Proslavljeni hrvatski kazališni, televizijski i filmski glumac Ante Čedo Martinić iza sebe je ostavio neizbrisiv trag, a uspomena na njega živi kroz uloge koje je odglumio i 14 godina nakon njegove prerane smrti. Martinić je na Badnjak 2010. doznao da boluje od raka gušterače, koji je metastazirao.
'Liječnici su najprije sumnjali na karcinom gušterače. Kad sam to čuo, bio sam u velikom šoku. Tada sam, znajući da je karcinom gušterače jedan od najopakijih, rekao supruzi Zrinki: Neću se stići okrenuti i već me neće biti. Kad su liječnici ustanovili točnu dijagnozu, bio sam psihički spremniji', rekao je u studenom 2011. za Story, mjesec dana prije nego što je izgubio tešku bitku u 52. godini.
'Rečeno mi je da više ne dolazim u bolnicu na liječenje jer mi više ne mogu pomoći.To me razočaralo, ali s obzirom na to da sam odmalena naučio na surov, težak život i na borbu - ne čudim se ničemu. Jedino što je to po meni previše malodušno jer bi ljudima trebalo dati neku nadu, probati još nešto. Njihovo sam mišljenje normalno prihvatio, odnosno da je to tako, vrlo surovo, i da se treba suočiti s tim. Liječnici ne mogu ništa učiniti, samo što je sve u načinu kako čovjeku reći istinu', ispričao je tada, a priznao je i da ga najviše muči pomisao da bi mu djeca mogla živjeti bez jednog roditelja.
'Sa sedam godina ostao sam bez majke. Taj nedostatak osjećam cijeli život. Želio bih svoju djecu poštedjeti toga. To me muči. Trenutačno sam najmanje zabrinut za sebe, brinem se za obitelj. A ako supruga nije dovoljno jaka kako bi se nosila sa svime što je možda očekuje - postat će. To je život koji čovjeka nauči sve. Mora biti jaka. A djeca... Živi se, idu u školu. Najmlađa kći Nikolina osjeća moju bol i rasplače se. Kad Zrinka ide u crkvu, kaže: 'Mama se ide moliti za tatu.' Isto proživljava i starija kći Lukrecija, a sin Tin Ante je suzdržan, ali mogu misliti kako mu je. Ne želim dramatizirati. Nisam s djecom razgovarao o bolesti jer ih ne želim zamarati dok god postoji nada', smatrao je.
Otkrio je i zašto je tada odlučio javno progovoriti o svojoj borbi.
'Dobio sam unutarnju potrebu govoriti o bolesti, bez obzira na ishod. Bog mi daje milost i snagu da se mogu nositi sa svim. Vjerujem da sam u milosti Božjoj. Duboko u to vjerujem. Grešnik sam, kao i ostali ljudi, a Bog je tu da nam oprosti. Imam potrebu svjedočiti o Bogu jer sam duboko u sebi osjetio njegovu snagu. Da ljudi pokušaju pronaći sebe i da se pokušaju pronaći u Bogu. Sve bih ovo teško izdržao bez vjere', istaknuo je glumac kojeg pamtimo iz serija 'Villa Maria', 'Ruža vjetrova', 'Loza', 'Ponos Ratkajevih' i brojnih drugih.
Za njega život nije stao onog trenutka kad je doznao da je obolio, nastavio je obnašati ulogu ravnatelja Drame splitskog HNK i nije razbijao glavu pitanjima zato se to baš njemu dogodilo ili zašto je život nepravedan.
'Bolest me još više približila Bogu i smislu postojanja. Jedan svećenik karizmatik rekao mi je kako su teško oboljeli ljudi Božji odabranici. Patnja je nešto uslijed čega se čovjek oplemenjuje. Zbog svega ovog više sam se okrenuo duhovnosti. Svi živimo tako da stavljamo naglasak na materijalno, a zaboravljamo na stanje vlastitog duha. Ne bojim se smrti, samo boli i tjelesne patnje. Mi, kršćani, tako moramo uzeti stvari; da život smrću ne prestaje, nego se mijenja', zaključio je tada.
Uz njegove glumačke uspjehe, ističe se i jedan glazbeni, kada je s klapom Sv. Florijan osvojio 50. jubilarni Splitski festival 2010. godine pjesmom 'Kako ću joj reć' da varin'.
