Poznati radijski trojac Marko Bratoš, Hrvoje Kečkeš i Dora Srdar dokaz su da je prijateljstvo jednako važan sastojak radijske kemije kao i glazba, vijesti ili dobra fora. Nakon što su s bravo! radija prešli na Drugi program Hrvatskog radija, njih troje i dalje ostaju ono što su bili od samog početka - glasovi koji se jednako smiju samima sebi, kao što nasmijavaju cijelu Lijepu Našu. Mogli bismo ih opisati kao društvenu igru u kojoj Dora piše pravila, Hrvoje je figurica koja povremeno nestaje, a Marko je onaj igrač koji uvijek izmišlja poteze kojih nema. U ovom razgovoru nismo ih pitali o slušateljskim statistikama, novom terminu ili glazbenom formatu. Zanimalo nas je nešto drugo, koliko su doista povezani izvan etera, tko je u ekipi glas razuma, a tko glavni provokator, koliko im ide na živce što provode toliko vremena zajedno i što se dogodi kada 32-godišnja Dora, 50-godišnji Hrvoje i 35-godišnji Marko pokušaju biti ozbiljni.
Kad biste morali opisati ovaj vaš trojac jednom riječju - koja bi to bila i zašto?
Dora: Najgore mi je kad ja, koja volim objašnjavati i pričati, moram odabrati jednu riječ. Ali možemo probati… Strast. Jako smo strastveni oko svog posla i to nas gura kad nam se možda ne da ili je teško jutro.
Hrvoje: Pijetao. Kukuričemo u zoru, a može se od nas napraviti i ukusna juha.
Marko: Škafiškafnjak. Zato što je glupost koja nema nikakvo stvarno značenje u svijetu, ali netko će se uvijek nasmijati kad je čuje… Baš kao i mi.
Tko je u ekipi ozbiljan glas razuma, a tko onaj koji uvijek zakuhava šalu?
Dora: Ja sam definitivno glas razuma, ali samo zato što sam i inače u životu malo ‘stisnuta’ i previše brinem oko svega. A ova dvojica… Neka se dogovore tko je gori u ‘zakuhavanju’. Imam svoju teoriju, ali prepuštam njima.
Hrvoje: Apsolutno se slažem da je Dora glas razuma. A rekao bih da obično Marko zakuhava, a ja serviram skuhano.
Marko: Imam teoriju da je uvijek bolje tražiti oprost nego dopuštenje, tako da možda je istina da najviše zakuhavam stvari. Toliko sam puta već čuo Dorino ‘Marko, ne!!’ na neku ideju, da je s vremenom postala glas moje savjesti. Doslovno je znam čuti u glavi kako me kori, kao da mi nije dovoljno što je već čujem u stvarnosti.
Jeste li privatno dobri prijatelji ili vam je dosta jedni drugih nakon gašenja mikrofona?
Dora: Jako smo bliski i privatno, posebno Marko i ja. Hrvoje živi ozbiljnim, obiteljskim životom (brak, dijete, kazalište…). Marko i ja, pak, stalno smo zajedno - i na poslu i na druženjima sa zajedničkim prijateljima. Nekad se dogodi da smo sedam od sedam dana u tjednu zajedno i već si idemo na živce.
Hrvoje: Istina, jako su mi dragi oboje, ali ne mogu ja više pratiti taj ludi ritam - društvene igre, lijeganje u 21h, izbjegavanje vrana i golubova, mjerenje kvalitete sna i druge adrenalinske vratolomije.
Marko: Duboko sam uvjeren da Hrvoje izmišlja probe, predstave i druženja s dečkima te zapravo sjedi doma i čami čekajući da ga napokon pozovemo na neko ludo igranje društvenih igara. On je doslovno upoznao praktički sve naše prijatelje, a ja vam ne bih znao navesti jednog njegovog da mi život ovisi o tome. Ti ljudi ne postoje.
Koliko je teško svako jutro biti duhovit, zabavan i energičan? Postoje li trenuci kad jednostavno ne ide i kako tada spašavate eter?
