Na terenu neustrašiv, izvan njega iskren i prizeman. Tako bi se u nekoliko riječi mogao opisati Filip Ivić, proslavljeni hrvatski rukometni vratar koji danas brani boje makedonskog kluba Eurofarm Pelister. U ekskluzivnom razgovoru za Story, Filip otkriva emocije nakon nedavne velike pobjede nad Vardarom. Naime, izvan terena suočio se s jednim od najtežih trenutaka u životu - preranim odlaskom bliskog prijatelja, nogometaša Nikole Pokrivača, koji je u travnju ove godine izgubio život u prometnoj nesreći u 39. godini života.
Gubitak koji ga je duboko potresao podsjetio ga je na ono što zaista vrijedi - podršku i ljubav koju dijelimo s drugima. Možda upravo zato danas s posebnim žarom govori o sportskom Kampu golmana koji se od 23. do 29. lipnja održava u Omišu, gdje mladima želi prenijeti svoje znanje, ali i vrijednosti koje nadilaze sport. U razgovoru s ovim uspješnim Zagrepčaninom, koji će u kolovozu proslaviti 33. rođendan, dotaknuli smo se i privatnog života te doznali je li ponovno zaljubljen i kakve ga žene privlače.
Osvojiti Kup Sjeverne Makedonije nije mala stvar - kako ste doživjeli taj trenutak i što on znači za vas u ovoj fazi karijere?
Bila je to posebna pobjeda jer je uslijedila nakon posljednje poruke koju mi je poslao moj najbolji, nažalost preminuli, prijatelj Nikola Pokrivač. U poruci je napisao: “Još samo Vardar, druže”. I tu pobjedu, kao i sve buduće, posvetit ću njemu.
Kako je izgledalo vaše prijateljstvo, kako ste se upoznali? Kakav je Nikola bio privatno? Što bi ljudi trebali znati o njemu, a možda nisu imali priliku vidjeti?
Nikola je bio predivna osoba, imali smo toliko toga zajedničkog. Bio mi je velika podrška i sada mi je teško govoriti o tome, jer mi jako nedostaje. Nažalost, to je velika tragedija i ne možemo vratiti vrijeme da još jednom vidimo njegov predivan osmijeh i dobrotu u očima koje ću pamtiti čitav život. Znam da je sada on moj anđeo čuvar.
Koliko vas je njegov prerani odlazak promijenio - je li vam donio novu perspektivu o životu, odnosima, vremenu koje imamo?
Kad se tako nešto dogodi, shvatite koje su prave životne vrijednosti i što treba cijeniti. Treba živjeti život punim plućima, s puno pozitivne energije i cijeniti jedni druge.
Godinu dana igrate za klub Eurofarm Pelister. Kako vas je prihvatila sjevernomakedonska publika - jeste li možda u Bitoli pronašli neku novu, rukometnu obitelj?
O Sjevernoj Makedoniji imam samo riječi hvale, ljudi su jako ljubazni i pomogli bi ti u bilo kakvoj situaciji. Kad god me put nanese tamo, nakon što mi istekne ugovor, vraćat ću se s osmijehom na licu. Oni su rukometna nacija i veliki fanatici. Bitola je poseban rukometni grad u kojem svi žive za rukometni klub Pelister. Imao sam priliku doživjeti to prošlog vikenda kad smo pobijedili glavnog konkurenta Vardar i u njihovoj dvorani podigli trofej prvaka. To je bio treći uzastopni trofej i doslovno smo slavili tri dana.
Pred vama je 15. izdanje kampa za rukometne golmane u Omišu. Petnaest godina kontinuiranog rada ogromna je stvar. Koja je najveća vrijednost kampa?
Kamp vratara jedinstven je po tome što je jedini takav kamp u svijetu. Okuplja najbolja svjetska vratarska imena. Naš kamp posjetili su Mirko Alilović, Marin Šego, Mirko Bašić, Matej Mandić, Nikola Portner, Thierry Omeyer, Andreas Wolff, Dejan Milosavljev, Dejan Perić i druga vratarska imena. A u ovih 15 godina postojanja, kampom je prošlo više od pet tisuća djece iz cijeloga svijeta.
Koja je najveća vrijednost kampa - je li to tehničko znanje, zajedništvo, samopouzdanje koje se gradi… Ili možda nešto treće?
Ciljevi su i zadaće kampa promocija rukometa, sporta općenito te Hrvatske kao sportske i turističke top-destinacije.
