ugodnije može potrošiti nego na neprekidno zdvajanje nad time kako ispraviti svoje nedostatke, sakriti mane i dostići nedostižne standarde. Trudnoća je super zato što hormoni čine čuda za kožu, kosu i opću ‘blistavost’. U trudnoći sam se prestala šminkati i sad mi se čini da sam izgubila naviku. Šminkam se samo kad mi je stalo prikriti znakove umora, iako se novim mamama protokolarno govori da super izgledaju. I trudnoća i dojenje zahtijevaju adaptiranje odjeće. Imam puno manje odjevnih kombinacija, što je također neka vrsta oslobođenja. Ne mogu reći da mi je svejedno kako izgledam, daleko od toga, ali sad kad je vrijeme koje mogu potrošiti na sebe takav luksuz, radije čitam knjigu nego da čupam obrve.

Već se na bebi od pet mjeseci vidi određeni karakter, pa se nadam da će tvrdoglavost koju pokazuje značiti da će izrasti u osobu koja zna što želi i ne da se smesti. Doduše, tek nakon što napusti roditeljski dom. Nastojat ću joj pružiti sve u svojoj moći da izraste u osobu sa samopouzdanjem, koja je otvorena, opuštena, velikodušna i suosjećajna.

Vratila sam se samo djelomično. Vratiti se poslu s onakvom koncentracijom i vremenom koju sam imala prije, to mi zasad djeluje kao znanstvena fantastika. Vratila sam se zato što sam slobodnjak, što živim u jednom od najskupljih gradova na svijetu i što si ne mogu priuštiti dulji rodiljni. To je s jedne strane veliki pritisak, ali s druge strane, i osvježenje je baviti se mislima koje se ne sastoje od tepanja te guglati nešto osim ‘je li normalno da moja beba radi to i to’.

U početku smo bili sami jer smo smatrali da je bitno da se nakon porođaja prvo snađemo sami u ovim okolnostima. To je, priznajem, iznimno teško, ali mislim da nam je koristilo i da je to bila dobra odluka. Imam veliku sreću što u Zagrebu imam fenomenalnu tetu Nenu i benevolentnog tatu pa je moja mama već mjesec dana s nama u Glasgowu dok moj muž snima, a ja se polako vraćam pisanju. Ne znam što bih bez njezine pomoći. A nije samo stvar u pomoći, lijepo nam je provoditi vrijeme zajedno, uživamo u Anjinu napredovanju, a ona nam je i povod neiscrpnim razgovorima o mojem i maminu djetinjstvu i životu.

Ne baš istim intenzitetom, ali Anja je već bila u Zagrebu i Glasgowu, pa i u vikend-posjetu prekrasnom škotskom gradiću St. Andrews, kamo će, ako bude po maminom i tatinom, ići na studij.

U restoranu Baltazar koji oboje volimo. Cijelu trudnoću željela sam tatarski biftek, ali tek sam se tri mjeseca kasnije dokopala mjesta gdje ga fantastično spravljaju. Makar ni taj nije sluga tatarskom koji u Zagrebu priprema naša prijateljica Morana. Doduše, dosta rijetko.

Dosta dugo smo zajedno i stvarno se već dobro poznajemo, ali rođenje djeteta je mogućnost da se ljudi upoznaju na nov način te zbliže još više i temeljitije, što se nama i dogodilo.

Rodila sam carskim rezom pod općom anestezijom, a u Londonu je običaj da se žene, pod uvjetom da je sve prošlo bez komplikacija, puštaju kući nakon 24 sata. To je prilično bespoštedno iskustvo. Prvih tjedan dana nisam promijenila pelenu, a prvih barem mjesec nisam privirila u kuhinju. Moj muž nije radio prva tri mjeseca Anjina života i on se uglavnom brinuo o kućanstvu, dok sam se ja bavila dojenjem, koje je u mom slučaju dobrih mjesec i pol bilo mukotrpno. Srećom, u Londonu postoji puno podrške u tom smislu, kampanja za dojenje je jaka i svakodnevno je dostupna besplatna pomoć kompetentnih specijalista koji ženama pomažu s tehnikom i nizom dilema i problema s kojima se nove mame suočavaju ako odluče dojiti. Dakle, ja sam hranila Anju, a Dougie je hranio mene. U zapadnim zemljama, a u tome prednjače skandinavske, gdje je normalno da muškarci idu na roditeljski dopust, više stvarno nije moderno smatrati da je briga o djeci ženski posao. U mom okruženju malo je muškaraca koje ne bi bilo sram prepustiti brigu o djeci i kućanstvu svojim ženama. Nas dvoje cijele dane imamo što raditi da održimo naš tročlani život u redu. Otkad sam rodila Anju, mislim da su najveći heroji na svijetu samohrane majke i da bi one trebale biti na samom vrhu prioriteta svake socijalne politike.

A mali doprinos ravnopravnosti jest i to što Anja ima oba prezimena.

Naravno. Ljudi koji se ne mijenjaju su ljudi koji ništa nisu naučili.

Pisanje, čitanje, postignuća u karijeri, ljubav, razočaranja u ljude, kompromisi, suočavanje s gubitkom, istinska prijateljstva i majčinstvo, sve je to utjecalo.

Jest, ali ipak me svakodnevno nešto iznenađuje. Fascinantno je što sve može, čak s radošću, podnijeti ženski organizam, koliko je izdržljiv i kako se brzo oporavlja. Nevjerojatno je koliko veselja mogu pružiti gotovo neprimjetni pomaci - kad beba prvi put okrene glavu prema igrački, kad se prvi put zahihoće, kad prvi put proguta malo kašice, sve su to trenuci slavlja. Iznenadilo me i kako preko noći više ne mogu gledati filmove i serije u kojima se nešto loše događa djeci, posebno kćerima. I koliko je odjednom briga dospjela u prvi plan života.

Napravili smo dvije predstave zajedno i to je već poprilična bilanca. Ne-mamo trenutačno ništa zajedničko u planu, prije svega zato što nas uglavnom zanimaju drukčije teme. Nadam se da će se on sad malo posvetiti projektu ‘djed i unuka’.

Počela sam raditi na dvjema idejama za televizijske serije.

Imala sam trenutke malodušja i mnogo trenutaka kad mi se činilo da su snaga, izdržljivost i strpljenje na testu, ali nikad nisam poželjela odustati. Bavim se pisanjem u nekom obliku od srednje škole. To je jedino što znam raditi.