U organizaciji brenda Story, CAMBI. i Giuliano priredit će publici večer punu snažnih emocija, mediteranskog šarma i nezaboravnih hitova koji spajaju generacije. U skladu s nazivom hit-pjesme ‘Zovem prijatelje moje’, na koncert su pozvali i još nekoliko velikih imena hrvatske glazbene scene s kojima su ih tijekom godina povezale neraskidive glazbene niti. Neno Belan, Đani Stipaničev i Ivica Sikirić-Ićo pridružit će im se na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog 4. listopada i podržati ih u kreiranju nezaboravnih uspomena na glazbenu večer ispunjenu emotivnim, ali i energičnim izvedbama koje će nesumnjivo publiku u ‘palači glazbe’ potaknuti na ples i pjesmu.
Giuliano Đanić u svojim je dosadašnjim najavama ovog koncerta obećao publici puno plesa, pjesme i veselja, a uz njega, siguran je da će dobroj atmosferi pridonijeti i svi gosti te iznenađenja koja su pripremili za Lisinski. ‘
Koncert s vokalnim sastavom CAMBI. koji će se održati u listopadu nosi naziv ‘Zovem prijatelje moje’ po vašoj pjesmi koja je s godinama postala evergreen. Jeste li prepoznali takav potencijal u njoj kad ste je prvi put zapjevali? Koja je uopće priča te pjesme? Kako je došla do vas?
Ta 'pisma' ima zanimljivu priču. Tomo Mrduljaš dio njenog teksta držao je u ladici i onda je jednom prigodom došao Gibonni i dao je svoje ideje za tekst pa su njih dvojica, na moju veliku radost, zajedno završili tekst i čim sam je prvi put čuo, znao sam da će biti super, a kad sam je zapjevao odmah mi je na prvu legla, i imao sam baš onaj osjećaj - to je to.
Koja je bila vaša reakcija kad ste čuli da će CAMBI. obraditi pjesmu? Jeste li od onih koji bi prigovorili da vam se nešto u obradi nije svidjelo?
Tranfa (Joško Tranfić, vokal grupe CAMBI.) i ja zajedno smo radili na predstavi 'Bambina', redatelja Kreše Dolenčića sa songovima Nene Belana u splitskom HNK-u pa mi je on tada rekao da snimaju obradu i pozvao me da dođem poslušati u studio kako to zvuči. Kad sam došao, malo po malo, krenula su nagovaranja da je snimim s njima i s guštom sam to odradio. Snimili smo i spot i zadovoljni smo sa svime kako je ispalo. A kad bi se dogodilo da netko snimi obradu neke moje pjesme koja mi se ne bi svidjela, ne znam bih li gunđao, tj. prigovarao. Vidjet ćemo ako se to dogodi, ali bolje da se ne dogodi.
Tko će vam se još pridružiti na pozornici? Kako ste birali goste?
U Lisinski sam kao goste pozvao svoje drage glazbene prijatelje, Ivicu Sikirića-Iću i Nenu Belana. S Ićom sam prije dvije godine snimio duet 'Ako ona nije ta', koji je publika sjajno primila, pa je ovo prava prigoda da je i otpjevamo zajedno pred punom dvoranom, a Neno Belan i ja družimo se sto godina, ali vjerovali ili ne, nikad još zajedno nismo nešto otpjevali na pozornici i želio sam da se to konačno sada dogodi. Nazvao sam ga i pozvao da mi se pridruži na ovom koncertu i drago mi je što se odazvao. Jako nas raduje što ćemo izvesti jednu posebnu pjesmu iznenađenja koja će super zvučati i vjerujem da ćemo izvedbom dirnuti publiku.
Lisinski nije bilo koja dvorana, ima li za vas posebnu težinu i emociju nastupati baš tamo?
