'Album nosi čitavu priču: od dolaska u London, pa svih tih osjećaja sumnji, strahova, nesigurnosti, puzanja, boli... ali i svih onih slika sanjanja, kretanja prema naprijed, ne odustajanja, duhovnog rasta, još snažnije vjere u Boga i u sebe, pobjede nad starim obrascima, starim uvjerenjima, u konačnici pobjede nad samim sobom i tog pronalaska još istinskije verzije sebe', govori pijanist Zvjezdan Ružić. Svoj novi album ‘A Storm In A Teacup’ premijerno će predstaviti 14. kolovoza na Velikoj ljetnoj pozornici u Opatiji. Otkriva što priprema za publiku, ali i kako je u Londonu došla oluja iz koje je nastao novi album.
U Opatiji ćete premijerno predstaviti novi album. Što pripremate za publiku?
Bit će to premijera mog dvostrukog albuma filmske glazbe ‘A Storm in a Teacup’. Novost je da više nisam sam na pozornici, već iza sebe imam prateći orkestar sjajnih glazbenika koji će mi pomoći ispričati moju priču. Stižu i dva velika šlepera opreme za produkciju pozornice iz Slovenije te dodatna četiri kamiona za ostalu scenografiju i glazbene instrumente. Stiže veliki Yamaha klavir iz Beča. Bit će tu i posebno dizajnirani svjetlosni efekti, sjajan majstor rasvjete iz Austrije, vrhunska produkcija zvuka i slike. Neću reći spektakl, jer danas se sve tako naziva. Reći ću - prava zvučna oluja, priča o još nesnimljenom filmu mog života, ispričana kroz note. Bit će to večer gdje će moja publika slušati koncert - a vidjeti čitav film: duboko i snažno, kao nikad dosad. Ovaj album radio sam kao da mi je zadnji, i sve što imam dao sam u njega.
Uz klavir, posjetitelji će čuti i brojne druge instrumente i vidjeti razne efekte?
Iza mene na pozornici biti će velike orgulje, timpani, marimba, vibrafon, gong, tubular bells i još milijun velikih orkestralnih bubnjeva i udaraljki, pa harmonika, mellotron... Zamislite pozornicu prepunu instrumenata - i ono još važnije - sjajne glazbenike koji će sve te instrumente svirati i sa mnom dočarati tu moju oluju - A Storm in a Teacup. Osim zvučnih efekata - kojih će biti jako puno proizvedeno na pozornici, u s majstorom rasvjete već mjesecima pripremam detaljnu scenografiju - jer želim da rasvjeta bude od početka do kraja koncerta u službi glazbe - a ne samo tamo neki ‘efekt’ za publiku. Čitava pozornica, video projektor i sva ta bogata rasvjeta stvarat će publici puni doživljaj kina, a publika će putovati sa mnom, uronjena u glazbu, u tu moju uluju… A Storm in a Teacup.
Odlutaju li vam misli tijekom koncerta?
U trenutku kada sjednem za svoj instrument - nestanem. Davnih dana, glazba je bila moje sredstvo za bijeg od života koji mi se nije sviđao, s kojim se nisam znao nositi. U danima kada imao sam devet godina, kad je kod kuće bilo puno bolesti, problema. Danas mi glazba pomaže da preživim u svijetu koji izgleda drugačije od onog kako bih ja volio. U mom svijetu dozvoljeno je biti svoj, neovisno o onome što nosiš, što imaš, koliko imaš, dozvoljeno je biti cijenjen i voljen; neovisno o statusu u društvu, dozvoljeno je plakati, biti ranjen, biti loše, biti iskren, a da te okolina zbog toga ne osudi, napusti. Dozvoljeno je imati dušu, a da ti se drugi ne rugaju i smiju. Ali dozvoljeno je i sjajiti, biti dobro, biti sretan, a da te okolina ne spušta i ponizi. To su moje frekvencije, moj svijet, moja publika. Tamo odletim kada sviram, tamo obitavam i kada ne sviram, jer ja sam glazba, ta glazba je u meni od jutra do mraka. I to ne mogu odvajati. Ali da, glazbom više ne bježim od života kojim se ne mogu nositi, već mi glazba pomaže, s njom stvaram soundtrack za dušu, liječi me, daje mi snagu da koračam dalje, sanjam, ne odustanem, da živim, volim i u tom moru distrakcija, galame i krivih vrijednosti, ne izgubim ono najvažnije - sebe.
Kako je nastajao novi album ‘A Storm in a Teacup’, koliko se ta oluja kuhala u vama?
