Iako je kao svjetski priznat gitaristički virtuoz napisao nagrađivane teme za petnaestak filmova, glazbu za balete, nastupao od Bugarske do Los Angelesa, svirao s Tommyjem Emmanuelom i simfonijskim orkestrima diljem Europe, proslavio makedonsku etno glazbu s kultnim bendom Leb i sol, dobio brojna vrijedna priznanja, snimio mnogo albuma, 60-godišnji Vlatko Stefanovski i danas se čudi kako je sve to uspio nakon što je samouk počeo učiti svirati gitaru s trinaest godina. Skromnost je valjda vrlina najvećih. Zagrebačka će publika Vlatka Stefanovskog moći slušati 17. travnja u KD Vatroslava Lisinskog kada će predstaviti novi, hvaljeni album ‘Mother Tongue’. U tom nam je povodu govorio i o odrastanju, filozofskim pogledima na duhovnost, koliko se mijenjao tijekom godina, ali i o svojim najvećim ljubavima - kćeri Ani i sinu Janu.

Story: Nedavno ste izdali album ‘Mother Tongue’ na kojem su, među ostalim, obrade tradicionalnih pjesama ‘Bistra voda’, ‘Make-donsko devojče’, ‘Zašto si me majko rodila’ i druge. Neki ga kritičari već nazivaju biserom. Zašto materinski jezik? Uvijek ste bili vezani uz korijene, ali tijekom karijere radite fuzije s drugim stilovima. Znači li ovo povratak kući?

Album ‘Mother Tongue’ želio sam snimiti već dvadeset godina, no nije bilo pravog trenutka. Nakon solidnog broja odsviranih koncerata na raznim gitarističkim festivalima, svoj sam izraz dovoljno dobro pročistio da sam mogao razmišljati gdje bih smjestio sve te svoje pjesme. Repertoar koji mogu odsvirati širi se iz dana u dan, dakle, ne trebaju mi ni bubnjar, ni basist, ni klavijaturist, ni pjevač. Toliko sam usavršio tehniku da se mogu sâm obraćati publici jednim instrumentom. Drugim riječima, u vremenu gustog zasićenja zvukom odlučio sam se za minimalistički, čisti izraz. Jedan čovjek, jedna gitara, jedan mikrofon. Nažalost, današnja je glazba pretrpana aranžmanima i produkcijom. Više čujemo produkciju nego poruku, više galamu nego glazbu. Odlučio sam se za ovaj koncept kako bih se spasio od buke i glazbom dotak-nuo tišinu, ako je to uopće moguće. Zapravo želim svirati uz poštovanje tišine. Nedavno sam gledao dokumentarni film o buci i tišini. Neki ljudi kažu: “Ako želite čuti Boga, trebate čuti tišinu.” I to mi se jako sviđa. Ta potraga za tišinom. Postoje mjesta na svijetu koja su još tiha i na kojima možete čuti sebe, svoje srce i disanje. Zato sam u cijeloj toj gunguli zvukova odlučio snimiti album s klasičnom gitarom. Budući da ste spomenuli korijene, moram istaknuti da ih nikad nisam ni napustio, čvrsto sam uz njih vezan i iz njih crpim  energiju. Zašto materinski jezik? Postoje strani jezici koje naučite, ali materinski je prvi. Njega prvog čujete, on je softver s kojim se rodite. Sve me više zanima umjetnost usvojena ‘opipavanjem u mraku’ nego ona naučena. A ja cijeli život opipavam u mraku. Nisam glazbeno obrazovan. Cijelo vrijeme bauljam po zvukovi-ma i harmonijama tražeći smisao, glazbu, harmoniju. Prava umjetnost mora proizići iz istine, iz onoga što stvarno osjećamo, a ne iz onog što bismo željeli da svijet misli o nama. Ona nastaje iz naše autentičnosti, osjećaja.

Story: Na naslovnici ‘Mother Tonguea’ nalazi se fotografija vaše majke Nade u ulozi Maše iz Tolstojeve drame ‘Živi leš’. Zašto ta metafora?

Sjetio sam se da imam fotografiju moje mame s gitarom, što je genijalno. Kad sam je pronašao, bila je zgužvana i oštećena. Sva je bila požutjela pa sam je odnio fotografu da je popravi. Tada su mi se spojile kockice, ime albuma, naslovna strana, moji osjećaji. Stalno mogu snimati, ali rijetki su trenuci kad osjetim da moram snimati. Prošle sam godine u travnju osjetio tu navalu emocija i na albumu sam radio samo tri, četiri dana. Pjesmu ‘Bistra voda’ snimio sam iz prvog pokušaja.

