Marko Lasić Nered ovog je ljeta mikrofon zamijenio tenisicama, a pozornicu Pirenejima. S 15-godišnjim sinom Karlomkrenuo je na put dug 800 kilometara, kroz sunce, kišu i španjolske doline, u izazov koji mnogi smatraju i duhovnim, i fizičkim, i životnim. Za njih dvojicu, hodočasnička ruta Camino de Santiago bila je sve to, ali i puno više. Bio je to hod u kojem su otac i sin testirali svoje granice, ali i svoj odnos, u kojem su se smijali, svađali oko ruksaka i hrkanja, i u kojem su, kako kaže 46-godišnji reper, potvrdili da su dobar tim. U razgovoru nam je otkrio što je naučio o svom petnaestogodišnjem sinu, kako izgleda očinstvo kad se u jednadžbu ubaci Camino i zašto je najvažnije pustiti djecu da budu svoja.
Što vas je potaknulo da krenete na Camino i to zajedno?
Sve je krenulo sasvim spontano. Karlo voli izazove, ja volim izazove… Pitao sam ga u sedmom mjesecu: ‘Ideš sa mnom na 16 dana do Španjolske srušiti rekord?’ Zvučalo je ludo, 800 kilometara, 50 kilometara dnevno… Rekao sam mu da nije zezancija, teško je i ne može to svatko. On me pogledao i samo rekao: ‘Ok, ajmo tata’. Dogovor je pao u sekundi i još sam mu rekao da ću mu, ako uspijemo, podići spomenik!
S obzirom na kratku pripremu, koji je bio najteži trenutak na putu i kako ste jedan drugog bodrili da nastavite dalje?
Najteži dio puta definitivno su bili Pirineji, ne samo zbog strmih uspona i ruksaka koji su nam rezali ramena, nego i zbog krava koje slobodno pasu po stazi pa su znale natjeravati Karla po livadama, hahaha. Kažu da Camino prvo testira tvoje tijelo, zatim um, a tek na kraju duh. Mi smo već na prvoj etapi pali na ispitu, jer fizički je bilo brutalno teško. Iskreno, prije Pamplone ozbiljno sam razmišljao odustati. Noga mi je bila u kritičnom stanju. Da nije bilo Karla, vjerojatno bih stao. Ali on mi je bio najveća motivacija i znao sam da bi mu bilo strašno žao da ne završimo put.
Što ste kao otac naučili o svom sinu tijekom tih 16 dana? A što je on možda naučio o vama?
Ništa što već nisam znao, živimo skupa, mali ima 15 godina i teško da me može iznenaditi. Ali… Camino ima tu čar da, kad se krene pričati i hodati satima, izleti svašta pa sam tako slušao o tome tko se kome sviđa, kakve gluposti rade kad su vani i cijeli taj njihov tinejdžerski svijet. To su trenuci kad shvatiš koliko mu zapravo paše da imaš vremena samo za njega. U Zagrebu se uvijek zezamo i imamo stvarno ‘cool’ odnos s obzirom na to da mu je tata Nered.
Dakle, onda su vam se u tih 800 kilometara otvorile teme o kojima u svakodnevici inače ne biste razgovarali?
Naravno, prvo sam mu objasnio da ne smije ‘papati’ žuti snijeg, pa što je to ‘menga’ i tako... To je stvarno dug put i tu se dotaknete svega... Izlupam ga po ušima, pa se on dere nešto na mene, pa mu sad ovo smeta, pa mu natrpam 5 litara vode u ruksak, pa mu je teško to nositi… Pa mi kaže da hrčem, a njemu smeta, ne može spavati, pa bi jeo nešto slatko, a mi usred španjolske pustare, nigdje nikog na deset sati od nas… Ma plakanje, hahaha. Ne znam kako je to kad cure negdje idu zajedno, ali mi dečki nemamo te neke duboke priče u smislu da se mi sad nešto otvaramo kao znaš sine, mamu bih ti najradije upisao ponovo u vozačku školu jer me duša boli kad je vidim za volanom. Ne, mi smo lagani…
Kako biste onda opisali svoj odnos prije nego što ste krenuli na ovo zajedničko putovanje? I jeste li se nakon Camina više zbližili ili se odnos promijenio na neki novi način?
Naš je odnos i prije i poslije Camina bio zdrav. On ima svoju ekipu, ja svoju i ne miješamo se previše jedan drugome u prostor, tako je najbolje za obojicu. Kad gledam tu njegovu generaciju, osjećam se kao da gledam svemirce - mogu ih samo promatrati i diviti se kreaciji. Ti bistri pogledi, oštroumnost i ideje kojih se ne bi posramio ni Da Vinci, tu se ja nemam što puno petljati, samo pustiti da rastu. Bez obzira na Camino, Karlo i ja imamo svoje momente. Volimo zajedno trenirati, odemo u gym, on voli boksati pa mu držim fokusere, natječemo se tko će više dignuti na ‘benchu’, a vikendima odemo skupa na turnire. To je dovoljno da se povežemo, ali i dovoljno da on ima svoju slobodu. Camino nam je samo potvrdio da smo dobar tim.
