Kada profesionalni sportaš pronađe dva slobodna tjedna, to se pretoči u obiteljsko putovanje. Ovoga puta, za 35-godišnjeg košarkaša Cibone, Svena Smajlagića to je bilo ono prekooceansko, u grad koji nikad ne staje. Sa suprugom Evom dugo je sanjao o putovanju u Ameriku, no tek im je ovog ljeta sve sjelo na svoje mjesto i to su ostvarili. U pratnji jednogodišnje kćerkice Lee Nicole, krenuli su na svoje prvo zajedničko transatlantsko putovanje, koje je umjesto stresnog izazova postalo šareno, zabavno i dirljivo iskustvo. U razgovoru nam otkrivaju zašto je Chicago bio njihov izbor, kako su se snašli na dugom letu s malim djetetom, što ih je najviše iznenadilo, ali i zašto se, unatoč brojnim atrakcijama, Lea Nicole najradije sjeća upravo novih prijatelja koju je tamo upoznala.
Kako to da ste se odlučili baš za Ameriku kao savršenu ljetnu destinaciju za obiteljski odmor?
Sven: Oduvijek nam je bila želja zajedno posjetiti Ameriku, ali nas je nedostatak slobodnog vremena stalno sprječavao. Iako nakon završetka košarkaške sezone nemam utakmica, treninzi i dalje traju, pa taj 'odmor' zapravo znači pauzu samo od natjecanja.
Eva: Odlučiti se na tako daleko putovanje s malim djetetom nije jednostavno, ali sve se nekako posložilo u zadnji trenutak – put smo organizirali last minute, manje od mjesec dana prije polaska. Veliku ulogu u svemu imala je i Evina sestrična koja već gotovo 20 godina živi u Chicagu. Imali smo njezin otvoreni poziv već duži niz godina,, a sada nam se napokon ukazao slobodan period koji se idealno poklopio s najboljim vremenom za posjet tom zaista impresivnom gradu.
Je li vam ovo prvo putovanje u Ameriku?
Eva: Meni je ovo bio prvi put da putujem u Ameriku, dok je Sven već boravio tamo 2015. godine, kada je mjesec dana proveo u Minnesoti kao gost na jednom košarkaškom kampu za djecu. No, ovo putovanje bilo je potpuno drugačije iskustvo i sasvim nova slika Amerike za oboje.
Koliko dugo ste bili na odmoru i koje ste sve gradove ili lokacije posjetili?
Sven: Iako smo planirali posjetiti nekoliko destinacija tijekom dva tjedna, nismo znali kako će naša Leni podnijeti put, pa smo ostavili sve opcije otvorene dok ne stignemo u Chicago. Međutim, nas dvoje je prvih nekoliko dana mučio jet lag — budili smo se već u pet ujutro, pa nam je svaki duži obilazak crpio nevjerojatno puno energije. Osim toga, Chicago je toliko velik grad da jednostavno nije imalo smisla popunjavati itinerar dodatnim lokacijama, jer čak ni u samom gradu nismo uspjeli obići sve što smo željeli. Ostavili smo nešto i za drugi put.
A kako je izgledalo putovanje s jednogodišnjom kćeri? Ipak je to daleki put…
Sven: Nismo uopće znali što očekivati od tako dugog putovanja. Krenuli smo iz Zagreba u 12:40, a u Chicago sletjeli u 20:40 — dok je u Zagrebu već bilo 3:40 ujutro. Nismo uspjeli nimalo zaspati u avionu, a Lea Nicole je 'ubila oko' na jedva sat vremena. Bila je toliko uzbuđena da je, čim smo sletjeli, doslovno trčala cijelim putem od aviona do izlaska iz aerodroma.
Eva: Putovanje je ipak bilo naporno. Iako nije pravila nikakve probleme tijekom leta, imala je neodoljivu potrebu ostvariti interakciju s gotovo svim putnicima – pokazivala je kako pleše, pjeva i drži monologe, ha ha. Veći dio puta proveli smo tako šetajući za njom po avionu.
Sven: Naivno smo čak unaprijed skinuli filmove na Netflixu, misleći da ćemo ih gledati dok ona spava… No dobro, barem na povratku smo uspjeli malo odmoriti – let je bio noćni, i prespavala ga je cijelog u našim krilima.
