Story, udruga P.I.N.K. life i dm-drogerie markt i ove godine udruženim snagama podržavaju javnozdravstvenu kampanju ‘Sačuvajmo zdrave dojke’ te pozivaju građane da podrže sedmu godišnjicu provedbe ružičaste akcije ‘Pink Ribbon’. Rak dojke najčešći je oblik zloćudne bolesti i treći maligni uzrok smrti u žena, a u Hrvatskoj je prema posljednjim dostupnim podacima zabilježeno 3088 novih slučajeva raka dojke (stopa 154,8 / 100.000), a od ove zloćudne bolesti umrlo je u 2024. godini 697 žena (stopa 25,1 / 100.000).
Upravo zbog tih brojki, još od 2011., kada smo prvi put pokrenuli ružičastu akciju ‘Pink Ribbon’, nastavljamo s osvještavanjem javnosti o ovom zdravstvenom problemu koji pogađa brojne obitelji.
U središtu su priče članice udruge P.I.N.K. life, koje prolaze liječenje ili su imale rak dojke, a čije priče i životne borbe nadahnjuju svakog tko se nađe u sličnoj situaciji.
Predsjednica udruge Nives Moric zajedno s članicama ove godine slavi desetu godišnjicu postojanja - desetljeće je to koje je obilježeno prikupljanjem sredstava za opremanje bolnica, kao i za brojne radionice, savjetovanja i pomoć onima koji se teže snalaze u javnom sustavu tijekom procesa liječenja.
Ines Šafar, 48-godišnjakinja koja krasi naslovnicu ružičastog izdanja časopisa Story, prolazi kroz jedno od najtežih životnih iskušenja - borbu protiv karcinoma dojke. Početkom ove godine, krajem veljače, primijetila je prve simptome koji su je upozorili na to da nešto nije u redu. Nakon niza pretraga, krajem ožujka uslijedila je dijagnoza koja je promijenila njezin život - karcinom dojke s metastazom na limfne čvorove. Danas, unatoč svim izazovima koje donosi proces liječenja, Ines ostaje posvećena svom oporavku, istovremeno nastojeći zadržati pozitivan duh i vjeru u bolje sutra. Svoju je priču odlučila podijeliti s našim čitateljima, hrabro i iskreno govoreći o svom iskustvu, prilagodbi na nove okolnosti i važnosti podrške obitelji, prijatelja i zajednice. Njezina borba nije samo priča o bolesti, već i o snazi volje, nadi i nepokolebljivom duhu koji nas podsjeća na to koliko je važno nikada ne gubiti vjeru.
Kako ste saznali za dijagnozu? Je li to bio redovan sistematski pregled ili ste sami nešto napipali?
Bila je subota. Tog jutra probudila sam se i vidjela da je dojka naglo buknula. U početku su mislili da je riječ o upali žlijezda i liječili su me antibioticima. No nisam mogla mirno čekati, otišla sam privatno na ultrazvuk. Tamo su mi rekli da ne izgleda kao rak, ali da ipak napravim punkciju. Kada sam došla na Rebro, doktor je odmah vidio i rekao mi: 'Radi se o raku'.
Kako ste se osjećali kad ste čuli da imate rak dojke? Što vam je prvo prošlo kroz glavu?
Nisam bila prestravljena i to me iznenadilo. Nisam plakala, nisam se slomila. Moja prva misao bila je moja kći. Ona ima jedanaest godina i još me treba. U sebi sam odlučila: 'Borit ću se, nema predaje.'
Kome ste prvom rekli za dijagnozu?
Prvo sam nazvala brata koji živi u inozemstvu. Iako je daleko, uvijek mi je podrška. A onda sam sjela sa svojom djevojčicom. Nisam joj mogla lagati. Pogledala me i tiho rekla: 'Mama, sve će biti dobro.' U tom trenutku moje dijete postalo je moj najveći oslonac.
Kako izgleda daljnji tijek liječenja?
Prošla sam četiri crvene i dvanaest bijelih kemoterapija. Nisam dopuštala da me slome, izgurala sam ih junački, sama. Sada me čeka operacija i trudim se gledati na nju kao na korak prema ozdravljenju.
Poznato je da rak sa sobom nosi veliku emocionalnu i psihološku borbu. Što mislite da je bilo najvažnije u procesu prihvaćanja bolesti i liječenja?
Najvažnije mi je bilo prihvatiti da se ovo događa i da od toga ne mogu pobjeći. Kad sam rak počela gledati kao izazov koji moram savladati, a ne kao kraj, sve je postalo podnošljivije. I otvoren razgovor s mojom djevojčicom bio je ključan - ona mi je vratila snagu koju sam mislila da sam izgubila.
Prošli ste kroz kemoterapiju koja nosi mnoge izazove. Kako ste se nosili s fizičkim i emocionalnim posljedicama liječenja?
Izgled mi nije bio problem, na gubitak kose bila sam pripremljena. Ali šokiralo me naglo debljanje. Moja kilaža znala je varirati i po četiri kilograma u jednom danu. Nitko me na to nije pripremio. U početku mi je bilo teško prihvatiti promjene na svom tijelu, ali onda sam shvatila da moj izgled ne određuje moju vrijednost. Moje tijelo je borac.