A postoji li nešto što je Karlo naučio vas, iako ste vi roditelj?
Sad je on u toj fazi kad nas, realno, baš i ne povezuje puno toga. Frajer je k’o duh, samo vidiš vrata kako se otvore i zatvore, i to je to. U kupaoni je osam puta dnevno pa se ja perem na hodniku, haha. Ali to je normalno. Klinci trebaju imati svoj svijet, kao što smo ga i mi imali. Meni je dovoljno da me nazove kad se napije, šalim se! I da imamo takav odnos da mi kaže istinu. Ako djetetu do šeste, sedme godine daš punu pažnju i ljubav i ako se dijete poveže s mamom (i tatom), to nosi kroz cijeli život. Poslije je teško ispravljati krive drine. Zapravo, on mene uči strpljenju i podsjeća me da pustim da bude ono što jest, a to je najveća lekcija koju roditelj može dobiti.
Postoje li stvari u kojima ste isti, a u čemu ste recimo potpune suprotnosti?
Imali smo isti onaj teleći pogled u tim godinama. Šalim se, ali stvarno smo slični po tome što smo oboje kompetitivni, volimo se natjecati i pobijediti, bilo da je riječ o sportu, treningu ili nekoj sitnici u svakodnevici. Različiti smo u tome što ja živim za glazbu, a on na to baš i ne brije. Njemu to trenutačno nije neka fora, a meni je.
A kako izgleda kada se posvađate? Tko prvi popusti?
Ne svađamo se u tom smislu. Kad nešto zezne… nije dobro, i ja kad sam ljut tu nema previše razgovora. Tako da možda smo se jednom posvađali i nakon toga više nije imao želju da se to ikada ponovi. Svađa se s mamom!
Camino mnogi doživljavaju kao duhovno iskustvo. Što je ono značilo za vas osobno, a što za Karla? I je li vas zajednički hod produbio u vjeri ili u načinu na koji promatrate život?
Ljudi duhovnost često osjete tek kad se nađu u ekstremnim situacijama, tada je nekako lakše razgovarati s Bogom. Kao kad se avion trese, motor gori… Ili kad se muž vrati ranije s poslovnog puta. Šalu na stranu, duhovnost je intimna stvar i svatko je doživljava na svoj način. Vjerujte mi, nakon 15 sati hoda po suncu i kiši, vidiš i anđele i sve svece. Meni, koji sam stariji, Camino je donio i duhovnu vrijednost, bio je to jedan veliki reset. Za Karla je to vjerojatno bila nezaboravna avantura, ali i iskustvo koje ga je oblikovalo, iako će on možda danas reći da se više nikad ne želi penjati po brdima i dolinama.
Je li sada, kada ste se vratili svakodnevici (poslu, školi, obavezama), teško zadržati tu povezanost koju Camino donese?
Camino je put, Camino je ono čemu svi težimo, a svakodnevica je ipak druga priča. Camino je istina, a svakodnevica je naučena laž koju svi ponavljamo kroz generacije i generacije pa je s vremenom postala kao istina, makar nema veze s njom.
Što je za vas najteži, a što najljepši dio očinstva? I kako gradite odnos s djecom u vremenu u kojem nas sve stalno vuku mobiteli, posao i obaveze?
Najljepši je dio to što imam sina, a najteži ne postoji jer to sve riješi Jelena! Ne znam kako gradim odnos, sve se to samo od sebe događa, ne razmišljam puno o tome… Živimo zajedno, svaki smo dan zajedno, putujemo zajedno, pričamo i prirodno smo nekako povezani. Nekako više težimo da se odvežemo malo!
Kako balansirate između toga da budete autoritet, ali i prijatelj?
Ne balansiram, to je jednostavno tako. Nema tu puno filozofije.
Što biste željeli da Karlo ponese iz vašeg odnosa kad jednog dana bude odrastao muškarac te možda i sam postane otac?
Ma nemam pojma, želio bih da ponese sve svoje stvari, da pokupi sve limenke, noodle, kutijice, šlape, tenisice, bombone, smeće i te stvari... bilo bi super!
A što vi želite čuti od njega kada jednog dana bude pričao o svom ocu?
Želim čuti: ‘Da je bar moj tata sada tu da mi ostavi ključeve od Bugattija, ali on je već 5 godina na jahti s nekom tetom na Havajima i jako rijetko mi se javlja’, to bi bilo idealno!
Ovo putovanje svakako vam je bio jedan poseban trenutak i uspomena koju ćete oboje nositi cijeli život. No što biste savjetovali drugim roditeljima i djeci - zašto se vrijedi upustiti u ovakav zajednički izazov?
Da bi skinuli kile, mislim da je to najbitnije! Bolje ćete se osjećati, a kad se vratite, svi će vas pitati pa koliko ste kila skinuli. Dobra brija.