Lisinski je kultna dvorana i ja tamo obožavam pjevati. Baš je poseban osjećaj izaći na tu pozornicu. Dosta sam koncerata imao tamo i nastupao puno puta i u rock-operi kazališta Komedija, 'Jesus Christ Superstar', u kojoj sam igrao ulogu Isusa. Zanimljivo je da je tu ulogu igrao i Đani Stipaničev s kojim sam se u ulozi izmjenjivao, a sada će on na našem koncertu nastupiti s CAMBI. ekipom.
Autori su vas uvijek birali za izvedbu onih pjesama u kojima je u fokusu emocija, zapravo ljubav. Je li to zbog vašeg karakterističnoga glasa, senzibiliteta? S kojim ste autorom imali najplodniju suradnju?
Ne znam, nisam još dokučio pišu li pjesme baš za mene zbog karakterističnoga glasa i senzibiliteta ili pišu kako pišu, a onda mi se jave s ponudom. Uvijek se vodim kod izbora pjesme samo jednim kriterijem, a to je da se meni svidi i da mi 'lipo legne'. S mnogima sam imao plodnu suradnju, u trideset i nešto godina nakupilo se suradnji, ali nekako se najviše puta poklopila priča s Mrduljašom, Ninčevićem, a u zadnje vrijeme i s Branimirom Mihaljevićem. I neka mi oprosti sad netko ako sam ga zaboravio, ali svima sam zahvalan za doista kvalitetne suradnje tijekom cijele svoje karijere.
Vaš glazbeni put traje više od tri desetljeća. Postoji li nastup koji vam je ostao urezan u pamćenje kao nešto posebno, zbog publike, atmosfere, neke anegdote?
Puno je koncerata koji su mi u dragom sjećanju, ali posebno bih izdvojio koncert baš u dvorani Lisinski sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem maestra Nikice Kalogjere. To je bio stvarno poseban, vrhunski koncert, a gosti su mi bili Sandra Bagarić i Oliver Dragojević pa mi posebnu vrijednost ima i činjenica da je HTV snimio taj koncert te ga se i danas tu i tamo može vidjeti na TV ekranu.
Je li bilo trenutaka kada ste razmišljali o povlačenju s pozornice ili pauzi? Što vas uvijek iznova vraća glazbi?
O povlačenju nisam nikada razmišljao, a o pauzi razmišljam svako malo. Kratke pauze potrebne su i efikasne. Primjerice u siječnju, kad svi glazbenici odmaraju pa tako i ja, već od sredine mjeseca ne znam što bih sa sobom, fali mi pjevanje, druženje s ekipom iz benda, kontakt s publikom. I to je ono što me uvijek iznova i vraća glazbi...
Na Radio Dalmaciji vodite 'Večernji show s Giulianom'. Kako je došlo do toga da zakoračite u radijske vode?
Kad je krenula nesretna pandemija, prvih sam mjesec dana proveo u šetnji sa psom i branju šparoga, ali brzo mi je sve dosadilo i razmišljao sam što dalje, a odavno sam želio raditi radijsku emisiju, format sličan televizijskom showu 'Sedma noć' koja je u devedesetima bila HTV-ov najgledaniji zabavni show. Opušteni format u kojem se razgovara kao da smo na kavi o raznim temama meni je baš po guštu i obožavam raditi taj posao.
Jeste li imali tremu kad ste prvi put sjeli za radijski mikrofon? Je li teže pričati nego pjevati pred ljudima?
Uopće nisam imao tremu jer mi je cijeli život mikrofon u ruci, ali priznajem da mi je pred ljudima teže pričati nego pjevati. Na radiju moraš smisleno zvučati, paziti što govoriš, na koncertu se u konferansi možeš malo i opustiti…
Je li radio vaš medij ili biste se mogli gledati na ekranu i ako da, u kojem formatu?
Je, radio je moj medij i radijski podcast čini mi se kao idealan format, tome bih svakako dao prednost pred TV-om. Na radio možeš doći i u šlapama, u kratkim hlačama, potpuno opušten, bez odjevnih i inih normi što snimanje čini opuštenijim. Cijeli život koketiram s televizijom, ali sam se u radijskom formatu baš našao i srce kuca u tom smjeru.