Dora: Naravno da ima dana kad ne ide, netko bude umorniji od ostalih pa onda drugo dvoje potegne, ali ne događa se često posebno jer svoju smjenu doživljavamo kao neko opušteno druženje. A i imamo jako iskren i otvoren odnos sa slušateljima pa je bilo situacija gdje smo im znali i reći: ‘E ljudi, stvarno smo nikakvi danas…’
Hrvoje: Mislim da je najviše stvar u tome da se mi zapravo ne trudimo biti zabavni i smiješni, nego nam se energije jednostavno podudaraju i pronalaze put do slušatelja koji se u danom trenutku jednako osjećaju.
Marko: Mislim da većinu puta kad se trudimo biti duhoviti i smiješni ispadnemo samo ‘fake’ i ‘cringe’, da posudim koji izraz od mlađih generacija. Mislim da je naša najveća snaga upravo u tome što smo se jednostavno dobro poklopili, svatko je nekako prirodno dobio svoju ulogu koja funkcionira, opušteni smo jedni s drugima i dovoljno spontani da se te neke smiješne situacije mogu dogoditi same od sebe. Plus, rekao sam ovo već, ali naš zadatak nije da svakog jutra mi budemo smiješni, imamo dobre priče i tako dalje. Naš je zadatak imati dobar show i naći nekoga tko je smiješan i ima dobru priču. Hvala nebesima na našim slušateljima koji su s vremenom postali jednako opušteni kao i mi, i spasili su show bezbroj puta svojim pričama, forama, dogodovštinama ili naprosto zabavnim karakterom.
Koja vam je bila najbizarnija situacija uživo u eteru?
Hrvoje: Kad sam nekoliko trenutaka ostao sam u eteru jer je, ako se dobro sjećam Marko malo kasnio, a ni Dore nije bilo. Tad sam procijenio da je bolje da ništa ne diram za pultom i ne uključujem se u eter, nego da izazovem katastrofu nuklearnih razmjera.
Marko: Uf, stvarno se teško sad sjetiti, ali prvo mi pada na pamet kad sam Vesni Pisarović u facu morao prepričati kako sam je s 12 godina planirao zavesti i namamiti u hotelsku sobu, na što je ona kao ‘zaboravila’, ili kad je Ivano Balić, kojim sam bio opsjednut gotovo koliko i Vesnom, rekao da nas voli slušati i zvao da dođem trenirati s njim.
Kad ne radite, gdje vas možemo naći: kava u kvartu, kino, sport ili nešto treće?
Dora: Mene uglavnom doma u krevetu, a osim toga u šetnji sa psom i na kvartovskom piću s prijateljima kad se naspavam. Vrlo dosadno, oprostite.
Hrvoje: Nadam se nigdje, skrivam se od novih obaveza. Ali ako budete dobri možda me načas ugledate u kazalištu, na nogometu ili stadionu.
Marko: Znam da Dora voli kad to spominjem pa ću evo i sad reći - na treningu gdje se hrvam s drugim polugolim znojnim muškarcima. Osim toga, u studiju sviramo i radimo glazbu, volim ići sam u kafić i čitati, šetam pse, a volim i otići na biljar i pikado s frendovima.
Koja vam je zajednička najluđa uspomena izvan radija?
Dora: Isto je vezano za radio, ali možda kad smo se pojavili pred prepunom Arenom Zagreb prije Doris Dragović. A moram spomenuti i ovo skakanje na trampolinu danas, nije bilo za baciti.
Hrvoje: Umjetničko plivanje, Marko i ja.
Dora: Pa i to je vezano za radio.
Hrvoje: Nalazili smo se mi i poslije, van radija.
Marko: Definitivno ova Doris u Areni. Dora je dobila zadatak zagrijati Arenu kao Freddie Mercury, i sjećam se da smo se nas dvoje toliko tresli prije izlaska pred publiku, zaboravili sve što smo trebali reći, mislim užas. A Hrvoje, stara iskusnjara navikla na pozornice, sa strane na mobitelu gleda utakmicu, bez ijedne brige na svijetu.