Koje biste savjete dali roditeljima koji planiraju putovanje s malim djetetom? Što biste danas napravili drugačije?
Sven: Povedite nekoga da vam čuva dijete! Šalu na stranu, ali to je zapravo prilično dobar savjet. Neke stvari jednostavno nismo uspjeli iskusiti jer su bile neizvedive s malim djetetom. No sve ostalo je, zapravo, prošlo odlično. Naoružali smo se strpljenjem i njenim omiljenim grickalicama, pa smo je nagrađivali svaki put kada bi dobro surađivala tijekom tih napornih obilazaka. S djetetom na putovanju definitivno ne treba praviti nikakve čvrste planove, mi smo puno puta mijenjali plan ovisno o tome kad ćemo se probuditi, kako će tko od nas biti raspolozen, i to nam je znatno olakšalo cijeli odmor.
Koji vam je predmet bio neizostavan tijekom cijelog putovanja, onaj ‘mali spasitelj’ u svakodnevici s bebom?
Eva: Svi koji nas poznaju znaju da mi već dugo ne idemo iz kuće bez lopte, pa smo jednu, naravno, ponijeli i na ovo putovanje. A rodica nas je, znajući za to,, dočekala s još nekoliko lopti! Za ovo putovanje nabavili smo i dječji tablet s digitalnim bojankama koje Lea Nicole obožava, tako da smo svaku naznaku nervoze uspješno rješavali kombinacijom “boja”, grickalica i lopti.
A je li se na ovom putovanju dogodilo nešto što ćete prepričavati kada vaša kćerkica Lea Nicole odraste? Možda neka smiješna ili neočekivana situacija?
Sven: Definitivno! Jedan dan smo odlučili obići dvije atrakcije predvečer, kako bismo izbjegli vrućine. Rezervirali smo turu brodom u posljednjem terminu i odmah nakon toga obilazak jedne od najviših zgrada u Chicagu. Zapeli smo u prometnom kaosu i kada smo se napokon parkirali, ostalo nam je ravno 5 minuta do polaska broda koji je bio udaljen 7-8 minuta od nas. Nismo stigli ni staviti Leni u kolica — ja sam trčao s njom u rukama, a Eva je gurala kolica. Jedva smo stigli, potpuno mokri s obzirom da je vlaga u Chicagu za vrijeme toplih dana nevjerovatna, samo da bi nam rekli kako će brod kasniti petnaestak minuta. Nismo se previše zabrinuli, jer smo imali sljedeću atrakciju rezerviranu 45 minuta nakon završetka vožnje brodom, a do tamo nam je trebalo niti 20 minuta pješice. Brod je napokon krenuo, a vodička nas je dočekala s riječima: 'Dobrodošli na arhitektonsku turu Chicagom — sljedećih 75 minuta uživat ćete u spektakularnom pogledu!' Pao nam je mrak na oči — tura je trebala trajati 60 minuta! Znači, imat ćemo točno 15 minuta za novu rundu trčanja kroz grad. U međuvremenu je počela i lagana kiša. Ovaj put smo Leni ubacili u kolica i potrčali cijelom dužinom Michigan avenije. Njoj je to bilo izuzetno zabavno — svaki put kad bismo stali na semaforu, vikala bi ljutito na nas: 'Još! Još!'
Što se Lei Nicole najviše svidjelo tijekom putovanja? Možda neka životinja, glazba na ulici, vožnja avionom...?
Eva: Obišli smo zoološki vrt i akvarij, što je za nju bilo posebno iskustvo jer obožava životinje. Ipak, pravi highlight ovog putovanja za nju nije bio ni brod ni neboderi, već – dvoje novih prijatelja. Upoznala je dječaka i djevojčicu s kojima je postala nerazdvojna gotovo sve dane našeg boravka u Americi. Čim smo se vratili u Hrvatsku, već sljedeće jutro je vikala: 'Jay-Jay!' – ime dječaka – i tražila da joj puštamo videe i pokazujemo slike s njima. Uvijek nas iznova fascinira koliko djeca, iako ne razumiju nijednu zajedničku riječ, mogu tako iskreno, čisto i radosno provoditi vrijeme zajedno. Bez jezika, ali s povezanošću koja nadilazi sve barijere.