Početkom 2024. godine preselio sam se u London gdje mi se dogodio veliki ‘reset’. Teško to mogu riječima opisati, ali zamislite osobu koja ima izgrađen život, svoje mjesto na sceni i odluči otići u potpuno novu državu, centar umjetnosti i glazbe, napraviti svoje prve korake. U tom trenutku pitanja su mi vrvjela sa svih strana: tko sam ja zapravo, što doista želim poručiti svojom glazbom, gdje me duša vodi, zašto sam tu uopće... U gradu koji živi umjetnost od jutra do mraka, dobio sam toliko inspiracije. Svakih par dana bio bih u galerijama i inspirirao se umjetničkim djelima velikana, bio sam na toliko dobrih koncerata, upoznao ljude iz industrije i stekao nove prijatelje. Ali, mjesecima sam imao ‘umjetničku tišinu’. Treba neko vrijeme da pronađeš svoje mjesto, da krene taj moj put. U toj tišini vježbao sam klavir kao kad sam imao 16. Svirao sam klasičnu glazbu po nekoliko sati dnevno i sanjao da se nešto otvara, da pronalazim svoj novi put. Tako je bilo i tada davno, kada sam imao 16. Trenirao sam, kretao se. Pohađao probe sa zborom u Croydonu, gdje sam uživao pjevati gospel koji sam nekad slušao na pločama. Sada sam bio u tom zboru, upijao vibracije. Nakon devet mjeseci, trčao sam kući jer mi je melodija krenula svirati u glavi i znao sam da je moram prenijeti na instrument, da je počela inspiracija. Bila je to skladba ‘Keep Moving’, prva na albumu. Inspiracija je osjećaj koji preplavi, ali na jedan suptilan, tihi način. Ako je ignoriraš - ona će otići. Ali, natrag nema. Ne možeš je prizvati onda kada poželiš. Trčao sam u stan. Upalio snimač na mobitelu i ostatak dana proveo uz klavir. Skladbe su samo prolazile kroz moje ruke, njih gotovo sto. Ježio sam se, od zahvalnosti rasplakao, i samo svirao. Svjestan da to što dolazi - dolazi od Boga, a ja sam tu samo da ih ‘zapišem’. Slike su prolazile glavom, a ja sam samo svirao.
Je li tijekom te plovidbe bilo i nekih teških trenutaka?
Uff, bilo ih je puno. Zapravo, put umjetnika, ako iskreno živi svoju umjetnost bez kompromisa, težak je. Najvažnije je da budem svoj, ne izgubim dušu, ne izdam sebe samoga. Mogu živjeti s time da me svijet nije čuo, nije prepoznao moju glazbu, da sam primoran raditi nešto drugo, ali ne bih mogao živjeti s time da svijet čuje moju glazbu, a da ja pritom ne poznajem sebe. To bi me ubilo. Ovo je bila moja najveća oluja dosad. I bilo je stresno, bolno, jer glazba mi je sve. Kada je moja glazba dobro - ja sam dobro. I obrnuto. Bilo je teško preživjeti te mjesece tišine, ali svaka oluja ojačala me i pripremala za nešto što tek dolazi. Kada smo u oluji, valovi nas udaraju sa svih strana i imamo osjećaj kao da nikada neće prestati. Kad oluja prođe, dan kasnije mirno pijemo čaj, tiho je, zahvalni smo što smo dobro, a čitava ta epizoda čini se kao da je bila samo neka ‘olujica u toj našoj šalici čaja’.
Kakav je život nakon oluje?
Lijep, miran, u pozitivnim notama. Uskoro ću održati veliki koncert u Opatiji na Velikoj ljetnoj pozornici, gdje sam još kao desetogodišnjak doživio prvo ježenje na glazbu, prvi veliki koncert. Sada ću biti na toj pozornici i nekom novom klincu biti inspiracija. Okupio sam svoj mali orkestar sjajnih glazbenika, već nakon prve dvije probe mogu reći da zvučimo sjajno. Nakon koncerta u Opatiji, očekuju nas koncerti u Londonu, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Makedoniji, diljem Hrvatske, Slovenije, a nadam se i dalje nakon toga… Imam osjećaj da dolazi neki lijepi period za mene i moju glazbu.
Album ste snimali bez digitalnih intervencija. Koriste li se one previše u današnjoj glazbi? Čini li pjesme gotovo „fotošopirane“?