Što se sluša kod vas doma? Odlazite li na koncerte kolega ili nekih stranih izvođača?
Doma ne slušam ništa. Doma je uvijek tišina. Glazba se sluša na putu, u automobilu i kombiju. Od naših domaćih izvođača najviše volim poslušati Olivera, Dina, Gibu, a od stranih sam više za rock i heavy opcije. Ali ne vežem glazbu toliko za izvođačka imena, već na prvom mjestu za pjesmu. Najvažnija mi je pjesma i ako mi se ona svidi, može biti u različitom žanru. U zadnje vrijeme često slušam 'a cappella' kvintet 'VoicePlay'. Oni rade obrade evergeenova, a meni nekako više leže te stare pjesme. Što se tiče koncerata, ne odlazim baš često na njih, ali potrudim se otići na koncert grupe Iron Maiden kad sviraju u radijusu od 500-injak kilometara. Bio sam prošle godine u Ljubljani, a ove u Budimpešti. Obožavam ih, na njihovoj sam glazbi odrastao, kao i na još nekim bendovima, poput Zeppelina koji više ne sviraju pa žalim što ih više nemam priliku čuti uživo.
Četiri šarmantna vokalna solista - Jure Nikolić, Sandro Gerbec, Luka Čulić i Joško Tranfić, jedva čekaju izaći pred svoju publiku i obožavatelje njihova vokalnog sastava CAMBI. A kako teku pripreme i čemu se vesele, otkrili su za Story.
Pred vama je veliki koncert u KD Vatroslava Lisinskog s Giulianom. Kako se pripremate za nastup u tako velikoj i prestižnoj dvorani?
Sandro: Jako smo uzbuđeni i zahvalni što smo dobili ovu priliku, odnosno što imamo publiku koja nam je poput prijatelja koji nas vjerno slušaju i prate, i zbog njih se ovime i bavimo. Upravo se krećemo pripremati punom parom s obzirom na to da su godišnji završili, iskupali smo se te odradili veliki broj ljetnih koncerata, još ih je nekoliko ostalo do desetog mjeseca, a oni su nam i dobar pokazatelj jesmo li u najboljoj formi, a uvjeravamo vas da ćemo biti. Nećemo previše otkrivati, samo ćemo reći da će to biti koncert za pamćenje. Set-lista je gotova, a nju čine i naše samostalne izvedbe i pjesme koje ćemo izvesti s gostima. Sve pozivam da dođu na koncert, vide i čuju što smo pripremili i uživaju s nama.
Radili ste zajedno na pjesmi 'Zovem prijatelje moje', što vam je bilo najizazovnije kod prilagodbe te pjesme vašem izričaju, a onda i gostovanju Giuliana? Kako je uopće došlo do suradnje?
Joško: Prvotni plan bio je snimiti par obrada s našim prijateljima i kolegama i zvati ih da gostuju s vlastitim pjesmama. Činilo nam se da bi takva kombinacija mogla biti zanimljiva, što se kasnije i potvrdilo upravo na pjesmi 'Zovem prijatelje moje' jer pjesma trenutačno broji milijunske preglede. Giuliano je naš dugogodišnji prijatelj i bilo je logično da s njim nešto snimimo. Izabrali smo par pjesama koje bismo mogli obraditi, no ubrzo smo došli do zaključka da je ta pjesma najbolji izbor. Nazvao sam osobno Giuliana i predložio mu ideju. Oduševio se i odmah pristao, a sve je ostalo povijest. U pjesmu smo htjeli unijeti novi zvuk pa smo na samom uvodu snimili violončelo što je dodalo jednu posebnu atmosferu i mistiku, a kroz cijelu pjesmu provlači se mandolina koja daje mediteransku notu. Sjajan aranžman te pjesme potpisuje tada još mladi, a sada već renomirani aranžer Hrvoje Domazet. Prošlo je već pet godina otkako smo je snimili i jako smo zadovoljni reakcijom publike. Čini se da je obrada te pjesme bila pun pogodak.