Što vam je bilo potpuno suprotno od onoga što ste očekivali, bilo pozitivno ili negativno?
Sven: Možda će zvučati neobično, ali na ovo putovanje smo krenuli bez prevelikih očekivanja. Umjesto da detaljno planiramo svaki dan, više smo bili fokusirani na zbivanja u svijetu. U trenutku kada je Amerika napala Iran, ozbiljno smo razmišljali o tome da otkažemo put. No baš to jutro kad smo putovali, objavljen je kraj rata. I tako smo ipak krenuli, pomalo nesigurni i oprezni.
Eva: Međutim, čim smo stigli, Chicago nas je potpuno očarao. Grad je prekrasan, živ i pun kvalitetnih sadržaja – od kulture, prirode, hrane pa sve do ljudi. Iskreno, nismo očekivali da će nas tako osvojiti.
A kako je ovo putovanje izgledalo kroz oči jednog profesionalnog košarkaša? Jeste li uspjeli posjetiti neku utakmicu, dvoranu?
Sven: Nažalost, nisam uspio otići ni na jednu utakmicu jer je NBA sezona završila prije našeg dolaska. Jedino što sam redovito obilazio bile su teretane — koje su, iskreno, vrlo slične našima. U Chicagu živi jako puno ljudi iz naših krajeva, pa čim bi čuli jezik, odmah bi nam prišli. Nevjerojatno mi je koliko ljudi koji već godinama žive na drugom kontinentu i dalje pomno prate sport u Hrvatskoj. Budući da sam prošlu sezonu igrao u Ciboni, kad bih im rekao čime se bavim i gdje igram, odmah bi uslijedila nova pitanja — i, što me posebno iznenadilo, imali su nevjerojatno puno informacija, često i vrlo aktualnih. Sport zaista povezuje ljude, bez obzira na udaljenost.
Je li vam ovo putovanje donijelo neki novi pogled na sport, treninge ili motivaciju?
Živio sam u mnogim europskim metropolama i putovanja su mi postala sastavni dio života. Ponekad se čovjek jednostavno umori od svega — aerodroma, selidbi, novih gradova. Ali kada dođeš na destinaciju koja nudi toliko toga, shvatiš da zapravo nisi ni približno vidio koliko si mislio. Prije deset godina boravio sam u Minneapolisu puna četiri tjedna, ali taj grad nije ostavio poseban dojam na mene. Chicago je ipak, potpuno druga priča. Nakon ovog putovanja ne samo da sam napunio baterije, nego sam se i ponovno zaželio košarke. Jedan od zaštitnih znakova Chicaga svakako su Bullsi — gdje god se okreneš, naiđeš na nešto vezano uz njih, pa makar to bio samo suvenir s crvenim bikom. I koliko god putovanja bila naporna, ima nešto posebno u gradovima koji ti vrate motivaciju i osjećaj da si dio nečeg većeg.
Postoji li neko američko jelo ili običaj koji vas je oduševio?
Sven: Njihovi steakovi su pravo savršenstvo! No ono što nas je stvarno iznenadilo bila je fantastična meksička kuhinja.
Što ste od suvenira ponijeli kući?
Sven: Magnete i apple proizvode.
Imate li preporuku za sve koji tek planiraju put u Ameriku? Što svakako obići, a što zaobići? Što spakirati, a što nikako ne itd…
Eva: Naša preporuke je ne nosite previše stvari! Shopping u Americi je stvarno izvrstan. Gradske atrakcije svakako preporučamo posjetiti, međutim u Americi treba izbjegavati masovna okupljanja zbog sigurnosti!
Kada bi morali odabrati još jednu destinaciju za sličan obiteljski odmor, gdje bi to bilo i zašto?
Sven: Već planiramo novo putovanje u Ameriku. Osim Chicaga, Eva ima ujaka u Clevelandu kojeg želimo posjetiti, a New York nam je visoko na listi želja. Nakon ovog iskustva, znamo da nas čeka još puno avantura.