Koja je najvažnija stvar koju želite prenijeti mlađim generacijama tijekom kampa - i kao sportaš i kao čovjek?
Sve stečeno iskustvo i znanje želim usmjeriti na rad s djecom. I samim time graditi buduće vratare.
Iza vas su godine na golu, trofeji, putovanja i izazovi. Što vas još uvijek motivira na to da odjenete dres i stanete na gol?
Kao i svaki sportaš, imao sam puno uspona i padova u karijeri. Ni za čim ne žalim, trenutačno sam u najboljim golmanskim godinama, zdrav sam i to je najbitnije. Nakon tri operacije, gledaš samo da iz svega toga izađeš još jači. Forma je nekad bolja, nekad lošija, ali uvijek težim najboljem.
Iza vas je brak, jeste li ponovno zaljubljeni?
Što se tiče ljubavnog života, trenutačno sam slobodan. Uživam u svakom trenutku i smatram da bismo svi trebali biti zahvalni za svaki novi dan koji nam se pruži. Život je zapravo jako lijep, samo ga treba znati iskoristiti.
Kakva bi morala biti partnerica uz koju biste mogli zamisliti sljedeće poglavlje života?
Nemam neki određeni profil što se tiče buduće partnerice, ali bitno mi je da je ambiciozna, komunikativna, društvena, da voli sport i da je aktivna. Naravno, i da mi je fizički privlačna. Volim da se sve događa spontano, pa tako i upoznavanje buduće partnerice.
Vjerujete li još u onu duboku, pravu ljubav?
Vjerujem u pravu ljubav, ali danas živimo u ludom svijetu, opterećujemo se nebitnim stvarima. Za neke stvari treba puno više strpljenja i rada. Tu su nam najbolji mogući primjer naši roditelji koji su meni životni uzor. Puni su ljubavi i pažnje jedno prema drugome, tako su i mene odgajali i težim tome da danas-sutra budem dobar roditelj, partner i čovjek.
Je li vam, s obzirom na činjenicu da ste javna osoba i da živite ‘u koferu’, teško započeti novi odnos?
Trenutačno živim život nomada, kako bi se reklo pa je teže održavati odnos, ali nije nemoguće ako je želja obostrana.
Što vam danas znači sloboda? I ima li je uopće u životu profesionalnog sportaša?
Sloboda u životu sportaša znači jako puno jer smo neprestano izloženi stresu i fizičkom naporu. Često idemo preko svojih granica i tijelo sve to pamti pa je tu jako bitan balans. Za mene sloboda znači druženje s obitelji, prijateljima, provođenje vremena u prirodi, na suncu, more, životinje i dobra hrana, naravno. Kažu da ljubav ide kroz želudac pa se toga i držim, haha.
Kad jednog dana završite karijeru, kakav trag želite ostaviti iza sebe - i na terenu i izvan njega?
Uvijek u životu prije svega želim biti čovjek, nikada nikome nisam zatvorio vrata, težio sam tome da budem dobar prijatelj i suigrač. Uvijek sam nastojao dati svoj maksimum, biti profesionalac, bilo mi je važno da se mogu pogledati u ogledalo i biti zahvalan za sve što sam postigao u karijeri. Rukomet me oblikovao kao osobu i na tome sam jako zahvalan. Dao mi je bogatstvo, ali ne kroz novac. Igrao sam u pet zemalja, Njemačkoj, Poljskoj, Sloveniji, Francuskoj i Sjevernoj Makedoniji, naučio sam strane jezike, upoznao jako puno kvalitetnih ljudi i različitih kultura, naučio kako se ponašati u određenim situacijama, cijeniti život, a to nema cijenu…
Jeste li razmišljali o trenerskoj karijeri nakon profesionalnog igranja?
Nakon završetka igračke karijere i dalje se vidim u rukometu. Volim raditi s djecom. Nedavno sam završio fakultet, prvostupnik sam kineziologije. Posljednjih deset godina demonstrator sam u kampu vratara koji se održava u Omišu i ubuduće ću raditi na tom projektu s prijateljem Mariom Čaljkušićem koji je, uz još dva sportska projekta koji se održavaju svake godine u Omišu, napravio puno toga dobroga za sport i turizam u Hrvatskoj. Njegov je rad prepoznala i Republika Hrvatska, odnosno Ministarstvo sporta i turizma, te određenim poticajima dala još veći vjetar u leđa. Hvala im na tome, kao i svim našim sponzorima koji podržavaju projekte.
