Živjeti punim plućima - tako nam je izgledao život Lane Klingor Mihić dok smo u njezinoj prekrasnoj kući snimali naslovnicu aktualnog izdanja ‘Story ljeto’ koji je na kioscima do kraja kolovoza. Zaraznog osmijeha i vedrog duha, pozirala je poput top-modela, a onda nas je sve osvojila razgovorom, iskreno govoreći i o teškim temama iz kojih je izašla još jača i spremnija prigrliti život u njegovu najljepšem ruhu. Ova je 44-godišnjakinja, osim mentalno, puno radila na sebi i fizički - pa s punim pravom možemo reći kako je LKM najbolja verzija sebe. A tu ljubav i emociju svakodnevno prenosi i na svoju obitelj, supruga Antu te kćeri Kiaru, Marlu i Miku. Cijeli inspirativni razgovor potražite na kioscima, u magazinu 'Story ljeto'.
Izgledate fantastično - prirodno, snažno, ženstveno. Jesu li vas četrdesete natjerale da se pogledate drukčije i konačno posvetite sebi?
Apsolutno da, no mislim da je to neminovno. Kao kad sam imala 33 pa jednog jutra primijetila kako je sve na mom licu drugačije, tako ti četrdesete kažu: “Ok, ako gledamo prosjek, pola života ti je prošlo, imaš još pola - ajmo sad ‘full’ gas, ali po mom.”
U ovu ‘drugu polovicu’ ušli ste i fizički u jednom novom izdanju…
Oduvijek mi je bilo važnije kako se JA osjećam i sebi izgledam, nego kako me drugi vide. Tako sam prije godinu i pol došla u stanje da imam 69 kg i samo se debljam, što god pojedem i pod kojim god sam režimom. Shvatila sam da sam u kritičnim godinama gdje će ili sve otići k vragu ili ću poduzeti sve što mogu da se dovedem u red. Prvo sam se upisala na reformer u Basi akademiju, zatim izbacila alkohol, gazirano, slatko i sokove. Godinu dana nisam popila ni kap. Puno sam manje kuhala (što se vidi i na mom profilu), naučila jesti drukčije, više puta, ali količinom malo. Stres je najviše utjecao da gubitak kilograma pa kad sve oduzmem i zbrojim, nakon godinu i pol imam 13 kg manje što je na moju visinu značajno.
Što se točno preokrenulo u vašoj glavi - je li postojao neki ‘klik’ trenutak kad ste odlučili: sad sam ja na redu?
Hm… nažalost ili na sreću, nisam nikad bila lik koji je primarno sebi uvijek na prvom mjestu, nisam ni danas, ali su me životne situacije naučile da više ugađam sebi, a manje drugima, dok je prije bilo obrnuto. To se jedino ne odnosi na moju užu obitelj (djecu i supruga). Još uvijek su na tronu, dijele prvo mjesto i neka tako i ostane.
Kad vas ljudi danas pohvale kako zračite, kako se osjećate iznutra? Osjećate li da ta snaga dolazi iz nečega dubljeg od vanjskog izgleda?
Kad mi netko kaže da zračim, u meni se često javi tihi osmijeh - jer znam da ta svjetlost ne dolazi samo izvana. Unutra sam i dalje ranjena. Nedavno sam izgubila majku i, iako je bol još uvijek vrlo stvarna, iz uspomena na nju crpim snagu. Bila je žena-zmaj, zračila je snagom, ali i toplinom. Ponekad mislim da, kad ljudi to prepoznaju u meni, zapravo vide djelić nje. Pogotovo oni koji su je poznavali - zbog toga sam ponosna. Ta snaga dolazi iz nečega dubljeg - iz borbe, tuge, ali i iz ljubavi koja ostaje. To je ona tiha, ali divlja snaga preživljavanja koja raste upravo tamo gdje smo najviše ranjeni.
Unatoč tome što ste fizički u najboljoj formi, znamo da je vaše srce prošlo kroz jako težak period. Izgubili ste mamu Sonju. Kako ste izdržali te dane?
To je takva bol i takav gubitak da sumnjam da ću sada pronaći riječi kojima to mogu opisati. Znam samo da te to zauvijek promijeni i da nikada više neću biti kao prije. Prošlo je pet mjeseci, a bol još vrišti… I ne, nije lakše s vremenom, samo se prilagodiš, naučiš živjeti s tom tugom. Kada se tako nešto dogodi, najgore je nakon tjedan dana kad se sve smiri i utihne. Drugima se život nastavi, i tvoj mora dalje, a u tebi sve stoji. I nisu krivi oni jer nastavljaju, ali su veliki oni koji te ne ostave u tišini tvoje boli. Znam da ćemo doći i do Ante, ali moram spomenuti svoje prijateljice. Bile su tu - s riječima, bez riječi, s rukama koje grle i prisutnošću koja te na kraju liječi. Zahvalna sam im što su me podsjetile da ne moram uvijek biti jaka sama, nego da je snaga i u tome da se prepustim
Koliko vam je pomoglo što ste imali za koga ostati snažni - supruga, djecu, dom pun života?
Nakon nekog vremena, Ante me zagrlio i vrlo nježno šapnuo: “Curice boli tvoja tuga, a nose i svoju.” To me nekako trgnulo, natjeralo da barem pred njima sakrijem svoju tugu i pokušam zaliječiti njihovu.
Ljeto je pred vratima - kakvo vam ljeto treba ove godine? Tiho, opuštajuće, ljekovito…?
Pa, vrijeme samo odluči u danom trenutku, ali dozvolit ću si sva tri oblika.
Kao žena koja balansira između tuge, ljubavi, obitelji i sebe - što biste poručili svim ženama koje se osjećaju kao da gube sebe?
Opet jednu koju mi je rekla mama: “Dođi k sebi, dok još imaš kome.” Sve je rečeno. Da bi vas drugi voljeli, prihvaćali i poštivali, vi morate prvo voljeti sebe, prihvatiti sebe, poštivati SEBE.
