Nakon što je prije nekoliko mjeseci srušio još jedan Guinnessov rekord, možda najveći u svojoj karijeri, poznati hrvatski sportaš Vitomir Maričić intenzivno razmišlja o mirovini. Iako mu je tek 40 godina, višestruki svjetski prvak i rekorder u ronjenju na dah ima toliko bogatu biografiju da se mnogima čini kako je proživio sto života.
Ovoga ljeta oborio je Guinnessov svjetski rekord u statičnom zadržavanju daha izronivši nakon nevjerojatnih 29 minuta i 3 sekunde, osvajao je trofeje u ronjenju, triatlonu, dizanju utega i drugim disciplinama. Za svoj doprinos spasilačkoj službi primio je priznanja od Crvenog križa i Hrvatske turističke zajednice, organizirao je nekoliko velikih ekspedicijskih projekata, proputovao brojne zemlje te se penjao na vrhove najviših planina na svim kontinentima. Osim što je bio uspješan sportaš, ostvario je i značajne rezultate kao trener, educirajući i inspirirajući mnoge sportaše. Radio je u cirkusu, na gradilištu, kao fotomodel, glumio je u Severininom spotu za pjesmu ‘Dobrodošao u klub’, a u međuvremenu je studirao informatiku, fiziku, fotografiju i sportsku znanost. Iako, kaže, odluka o povlačenju nije definitivna, vrlo je blizu odlasku u ‘mirovinu’.
'S jedne strane možemo reći da sam u mirovini, a s druge, najavljujem to već tri, četiri godine i nikako da ta potpuna mirovina dođe. To svakako neće biti mirovina u potpunosti, već ću se više posvetiti nekim specijalnim projektima, možda jednoj disciplini ili, pak, trenerskom poslu. To sustavno isključujem u krugovima. Recimo, pred neko vrijeme umirovio sam se iz bazenskih disciplina i sada ih odrađujem usput ako su u Hrvatskoj ili negdje gdje sam se u tom trenutku našao. Mislim da ću tako uskoro smanjiti natjecanja u dubini, neću više biti toliko prisutan na svjetskim prvenstvima kao natjecatelj, već kao sudac”, objašnjava 40-godišnji Riječanin.
Što je onda nagnalo ovoga vrhunskog sportaša da najavi povlačenje iz natjecateljskog života?
'Možemo reći da je to jedno mentalno zasićenje u smislu toga da tražim nove izazove, prostor za rast i učenje koje mislim da mogu pronaći u nekim drugim sportovima koji me isto tako jako zanimaju. Imam osjećaj da sam u natjecateljskoj karijeri dao dovoljno, da sam ispunjen i da u ovom trenutku života to više nije potrebno gurati. Što ne znači da to neće biti samo neka pauza i da se neću ponovno vratiti nakon nekih novih motivacija, istraživanja. Tu je i potreba za stabilnijim životom, jer posljednjih godina svega dva mjeseca godišnje provodim u Hrvatskoj. A stvarno volim biti ovdje, mislim da je to jedna od najljepših zemalja, s najboljim omjerom kvalitete, cijene, infrastrukture, logistike, hrane… Vidim da mi treba malo više odmora od putovanja da bih mogao ostvarivati rezultate na nivou koji mene zadovoljava. Postaje mi preteško toliko putovati', kaže.
Njegov svakodnevni život i dalje uključuje intenzivne treninge. Trenutačno je u SAD-u, nedavno se vratio iz Meksika gdje je imao trening-kamp, a uskoro putuje za Gvatemalu gdje će imati manji odmor pa nastavlja dalje s treninzima.
'U ovom dijelu sezone nema toliko treninga u vodi. Ako se umirovim tako da izbjegnem natjecanja ove sezone, to će biti korak naprijed za mene, jer ću imati vremena za druge ciljeve i projekte. Već je u planu najdublji zaron na svijetu, to je rekord na čijoj logistici trenutačno radimo, a planira se i niz Guinnessovih rekorda, tako da mirovina neće biti suhoparna…', objašnjava.
