Ecija Ojdanić desetljećima je popularno lice na domaćoj glumačkoj sceni, kako u televizijskim i filmskim projektima, tako i na kazališnim daskama. No posebno se izdvaja njezina uloga osnivačice i ravnateljice Kazališta Moruzgva, jednog od najznačajnijih i najgledanijih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj, koje je ovog tjedna obilježilo 15 godina postojanja.
Povodom značajne obljetnice Moruzgve, razgovarali smo s Ecijom o prvim koracima - od skromnih početaka do respektabilnog kazališnog brenda s nagrađivanim predstavama i tisućama odigranih izvedbi, o društvenom utjecaju umjetnosti i svemu onome što je gura naprijed. Ecija danas uspješno balansira profesionalni i privatni život, udana je za redateljaRoberta Orhela, majka je dvoje djece, 20-godišnje Cvite, koja je trenutačno na studiju psihologije u Nizozemskoj, i 15-godišnjeg Jakova, a uz sve obaveze često ističe važnost obitelji kao temelj svog uspjeha.
Kazalište Moruzgva u Kaptol Boutique Cinema obilježava velikih 15 godina! Kada se osvrnete na početke, jeste li tada mogli zamisliti da će opstati i uspjeti toliko godina?
Ne samo da nisam imala viziju da će se razviti u jedno od najznačajnijih i najgledanijih nezavisnih kazališta u Hrvatskoj, nego je moja jedina vizija tada bila napraviti predstavu ‘Gola u kavezu’ s Anom Begić Tahiri i Barbarom Nolom u režiji Ivana Lea Leme. Godinu i pol radili smo po dnevnim boravcima, kuhinjama, međutim kad je predstava ugledala svjetlo dana i doživjela ogroman uspjeh to me motiviralo za dalje. Danas sam tu, ponosna ravnateljica nagrađivanog kazališta koje obilazi festivale i ima vjernu vojsku publike u Hrvatskoj, čak i u regiji.
Što smatrate ključnim trenucima ili prekretnicama u razvoju Kazališta Moruzgva tijekom ovih 15 godina?
Prva je bila nevjerojatan uspjeh prve predstave ‘Gola u kavezu’. I dan-danas igramo je, a sudeći prema interesu publike još ćemo dugo. Imali smo iznimno uspješne i nagrađivane predstave poput monodrame ‘Bobočka’ koja je također na repertoaru. S njom sam proputovala skoro cijeli svijet - od Rusije, Kirgistana… Izdvojila bih i predstave ‘Harem’, ‘Kako život’, ‘Brodolomke’… Kad nabrajam shvaćam da je svaka predstava nešto značila i većina je još uvijek na repertoaru. One koje nisu, nisu uglavnom zbog problema s terminima jer mi, kako se to popularno kaže, ‘outsourceamo’ glumce. A jedan od ključnih organizacijskih momenata dogodio se kada je sada pokojna Gina Marković bila izvršna producentica. Moruzgvu je smatrala svojom, pa sam ja mogla mirno snimati i odgajati djecu. Ta naša sinergija doprinijela je tome da se Moruzgva još više razvije.
Kazalište Moruzgva poznato je po snažnim, ženskim pričama i temama. Koliko vam je važno da umjetnost koju stvarate ima i društveni utjecaj?
S predstavom ‘Gola u kavezu’ nekako smo zacrtali naš programski put, a to je da radimo praizvedbe, da su teme uvijek društveno relevantne i da o ozbiljnim temama progovaramo na duhovit način, prijemčiv publici. Nismo nudili samo puku zabavu, već predstave koje nas tjeraju na razmišljanje. Dala sam si zavjet da ćemo raditi predstave koje mijenjaju svijet nabolje i da ćemo se truditi da svi ljudi koji dođu k nama raditi budu zadovoljni uvjetima rada. Nije lako biti član trupe nezavisnog kazališta. To donosi puno prednosti, puno putovanja, upoznavanja cijele Hrvatske, ugostit će vas krasni ljudi… Ali nosi i određeni stres - putovanja, umor… Tako da mi je prioritet bio da ljudi koji pristaju na to pritom uživaju i požele se vratiti.
Kako je vođenje vlastitog kazališta utjecalo na vas, ne samo kao glumicu, već i kao ženu, majku i poduzetnicu?
Nisam poznavala svoj dobar organizacijski segment, a kroz Moruzgvu sam shvatila da mi to jako dobro ide, da sam dobra u multitaskingu, da mogu biti jednako uspješna glumica i producentica, a pritom ne zanemarivati majčinske dužnosti koje su mi jako važne. Postala sam zadovoljnija i ostvarenija kao glumica, jer glumci uvijek čekaju da ih netko drugi izabere, a ovo je bio način da sama sebi stvaram uloge kakve želim i radim s ljudima koji odgovaraju mom glumačkom habitusu. I sada s 52 godine mogu reći da sam ostvarila sve poslovne i kreativne ambicije. Naravno, tu nije kraj, idemo dalje s više samopouzdanja, jer neki su rezultati iza mene.
Kako balansirate između kazališta, drugih angažmana i privatnog života? Je li vam ikada bilo teško reći ‘ne’ nekom projektu?
To sam naučila s godinama. Trenutačno radim petu sezonu serije ‘Mrkomir I.’, pripremam se za snimanje šeste sezone serije ‘Kumovi’, vodim kazalište, pripremam se za maraton i trudim se skoro svaki dan skuhati ručak obitelji. Nije lako, ali s godinama je sve stvar treninga. Uz dobru organizaciju i pomoć supruga, uspješno balansiram između svih tih obaveza. U Moruzgvi imam prekrasan tim, dvije mlade dame kojima potpuno vjerujem.
U kojem smjeru želite da se Moruzgva razvija u budućnosti? Imate li već neke planove ili snove za narednih 15 godina?
Kazalište Moruzgva naraslo je u produkciji, imamo dvije premijere godišnje, ove će godine biti 160 izvedbi. Čeka nas premijera predstave ‘Parazitska posla’ 12. listopada u Gavelli s Ninom Violić u glavnoj ulozi. Nakon toga imamo stotu izvedbu predstave ‘Ništa im neće bit’ s Franom Maškovićem. Nakon toga slijedi obilježavanje 115. izvedbe predstave ‘Prekid preko veze’ s Filipom Detelićem, Matijom Šakoronjom i Petrom Kurtelom. Čeka nas još jedna premijera - predstava ‘Umjetnička inteligencija’.
Pokazuju li vaša djeca interes za glumu? Žele li na bilo koji način biti uključeni u rad kazališta?
Rado dolaze gledati predstave, ali ne pokazuju interes za glumu. Ponosni su na mamu, uspjeh kazališta i to mi puno znači. Bitno je da se razvijaju kao individue, da grade svoj put koji trenutačno nema veze s mojim. Ali još su mladi, tko zna…