Što ste kroz tu suradnju naučili jedni od drugih?
Joško: Iako smo Giuliana poznavali od ranije s brojnih glazbenih susreta i festivala, nismo nikada imali izravnu glazbenu suradnju. Giuliano je sjajan kao osoba, jako duhovit i zabavan i jako nam je drago što smo imali priliku zajedno pjevati. Ovom smo suradnjom još više produbili naše prijateljstvo i iskreno se nadamo da ćemo u budućnosti imati još zajedničkih projekata.
Tko je vaša publika? Srednja dob, stariji ili mladi, ili sve generacije? Pretežno žene ili u publici vidite i neka muška lica?
Sandro: Otkad smo s pjesmom 'Zaljubljen' nastupili na Dori, možemo reći da se publika, što se tiče raspona godina, dosta proširila. Bude i mlađe populacije i starije, ali mislim da ipak najviše dominiraju oni srednje dobi. Jako nam je drago da su i mlađe generacije prepoznale naše nove pjesme, koje nisu samo balade, već ima i bržih i veselijih, koje ih dobro rasplešu na koncertima.
U publici su pretežito žene, iako se zna naći i nekolicina muškaraca, pa nas četvorica volimo u šali reći da su oteti i prisiljeni biti na koncertu.
Imate li možda neku anegdotu s nastupa koju biste željeli podijeliti? Ili neki posebno emotivan trenutak zbog kojeg ste jedva zadržali emocije na pozornici?
Luka: Jedna od smješnijih situacija bila je kad je Jure par sekundi prije izlaska na pozornicu rasparao hlače i takav morao odraditi koncert do kraja, a to da primjerice Sandro zaboravi neki dio opreme za pjevanje uopće nije rijetkost.
Najemotivniji pak nastup i sve što se događalo oko njega bio nam je definitivno nastup na Dori.
Nastupe, posebno tijekom ljeta, imate često, ali imate i svoje paralelne poslove te obitelji. Kako usklađujete sve te obaveze? Tko vam je najveća podrška?
Luka: Ljeta su nam stvarno pretrpana nastupima, tako da nije lako uskladiti svoje poslove s pjevanjem, ali zasad šef ima razumijevanja i, dok posao ne pati i kad sve štima, nema problema. Najveća mi je podrška u svemu moja obitelj.
Jure: Ljeto nam je svima najzahtjevniji period u godini, ali nekako nam uspijeva i to izgurati. Raspored je prenatrpan i bude napetih situacija u pokušajima da stignemo sve i na kraju najviše pati obitelj, tako da je sav trud koji ulažu i svi kompromisi da se sve nekako uklopi stalni dokaz najveće podrške naših najbližih.
Sandro: Već smo se navikli na žestoki ritam tijekom ljeta, ali, kako mi u dijalektu znamo reći, 'na mlado je', tj. mladi smo pa nam nije problem raditi svoje redovne poslove preko dana, a onda navečer 'ludovati' na bini. I naravno, moramo zahvaliti našim obiteljima koje su nesebično pristale pratiti taj ritam pa kada su tate na nastupima, mame i bake čuvaju najmlađe.
Joško: Uz naše nastupe, paralelno imam i Splitsko ljeto koje je prepuno probi i predstava koje traju do kasno u noć i ponekad je jako teško uskladiti sve obaveze. Hvala direkciji opere HNK Split što uvijek imaju razumijevanja i što podupiru i moj rad izvan kazališta.
Kako birate pjesme koje ćete obraditi? Postoje li neki autori s kojima biste baš željeli surađivati, priželjkujete li da napišu pjesmu za vas?