Story: Znači li to da niste perfekcionist, odnosno, sudeći po svemu što ste rekli, vodite se osjećajem?

Da bih snimio ‘Bistru vodu’ iz prvog pokušaja, trebao sam dvadeset godina muzicirati. Sad vi recite jesam li perfekcionist? Ali ne snimam note nego osjećaje. Treba pustiti tu bujicu emocija da se snime. Iskreno, proživljavao sam i agoniju po studijima, provodio noći tražeći rješenja. Ako mi ne bi išlo, pio sam kavu s prijateljima. Postao sam svjestan nekih procesa. Kad niste povezani s univerzalnom energijom, nemojte snimati.

Story: Vjerojatno se toga niste držali na početku karijere?

Naravno da nisam. Morao sam poštovati neka snimanja i rokove, ali i tada sam se trudio napraviti najbolje moguće. S mnogo toga nismo bili zadovoljni, ali morali smo neka snimanja završiti, primjerice, za tri dana. Stvaralački su procesi mistični.

Story: Što to znači u vašem slučaju?

Trudim se učiti razne stvari. Album ‘Mother Tongue’ snimio sam bez tehničara. U svom studiju. Drago mi je što imam vrhunski mikrofon i tehniku, a najdraže mi je što sam za album dobio sjajne recenzije. To je minimalistički materijal, bez mnogo ambicija i ne želim od njega praviti show. To je glazba koja će pronaći put do publike. Nemam ambiciju biti na svim top-ljestvicama, a vjerujem da će koncerti koji slijede biti super.

Story: Na koncertu u KD-u Vatroslava Lisins-kog 17. travnja izvodit ćete i pjesme s ‘Mother Tonguea’. Ovo je vaš prvi solistički nastup pred zagrebačkom publikom?

Moram reći da je prilično klizak teren nastupati sâm i zadržati pozornost publike. Znate što kažu američki producenti kad im dođu neki zabavljači? “Zabavi me, pokaži što znaš.” Probajte zadržati nečiju pozornost kraće razdoblje. Teško je. Svi se brzo hvataju za mobitele i čitaju poruke. U svom slučaju prihvatio sam rizik. Znam što mi je ideja vodilja. Ako publiku ne hipnotiziram u prvih deset minuta, teško da ću to uspjeti do kraja koncerta. A već sam probao staviti publiku u svoju priču i uspijevalo mi je, od Londona do Los Angelesa.

Story: Puno ste svirali kod nas, ali što vas posebno veže uz zagrebačku publiku?

Prije svega, puno prijatelja. Čak sam svojedobno imao i ljubavne avanture. Nažalost, neki moji prijatelji više nisu s nama. Boško Petrović i Arsen Dedić prerano su otišli. Uz Zagreb me vežu i Kulušić, Dom sportova, Šalata, Lapidarij... U Areni sam svirao sa Zdravkom Čolićem i Gibonnijem.

Story: Iza vas su nastupi sa svjetskim glazbenicima. Svirali ste s Londonskim simfonijskim orkestrom, Tommyjem Emmanuelom..., ali odazovete se i kad vas pozovu da nastupite u malim klubovima. Nemate nikakvih zvjezdane prohtjeva?

Ma kakvi. Iskreno, strašno me živcira taj nastup primadone, bez obzira na to o kome je riječ. Kad netko zahtijeva previše, to mi je užasno patetično. Ako ste faca, primjerice, kao Sting koji je nedavno u Skoplje doveo svog kuhara - to poštujem. Ali kad naletiš na mlade rokere koji bi željeli napraviti festival, a jedva spajaju kraj s krajem, nečasno je da njima glumim primadonu. Nije fer. Trebate znati, barem koliko sam naučio u životu, funkcionirati i na kraljevskom dvoru i na ulici s prosjacima. 

Story: Da se vratimo malo na vaše mlađe dane. Dolazite iz kazališne obitelji. Gitaru ste počeli svirati s trinaest godina, a zapravo nemate formalno obrazovanje.

Nemam nijedan dan glazbene škole. Da me pitate zašto baš gitara, ne bih vam znao odgovor. Ne sjećam se tog procesa učenja, znam samo da sam ga brzo svladao.

Story: Tko vas je učio svirati gitaru?