Je li bilo trenutaka kada ste osjetili da gubite snagu? Kako ste i tada uspjeli ostati pozitivni?
Naravno da je bilo teških trenutaka. Ali kad god bih pomislila da ne mogu dalje, sjetila bih se riječi svoje djevojčice: 'Mama, sve će biti dobro.' Te riječi bile su moja svjetlost u najmračnijim danima.
Kako je vaša najuža obitelj reagirala na dijagnozu? Koliko je bilo važno, ali istovremeno teško, biti iskrena prema maloljetnom djetetu i objasniti mu situaciju?
Moj brat velika mi je podrška, koliko može na daljinu. Najteži razgovor bio je s mojom kćeri. Nisam je htjela opterećivati, ali nisam mogla ni skrivati. Ispostavilo se da je ona bila hrabrija od mene. Njezina me snaga nosila kroz sve.
Kako uspijevate balansirati između majčinske uloge i vlastite borbe s bolešću?
Ja sam samohrana majka i sve ovo prolazim sama. Nemam partnera, nemam susjede koji mi pomažu. Ponekad mi je teško uskladiti liječenje i majčinske obaveze, ali upravo to što sam majka daje mi nevjerojatnu snagu. Moja djevojčica zaslužuje mamu koja se bori i koja vjeruje da će sve biti dobro.
Rak dojke bolest je koja utječe ne samo na oboljelu osobu već i na cijelu obitelj. Kako vas vaši najbliži podržavaju tijekom ovog razdoblja?
Brat i nekoliko prijatelja ostali su uz mene kada je bilo najteže. Moram reći i ovo - neki su ljudi otišli iz mog života kad sam dobila dijagnozu. To je boljelo, ali otvorilo je prostor za nove ljude, one iskrene i tople. Posebno sam zahvalna svojoj firmi, od prvog dana pružili su mi veliku podršku i razumijevanje. To mi je značilo više nego što mogu opisati.
Kako se nosite sa socijalnim aspektima bolesti? Je li bilo trenutaka kada ste osjetili da je teško razgovarati s ljudima ili se otvoriti o ovoj situaciji?
Odlučila sam biti otvorena i ne skrivati svoju bolest. Vjerujem da se o raku treba govoriti, jer jedino se tako ruši stigma. Neki su se ljudi povukli, ali oni pravi su ostali. I došli su novi, koji su pokazali toplinu i podršku. Bolest mi je oduzela mnogo, ali mi je i donijela prijateljstva kakva nisam imala prije.
Pred vama je operacija. Kako se nosite sa strahovima, osjećajem nesigurnosti i nepoznanicama koje dolaze s velikim kirurškim zahvatom?
Osjećam strah, naravno. Ali gledam na operaciju kao na korak prema ozdravljenju. Strah i nada u meni idu ruku pod ruku, ali nada uvijek prevagne.
Kada pogledate unatrag na sve što ste prošli, što biste poručili ženama koje se možda suočavaju s istim izazovom?
Rekla bih im: 'Nikada ne odustajte'. I kada mislite da ste na dnu, u vama postoji snaga za koju ni ne znate. Reagirajte na vrijeme, pregledavajte se, vjerujte liječnicima. Nemojte se bojati tražiti podršku i nikada se nemojte sramiti svojih ožiljaka i promjena - oni su znak vaše borbe. Rak nije kraj, nego prilika da otkrijete koliko ste zapravo jake. Borite se, vjerujte i sjetite se - na kraju tunela uvijek postoji svjetlo. Ja ga već vidim.
Listopad je mjesec posvećen borbi protiv raka dojke, bolesti koja svake godine pogađa tisuće žena i njihovih obitelji, ali i podsjeća na važnost prevencije, podrške i nade. Za Luku Vidovića, poznatog mađioničara i iluzionista, ta borba ima posebno, osobno značenje. Njegova majka, legendarna glumica Mirjana Majurec, 2022. preminula je od raka dojke. Mirjani je ova zloćudna bolest prvi put dijagnosticirana u travnju 2010., a nakon operacije u svibnju odradila je šest kemoterapija. Sedam godina kasnije pojavile su se metastaze.
Nažalost, Luka je 2011. izgubio i oca, glumca Ivicu Vidovića, koji je također preminuo od karcinoma. Unatoč teškim gubicima, 46-godišnji Luka svoju bol pretvara u snagu, a uz prepoznatljivu dozu humora u našem broju posvećenom borbi protiv raka dojke širi poruku o važnosti razgovora o bolesti i redovitih pregleda.
Listopad je mjesec posvećen borbi protiv raka dojke, bolesti od koje je preminula i vaša majka. Što biste nakon iskustva koje ste prošli s njom poručili ženama koje se danas i same bore s tom bolesti?
Prvo, ima jako puno udruga koje pomažu ženama i najbitnije je da se ne osjećaju izolirano, da se ne povuku u sebe i da vjeruju u sebe. Bitno je da ne potonu, da se druže i rade nešto što im daje dodatnu energiju i snagu. Samim time, moram reći da je jako bitno raditi na prevenciji. Već od 30-e godine odlaziti redovno na preglede koji su danas dostupni svima.