Luka: Pjesme biramo tako da se dogovorimo između sebe. Konkretno, kad dobijemo demo verziju pjesme svi je poslušamo, probamo je zajedno otpjevati da vidimo, tj. čujemo kako nam leži i onda se dogovorimo, transparentno i demokratski, odgovara li nam ili ne.
Što se tiče autora, ne možemo vam izdvojiti neko posebno ime s kojim bismo željeli surađivati jer ako nama pjesma ne zazvuči kao prava za nas, onda nije ni bitno tko je autor, bio on najpoznatije ime ili potpuno nepoznata osoba. Prava pjesma uvijek nađe pravi put prema svom izvođaču.
Tko je od vas najveći emotivac, a tko je kralj razuma?
Jure: U zadnje vrijeme moram priznati da se poprilično često izmjenjujemo po tom pitanju. Prije se nekako znalo tko je tko, ali odnedavno se emocije i razum isključuju i uključuju kao pritiskom na gumb. Moguće je da ulazimo u krizu srednjih godina, ne znamo kako bismo to drugačije objasnili.
Tko je, kad ste na putu, zadužen za dobro raspoloženje, a tko za disciplinu?
Jure: Kada putujemo onda uvijek bitne stvari ostavljamo za kraj kao pravi kampanjci. Često na kraju i zaboravimo što smo trebali odraditi, ali to pripisujemo tome da se još uvijek volimo međusobno družiti pa onda dobrog raspoloženja i zafrkancije nikad ne nedostaje. Ali ipak treba priznati da najčešće Joško bude taj koji prereže i kaže: 'Dajte ljudi,uozbiljite se, hajmo nešto i odraditi'.
Uz ljubav prema glazbi povezuje vas i zajednička vizija zbog koje ste i krenuli u novo glazbeno poglavlje? Koja je vaša vizija za CAMBI.?
Jure: Uz kompatibilne karaktere mislim da je zajednička vizija upravo to ‘ljepilo’ koje nas drži zajedno. Vrlo je bitno u poslu da svi vuku u istom pravcu, bez toga nema pravih rezultata. To naravno ne znači da se uvijek u svemu slažemo oko planova, ali dugogodišnje poznanstvo i već spomenuta kompatibilnost u takvim nam slučajevima budu podloga za odluke koje u konačnici svima odgovaraju i s kojima se svaki od nas može poistovjetiti.
Kako rješavate nesuglasice i oko čega one nastanu?
Joško: Moram priznati da imamo jako malo nesuglasica i da smo stvarno skladna ekipa. Smatram da je to ključ uspjeha jednog sastava. Ali evo, ponekad imamo nesuglasica oko toga što odjenuti za nastup ili npr. trebamo li naručiti riblju ili mesnu platu nakon nastupa. To su već jako ozbiljna pitanja, no i tu se vrlo brzo dogovorimo. Imamo zajednički cilj i, što je najbitnije, imamo sličan glazbeni ukus. Uvijek se ponosimo time što smo prije svega dobri prijatelji, jer prijateljstvo je upravo to što nas pokreće i drži na okupu.
Kako izgleda vaše prijateljstvo izvan pozornice, provodite li vrijeme zajedno i privatno? Tko je taj tko povede pjesmu kad niste na sceni?
Sandro: Naše je prijateljstvo izvan pozornice tipično muško. Kada se nađemo, to je obično kod nekoga od nas četvorice: kuća, konoba, brod, opuštena atmosfera, 'lipa spiza' (peka ili roštilj), dobra kapljica i naravno 'pisma'. Za pjesmu sam obično ja krivac, kada osjetim da je trenutak, uzme se gitara i onda do kraja večeri nema stajanja. Ja bih rekao da smo tijekom ovih godina postali jedna velika familija, jer se stvarno čujemo i vidimo svaki dan, neovisno o nastupima, probama itd. Prolazimo zajedno i lijepe i teške trenutke i to je u našem odnosu najjača karika.