Bilo je to putovanje od oko četrdeset dana i noći snimanja u tri različite crkve, dvije glazbene škole i velikom Yamaha Music Europe Studiju u Beču, gdje sam zapisao tisuću traka, u želji da sve bude snimljeno autentično, da se čuje svaki djelić tih prostora, akustika, da svaki instrument bude savršeno snimljen, da album ima ‘onaj zvuk’ - kao što to imaju svjetski albumi. Sama inspiracija i skladbe došle su od Boga, ja sam ih samo zapisao. A kasnije se javio u meni poziv da album snimim u ‘njegovoj kući’. Proveo sam u crkvama i dane i noći. Puno toga sam duhovno prolazio u stvaranju albuma. Bilo je tu emocionalnih uspona i padova, rušenja, puzanja… Stvaranje ovog albuma bilo je sve - samo ne romantično. Oluja je bila čitav period i prije i za vrijeme stvaranja albuma. A sve što imam sam uložio u stvaranje ovog albuma; emotivno ali financijski. Kao što sam rekao: igrao sam na sve ili ništa. Pod cijenu da bude moj zadnji uradak, ali da budem na njega ponosan svakim djelićem mog srca. I jesam ponosan, neovisno o ocjeni svijeta. Album smo miksali u Londonu, u legendarnom Westpoint Studios, gdje su svoje albume producirali glazbenici poput Adele, Kanye Westa i drugih. Miks albuma uz mene potpisuje Doka Kaitner, čovjek koji je producirao snimke Brucea Dickinsona, Deep Purplea te brojnih drugih, dok je mastering albuma u Los Angelesu napravio Robert Vosgien - čovjek zaslužan za sjajne snimke David Bowieja, Queena te brojnih drugih. Ono što je posebnost ovog albuma - je da sam zapravo sve te instrumente na albumu odsvirao ja sam. Krenulo je sa snimanjem klavira u Yamaha Music Europe studiju u Beču. Zatim sam snimao sve orkestralne udaraljke, timpane, tubular bells, velike bubnjeve, harmoniku, mellotron i ostale zvučne efekte u Crkvi Sv. Andrije u Bakru - inače trećoj po veličini crkvi u Hrvatskoj, odmah iza Zagrebačke i Đakovačke katedrale. Orgulje i još nekolicinu orkestralnih bubnjeva snimao sam u Varaždinskoj katedrali, marimbu i vibrafon u glazbenoj školi u Varaždinu, te dijelom u glazbenoj školi Ivan Matetić Ronjgov u Rijeci. Zatim sam još nekolicinu instrumenata snimio u Crkvi Navještenja Blažene Djevice Marije u Opatiji. Cilj je bio stvarati glazbu na način kako se nekad snimalo: s puno duše, posvećenosti, minimalno korekcija, s maksimalno kreativnosti i odvažnosti. Danas je doba kada umjetna inteligencija sve može napraviti savršeno, simulirati sve instrumente, prostore, atmosfere. U meni se probudio neki inat, da baš u to doba savršenstva dozvolim si više no ikad biti svoj, biti nesavršen, ali imati ono što se uz sva ta digitalna pomagala tako lako u kreaciji izgubi: karakter i autentičnost. Imati svoj zvuk, svoj pečat - to je cilj umjetnosti. A ne biti ono nešto ‘nalik’. Svatko od nas je poseban i upravo tu posebnost i različitost trebamo njegovati - nagrađivati. Ali i biti svoj ima svoju cijenu, svoj rizik: cijenu da ostaneš neshvaćen, u tišini, ignoriran. Zato mnogi pobjegnu na stazu poznatog, tamo gdje je gužva veća i gdje svi hodaju istim smjerom, pa se uvijek nađe nekoga tko će te shvatiti, s tobom se poistovjetiti. Ali, to nije moj put. Pod cijenu da ostanem sam, u tišini, u sjeni, neshvaćen - hrabro biram taj put. Jer to je put gdje je moja duša u punini ostvarena, kroz svaku notu ovog albuma, svaku notu glazbe koju sviram, svega što jesam; i na pozornici i izvan nje, pred svijetom i u svoja četiri zida. To nema cijenu. Taj put biram. A Bog me ne bi slao na taj put, da nije za mene. I to znam. Zato hrabro koračam dalje.
Hoće li vam ljeto biti ispunjeno nastupima ili ćete imati i slobodnog vremena?
Ljeto sam oslobodio, kako bih se mogao posvetiti pripremama za koncert u Opatiji. Jer, osim grupnih proba sa mojim orkestrom - još me čekaju individualne probe sa svakim od članova, zatim još grupne probe početkom kolovoza. A uz sve te probe, tu su intervjui, gostovanja… I naravno - barem 6 sati dnevno koje moram imati za sebe, za vježbanje klavira. Tako da - ovo ljeto je radno - ali ‘iza zavjesa’. Jer, ne možete niti zamisliti koliko je tu glazbenih detalja, a ja ih sve imam u glavi - sve sam ih odsvirao. A sada treba tih 6 ljudi koji će stajati iza mene sinkronizirati da savršeno prate moju viziju, savršeno prenesu tu oluju u note. Tu je i rad na detaljima s ton majstorom, s majstorom rasvjete. I još sto drugih detalja. A ja sam posvećen, kada je glazba u pitanju - i stalo mi je. Tako da, uživam u čitavom procesu, zahvalan za sjajne ljude i suradnike koje sam okupio i jedva čekam da publika tu svu dobru energiju doživi na koncertu.
Kako izgleda savršen ljetni odmor?
Živim na sto pedeset metara od mora. Dok sviram klavir - gledam u more. Kad poželim, za pet minuta sam na moru. Zapravo, već uživam u savršenom ljetnom odmoru.