Koliko ste u vrijeme kada vam je majci prvi put dijagnosticiran rak dojke bili upoznati s tom bolešću?
Jako sam malo znao o raku općenito. Ona isto nije voljela pričati o tome. Ali znam da se, ako se dijagnosticira rano, sve može izliječiti.
Sjećate li se trenutka kada je vaša majka saznala da ima rak dojke i kako ste se osjećali kad ste čuli za njezinu dijagnozu?
Ne sjećam se točno godine, dosta se dugo borila s tom bolešću. To nikad nije ugodno za čuti, ali bila je borac. Desetak godina borila se s tom bolešću. Bila je uključena u jednu udrugu, puno su joj pomagali, pa je samim time i lakše sve podnosila.
Spomenuli ste podršku udruge, no koliko je za bolesnika važna podrška obitelji?
Jako, ali ne samo obitelji već i prijatelja. Neki ljudi ne žele pričati o tome, s druge strane ima onih koji baš žele govoriti o svojoj bolesti, neki se prave da bolest ne postoji... Mislim da svaka osoba ima neki svoj stav o tome, svoje želje i jako je bitno da je članovi obitelji čuju, da se prilagode tomu. Najlakše je biti general poslije bitke i govoriti: 'Trebala si ovo, trebala si ono', ali to je nezahvalno. Također, najlakše je reći: 'Izađi van, druži se', ali svaka osoba ima svoje demone... Jednostavno je najvažnije biti uz nju.
Majka je prolazila kemoterapije, operacije... Kako je izgledalo liječenje, kako je sve to podnosila?
Budući da u tom periodu nisam živio s njom, nekako su sve to više proživljavali moj brat i njezin bivši suprug Marko Mlinarić koji je do samog kraja bio uz nju. Na tome mu stvarno skidam kapu. Mi smo ostali dobri i dan-danas i kažem da se više brinuo za nju nego ja. A liječenje? Imaš dobre i loše dane, to je jednostavno tako.
Kako je sve to utjecalo na vas? Naime, u jednom trenutku je i vaš otac obolio od raka grla. Roditelji su vam se gotovo istovremeno borili sa zloćudnom bolesti... Je li vam smijeh pomagao u teškim trenucima?
Da, volim se šaliti i nekako smo svi takvi... Sjećam se kad je tata operirao glasnice i Filip i ja došli smo ga posjetiti. Filip je u to vrijeme imao curu koja se zove Jana. Tata nije mogao govoriti pa je uzeo bocu Jane u ruke i pogledao ga upitno. Možda sam to pokupio od njega. Uvijek se znao našaliti u najgorem trenutku. Tata je brzo otišao, u svega nekoliko mjeseci. U veljači smo trebali igrati predstavu zajedno, a on se razbolio i već u travnju je umro. U dva mjeseca... To mi je bio šok i jako sam to teško podnio. S mamom je to dugo trajalo. Neću reći da je bilo manje bolno, ali kad to dugo traje... A ovo s tatom baš me pogodilo. No supruga mi je rekla da me nikad nije vidjela tako utučenog kao što sam bio nakon posjete djeci na onkologiji. Naime, dosta dugo surađujem s Đanom Atanasovskom. Doniram jedan euro od svojih proizvoda za djecu oboljelu od malignih bolesti, često nastupam humanitarno za njih, odem ih posjetiti na onkologiju. To je jako stresno.
Je li vas to blisko iskustvo s rakom natjeralo na to da češće obavljate preglede i više pazite na zdravlje?
Nažalost, moj je stav da ako ne ideš na pregled nisi bolestan. Neki dan vozio sam zvučnik od 150 kilograma na kolicima i pao mi je na palac. Vidio sam sve zvijezde na nebu. Supruga me tjerala da odem slikati palac, ali ja nisam uopće želio skinuti cipele. Dok ne vidim, nije slomljeno. Srećom, sve je bilo u redu, i barem je jedna osoba u obitelji pametna - Petra. Zna me natjerati da odem na preglede, jer ja sam malo neodgovoran po tom pitanju.
Kad je riječ o prevenciji, što je važno za podizanje svijesti?
Komunikacija, ali ne ona s vladom - možda ružno zvuči, ali tko sluša ministre? Većina sluša ljude koji su prošli kroz tu bolest i bitan je rad udruga koje ovu bolest adekvatno komuniciraju prema ljudima. Nažalost, dok se ne dogodi tvom bližnjem, to ne postoji. Zato treba još više podizati svijest o tome.
Kakav odnos danas imate prema riječi rak, koje emocije budi u vama?
Ne dobre, ali ne gledam negativno na život. Uvijek se sjećam nekih komičnih stvari koje smo prolazili s mamom i tatom. I prije bolesti. To je sastavni dio života. Netko umre jer ga je udario auto, netko od infarkta... Nemam neku averziju prema toj riječi. To je jednostavno nešto što moraš prihvatiti.