Sam sam učio. Doduše, prve su mi akorde pokazali stariji gitaristi. Potom sam svirao u nekim bendovima kao najmlađi član. Pro-ma-trao bih gitariste kako sviraju, hvatao akorde, od jednostavnijeg svladavao teže. Jednostavno sam opipavao u mraku.

Story: To vas je ‘opipavanje’ dovelo do toga da ste na glasu kao vrhunski gitarist i jedan od najboljih u Europi.

Iskreno, i sam se čudim. Imao sam uzore, ali ne i učitelje. Prije sviranja u grupi Leb i sol nastupao sam u grupi Breg u kojoj je šef bio Miki Petkovski, akademski obrazovan klavijaturist. Naučio me tajnama improvizacije, usvajanja nekih harmonija. On mi je bio mentor. Jedno je vrijeme bio u grupi Leb i sol, a poslije se odselio u Kanadu. Mogu reći da me on najviše naučio o glazbenoj formi, improvizaciji. A tu su i godine rada i osjećaj za glazbu koji se ne da naučiti. Umjetnost se ne uči, ona nije zanat. No hoće li vaš zanat prijeći u umjetnost, veliko je pitanje. Moj brat ima teoriju o tome. On u Engleskoj predaje dramaturgiju i kaže: “Umjetnost nastaje kao višak zanata.” 

Story: Spomenuli ste Leb i sol, vaš kult-ni bend uz koji vas ljudi najviše vežu. Postojao je do 1995., a 2006. ponovno ste se okupili.

Priča je duga. Leb i sol odredio je moju mladost, u konačnici i profesiju. To je gimnazijski bend nastao u Skoplju 1976. godine. Pre-brzo smo uspjeli, osvajali nagrade, svirali svugdje. Stvarno smo bili nevjerojatan bend. To je trajalo dvadesetak godina i vjerojatno smo se zasitili jedno drugog. Razišli smo se zbog osobnih neslaganja, ali i onih kreativnih. Nisu to bile svađe, više bih rekao zamor materijala, osobna netrpeljivost među članovima. Svatko je imao svoje ideje o nekim solo projektima pa smo se jednostavno razišli, a 2006. okupila nas je Avalon produkcija, prilično moćna producentska kuća iz Makedonije. Okupili smo se da podsjetimo ljude na Leb i sol, ali i tada smo svirali na pristojnoj distanci. Trudio sam se nikoga ne uvrijediti glupim izjavama, ali ponovno je ostala neka udaljenost među nama. Volim osjećati poštovanje i ljubav prema ljudima s kojima dijelim pozornicu ili barem simpatiju. Ne mogu s nekim svirati, a imati neraščišćene račune. Glazba je komunikacija dobre energije, poštovanje, fine razmjene, ideja i emocija. Ako ne postoji minimum ljubavi i poštovanja, nema potrebe zajedno svirati po svaku cijenu. No zrakom stalno kruži ideja da se opet okupimo, pritisci i ideje raznih producenata i diskografskih kuća. 

Story: Impresivna je vaša glazbena svestranost. Autor ste glazbe za petnaest igranih filmova, za koje ste dobili brojne nagrade, glazbe za balete... Odakle ta energija i znanje jednog samoukoga glazbenika?

Sam se sebi ne mogu načuditi. Kada sam 2013. bio u Lon-donu i sjedio u svojoj garderobi čekajući nastup s  Londonskim simfonijskim orkestrom, a tada sam bio solist s Miroslavom Tadićem i Theodosiijem Spassovim i nastupali smo s projektom ‘Balkan Fever’, vidio sam se kao dječak na klupi u mojem dvorištu u Skoplju. Tada sam pomislio da je to što mi se događa nemoguća misija - da ja kao roker iz Make-donije sviram s Londonskim simfonijskim orkestrom, a nisam, primjerice, član Deep Purplea ili David Gilmour. Pogo-tovo što nisam glazbeno klasično obrazovan. 

Story: Kako je došlo do toga da vas pozovu?

Kažite vi to meni! Oni su me zvali. Čuvam i danas tu pozivnicu ispisanu na kartonu. Lon-donski simfonijski orkestar ima svoj memorandum koji je otisnut u 3D obliku. To je nekakav žig, vrlo ozbiljno izgleda ta pozivnica. Doduše, svirao sam i sa simfonijskim orkestrom Monte Carla, simfonijskim orkestrom Leipziga, makedon-skom i bugarskom filharmonijom, tu je i priča s Tommyjem Emmanuelom koji je najbolji akustični gitarist na svijetu. Svirali smo na petnaest koncerata. Nevjerojatno je to. Dobio sam i 11. oktobar, najveće makedonsko državno priznanje. Sada se više ne mogu žaliti da sam neshvaćen kod kuće. Znate što je još zanimljivo? Kao čovjek koji nema formalno obrazovanje dobio sam dva počasna doktorata, prvi od Univerziteta svetog Ćirila i Metodija u Skoplju, a drugi od prvoga privatnog sveučilišta u Makedoniji. Da sam magistrirao ili doktorirao glazbu, to bi imalo smisla. U mojem je slučaju to čudo.