Njegov put prema najvećim sportskim uspjesima nije bio jednostavan. Nakon teške ozljede kralježnice u osnovnoj školi liječnici su mu preporučili da se prestane baviti sportom, no nije ih poslušao i od tada je često probijao vlastite granice. Nekoliko je puta prilikom ronjenja bio na granici gubitka svijesti, a više puta doživio je i ‘blackout’, stanje gubitka svijesti.
'Moj je posao u ronjenju da budem na granici svijesti, a više puta prešao sam tu granicu i bio u nesvijesti. To je nešto što će svaki ronilac prije ili kasnije doživjeti. Moramo to razlikovati od neke realne opasnosti, jer tada niste blizu smrti. Trenuci kada ste blizu smrti ne izgledaju baš dobro. Ako se sve ispoštuje svi bi sportovi trebali biti sigurni. Nikada ne ulazim u neku aktivnost ako postoji rizik za moj život. A samo stanje gubitka svijesti dosta je ugodno iskustvo, kada dođemo blizu svojih granica ništa nije važno i sva ona nelagoda koju smo osjećali postane sporedna. Pogase se sve emocije, čak i dio sjećanja, ostaje nam samo najnužnija energija koja nam treba da još malo ostanemo pri svijesti. Tako da taj dio bude čak i ekstatičan i euforičan. I onda utonemo u san, nema nikakve boli, patnje. Nije loše, ali je iskustvo koje izbjegavamo jer ako se to dogodi u natjecanju zaron nije priznat', objašnjava muškarac koji je do sada oborio desetak Guinnessovih rekorda - uglavnom vezanih za zarone.
Osim sporta, njegov život bio je ispunjen neobičnim iskustvima, poput vremena koje je proveo na Novom Zelandu.
'Obično nemam planove, improviziram i tako me jednom prilikom, iz znatiželje i avanture, strasti za životom, put odveo na Novi Zeland, gdje sam igrom slučaja na raznim gradilištima radio razne poslove. Moje diplome i životopis nisu se učitali u centralni sustav agencije koja je tražila posao pa ništa od poslova nisam dobio. Tako da sam se na kraju zaposlio na jednom gradilištu i brzo sam napredovao do zanimljivih pozicija. Radio sam s drvom i gradio kuće. To je bilo ugodno iskustvo, jer inače volim raditi rukama i to na otvorenom. Tek su me nakon nekoliko mjeseci na jednom sastanku u toj agenciji pitali kako je moguće da nisam dostavio nijedan dokument pa sam shvatio da se dogodila neka greška. Ali bilo mi je toliko dobro na tom poslu da ga više nisam htio mijenjati', prisjeća se.
A onda se dogodila ozljeda koja je promijenila njegov put.Vratio se u Hrvatsku i ozbiljnije posvetio ronjenju. Njegov je život od tada ekstreman - stalna putovanja, fizički napori, rizici, ‘jet lagovi’. A dok razmišlja o budućnosti, spominje da bi mir i neku luku volio imati u rodnoj Rijeci gdje posjeduje stan s pogledom na Kvarner.
'Daleke destinacije vuku me informativno, živio sam na nekoliko mjesta izvan Hrvatske, proputovao više od 100 zemalja i mogu reći da je najbolji taj balans koji mi imamo, pogotovo u Rijeci. Ne volim prevelike gradove i velike prometne gužve, stoga je Rijeka idealna. Dovoljno je mala da mogu brzo doći gdje god trebam, a opet dovoljno velika za sve što mi treba. Blizu su Italija, Slovenija, Austrija. Otoci su ispred, planine u zaleđu. Hrana je u redu, cijene isto, ljudi su divni', ističe.
U ovom je trenutku još uvijek fokusiran na karijeru, odnosno buduće planove.
'Svakako ću se jednim dijelom posvetiti edukaciji. Želim nastaviti suradnju s Centrom za istraživanje i edukaciju u podvodnoj, hiperbaričnoj i pomorskoj medicini Sveučilišta u Rijeci. Što se ekologije tiče nastavit će se moja suradnja s organizacijom Sea Shepherd. Ali trening nikad neće prestati biti dio mog života, to je moja strast', priznaje.
