Iako ima tek 29 godina, Aljoša Jurinić iza sebe ima impresivnu međunarodnu pijanističku karijeru kojom može parirati i dvostruko starijim kolegama. Među najvećim uspjesima svakako mu je pobjeda na uglednom pijanističkom natjecanju Robert Schumann 2012. te finale najprestižnijeg svjetskog pijanističkog natjecanja Frédérick Chopin u Varšavi 2015. godine. Njegovu virtuoznost i spretnost na klaviru imat će priliku čuti i domaća publika jer će ovaj uspješni Zagrepčanin 28. prosinca nastupiti u Koncertnoj dvorana Vatroslava Lisinskog. Moglo bi se reći da talentirani glazbenik živi svoj san, a u intervjuu nam je otkrio kako mu je najveći jackpot upravo njegova supruga Marija s kojom je u braku godinu i pol.
Story: Potkraj prosinca održat ćete koncert pred domaćom publikom. Što obožavatelji mogu očekivati?
To će mi biti drugi solistički koncert u Velikoj dvorani Lisinski, no nekoliko sam puta nastupao ondje u pratnji orkestra. Naravno da je zadovoljstvo nastupiti samostalno jer je cijeli koncert na neki način moj. Veseli me što će to biti baš između Božića i Nove godine.
Story: Je li trema veća kada nastupate pred domaćom publikom?
To je dvosjekli mač, jer kad vas publika zna, postoje određena očekivanja pa samim time želja za neprestanim napretkom i dokazivanjem stvara određenu vrstu pritiska. S druge strane, kada svirate nekom novom, želite se iskazati. Znamo da je prvi dojam itekako važan. Nema razlike u intenzitetu pritiska, ali drukčije je zadovoljstvo svirati onima koji me znaju i onima koji me ne znaju.
Story: Jeste li inače skloni tremi?
Nisam, ali to je dobrim dijelom stvar prakse. Nemam posebnu tremu nego baš naprotiv, publika me inspirira. Sviram gotovo uvijek bolje pred publikom nego kada vježbam kod kuće. Ključ je kvalitetna priprema s izrazito velikom razinom sigurnosti. Kada bih svirao nešto novo što nisam dovoljno dobro uvježbao, onda bi sigurno i nesigurnost bila veća, a samim time i trema.
Story: Koliko prosječno vježbate na dan?
Klasična glazba zapravo je sport koji morate vrlo rano početi vježbati. Ne vježbam previše u odnosu na neke druge glazbenike. Recimo da je prosjek četiri sata, no to varira ovisno o nastupima. Većinu toga nastojim odraditi prije ručka, pa ostatak dana imam više vremena za sebe.
Story: Bole li vas prsti nakon iscrpnih koncerata ili duljih proba?
Zna se dogoditi da se prsti raskrvare, posebice kod tehnike sviranja glissando gdje se noktima klizi po tipkama. Prsti su manji problem, veća je osjetljivost tetiva koje se mogu upaliti. To je česta boljka glazbenika i tu nema drugog rješenja osim odmoriti se od sviranja nekoliko dana. Treba se zagrijavati prije sviranja jer kada su ruke hladne, prsti sporije reagiraju. Razmišljajući o tome, došao sam do zaključka da je dobro zagrijati prste pa ih prije proba i nastupa polijem toplom vodom.
Story: Ovo ste ljeto bili na turneji u sklopu koje ste posjetili mnogo država i gradova, među ostalim Kinu, New York, a potom i Japan. Kako vam je bilo?
Zanimljivo je da se po publici lako može iščitati mentalitet pa je tako publika u Japanu suzdržana, a u južnijim i istočnijim zemljama Europe poprilično srdačna. Prijatelj koji živi u Skoplju nedavno mi je rekao da, kad je riječ o bilo kojem kulturnom događaju, publika ga isprati ovacijama, i to stojeći. U Japanu vam plješću kao političarima nakon govora, no to znači da im se manje sviđa. Uvijek je malo ugodnije svirati u zemljama koje reagiraju ‘toplije’.
Story: Nedavno ste otkrili da morate položiti takozvani Konzertexamen u Weimaru, na Hochschule für Musik Franz Liszt, što je najviši stupanj formalne pijanističke naobrazbe u Njemačkoj. Jeste li položili?
Ispit ću imati 14. prosinca, a koji se sastoji od doslovno održavanja koncerta pred publikom. Nakon toga dobit ću diplomu i to je dobra referenca za budućnost.
Story: Kada ste uopće počeli svirati i kada ste shvatili da je glazba vaš poziv?
Počeo sam s osam godina, što je poprilično kasno. I mogu reći da prvih nekoliko godina uopće nisam vježbao jer nije isto početi svirati i doista raditi na tome. To vam je kao kad počnete ići u teretanu ili kad odlazite onamo kontinuirano. Tek sam sa 16, 17 godina ozbiljno pristupio tome iako sam i dotad imao uspjeha. Rezultat nije izostao isključivo zahvaljujući sjajnoj profesorici Jasni Rebi koja mi je predavala u glazbenoj školi. Nakon toga shvatio sam da bih se mogao ozbiljno baviti sviranjem.
Story: Jeste li kao dječak maštali o nekom drugom pozivu?
Volio sam sport, ali znao sam da se ne mogu profesionalno baviti sportom jer mislim da nemam dovoljno dobre fizičke predispozicije, no privlačilo me sportsko novinarstvo. I danas mi je to zanimljivo jer smatram da to može biti vrlo kreativan posao.
Story: Što radite kada ne svirate?
Bez pretjerivanja, zanima me sve. Od filmova, sporta, kuhanja, odlazaka u teretanu... Imam i ženu pa i s njom volim provoditi vrijeme. Posjećujem muzeje, kazalište, a volim i putovanja. Općenito volim čitati te više čitam nego što sviram. Ne samo romane, nego općenito sve.
Story: Početkom ljeta 2017. oženili ste se. Kako ste upoznali suprugu Mariju?
Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, gdje je i ona diplomirala klavir, nakon čega je nastavila studij muzikoterapije u Cambridgeu. Budući da je i ona većinu života provela za klavirom, može potpuno razumjeti moj posao i specifičan način života koji on nosi, a istodobno se baviti nečim drugim. Prošle sam se godine zbog nje preselio u New York jer je ona kao muzikoterapeutkinja radila u bolnici Mount Sinai, u jednom od najboljih svjetskih programa muzikoterapije. Trenutačno Marija traži gdje će ići na doktorat, no bit će to u jednoj od najrazvijenijih zemalja svijeta pa uskoro ponovno selimo.
Story: Oženili ste se vrlo mladi, kako ste se odlučili na to?
Da, za današnje standarde smo se vrlo mladi odlučili na taj korak. Dogodilo se spontano, nije bilo zaruka jer smo oboje feministi pa nije bilo prosidbe koja je na neki način patronizirajuća. Samo smo odjednom odlučili da ćemo se vjenčati te smo za deset dana sve i realizirali. S nama je bio najuži krug obitelji, prijatelja i, eto, već godinu i pol sve funkcionira odlično.
Story: Da možete pogledati u budućnost, što biste voljeli vidjeti?
Nisam od onih klasičnih glazbenika kojima je san svirati s nekim određenim orkestrima i u velikim dvoranama. Naravno da to želim, ali to mi nije početak i kraj svijeta te ne mogu reći da mi je to san snova. Težim tome da ne sviram cijeli život samo koncerte nego da se na neki način educiram u drugom području te glazbu spojim s još nekim zanimanjem. Volio bih osmisliti neki novi posao, spojiti dvije-tri vještine u nešto potpuno novo.