Story: Prepoznali su umjetnost.

Stvarno ne znam što su prepoznali.

Story: Kada svirate u Americi, događa li vam se da vam prilaze američki kolege, čestitaju vam, komentiraju svirku?

Jednom sam svirao u Los Angelesu s Miro-slavom Tadićem u El Rey Theatreu, a u prvom je redu sjedio Andy Summers, gitarist grupe The Police. On je našu ploču slušao dulje razdoblje. Imam obožavatelje za koje i ne znam. Znam da su neki dečki iz Makedonije bili u njujorškom klubu Blue Note i do njih je sjedio Pat Metheny, najveći jazz gitarist. Pitao ih je odakle su, nakon čega je komentirao da u Makedoniji imaju dobroga gitarista Vlatka Stefanovskog. Uopće ne mogu vjerovati da me je spomenuo. Inače, moj je najveći obožavatelj inženjer elektrotehnike iz Norveške, a ime mu je Jarle Blindheim. On je jedno sedam puta dolazio na moje koncerte po cijelom svijetu. Došao je na čak na Korziku. Prepao sam se kad sam ga vidio. Rekao sam mu, pa Jarle što radiš ovdje?

Story: Družite li se? Jeste li ga počastili?

Nego što! Redovito ga vodim na večeru. Jednom sam ga vozio od Splita do Ljubljane i na tome je jako zahvalan.

Story: Jednom ste rekli da je skromnost precijenjena osobina. Spomenuli ste da se čovjek treba osloboditi svog ega.

To je poznata priča kad je riječ o glazbenicima. Stvarno imaju veliki ego, naravno, ovisno o postignutom uspjehu. No neki pokušavaju biti normalni. Činjenica je da je ego velika smetnja u kreativnom procesu. Redatelj David Lynch rekao je da cijeli svijet živi u velikom stresu i da se naši kreativni potencijali poklapaju s velikom količinom stresa. Da bismo spoznali sami sebe i ostvarili svoje kreativne potencijale, moramo raskrčiti sve gluposti koje nam smetaju. A tu je i ego velika smetnja. Kad previše ozbiljno doživljavamo sami sebe.

Story: Jako držite do duhovnosti?

Važan mi je duhovni svijet. Kao mlad možda sam bio i grub, arogantan, neljubazan, brzoplet, ali kako starim, sve sam pažljiviji s ljudima. Duhovnost ne znači samo traženje Boga. Meni znači osjetiti samog sebe kao dio svemira jer mi smo mali segment svega toga, ali ne i nevažan. Onaj tko gleda stvari kozmopolitski, nema razumijevanja za nesuglasice na, primjerice, vjerskoj i nacionalnoj osnovi. Mi smo izmislili ratove, mržnje. To je neshvatljivo, pogotovo velikom broju umjetnika koji se pokušavaju izdignuti iznad svih sukoba i nerazumijevanja.

Story: Glazba najbolje spaja ljude?

Glazba sigurno gradi mostove, dodaje malu dozu tolerancije i boljeg razumijevanja ljudi. Svirao sam s Amerikancima, Turcima, Nepalcima, Fran-cuzima, Englezima, Bugari-ma, Hrvatima, Srbima, Bosancima i nitko nikome nije predbacio što je druge vjere. Zašto bih imao ikakve rezerve prema ikome? Svi su veliki umjetnici povezali svijet.

Story: Imate kćer Anu i sina Jana.

Ana je na doktoratu iz talijanskog jezika i književnosti u Padovi, a Jan je počeo svirati bubnjeve i gostuje mi na svakom koncertu. Pun je entuzijazma. Još pohađa gimnaziju. Sjajni su ljudi, obožavam ih.

Story: Živite u Skoplju, volite puno hodati, sport vam je važan, a jednom ste rekli i da si priželjkujete kuću pokraj mora?

Još sam u potrazi za tom kuću na moru. Znat ću da je za mene kad mi se ‘nasmije’. Samo Mediteran dolazi u obzir.