U svijetu gdje vizualna estetika i priča moraju savršeno supostojati, Rebeka Ljiljak ističe se kao kreativna snaga koja spaja umjetnost i produkciju na jedinstven način. Umjetnička direktorica Prahir Story Hall of Famea stoji iza mnogih projekata koji ne samo da pričaju priče već ih oblikuju u nezaboravna iskustva. A nama je ispričala detalje o procesu stvaranja samog događanja iza kulisa te o tome kako izgleda svakodnevica jedne producentice velikog eventa kao što je Prahir Story Hall of Fame…
Drugu godinu zaredom vodite produkciju Hall of Famea - što vama osobno znači ovaj projekt?
Velika mi je čast bila i prošle godine, a kada ste me zvali da i ove godine budem u ulozi art direktorice, bila je to potvrda da zajedno imamo taj klik koji smatram ključnim elementom za ovako velike produkcije. Ovo je najveći red carpet u regiji i zahtijeva visoku razinu iskustva, kreativnosti te na koncu produkcijskih sposobnosti da bi se postigao rezultat koji mu priliči. Lagala bih kada bih rekla da sam imala tremu, to nakon mog iskustva jednostavno više ne postoji, ali postoji ona iskra u solarnom pleksusu koju mi mogu izvući samo ovakvi projekti i na tome sam beskrajno zahvalna, jer me ovakve produkcije čine živom.
Najviše od svega bitan mi je tim ljudi s kojima radim jer pri opsežnosti ovakvog projekta prepoznaju se junaci, a to, uz svoje dugogodišnje partnere poput Damira i Paule iz Eldre, uvijek pokaže i neke nove heroje poput Ivane iz Altere i ne manje važnih ljudi iz Storyjeva tima poput Andree i Marine, ali i ostalih iz tima, a ima vas jako puno. Volim što se volimo, volim vašu ljubav i predanost.
Kako izgleda jedan tipičan dan u produkciji kada se datum približava?
Telefon i laptop koje ni u mirnijim danima ne ispuštam iz ruku postaju ekstenzija mog srca, duše, svega. Mobitel ne prestaje zvoniti, ponekad stvarno ne znam ni kome sam se javila, jer samo se javljam. Finaliziraju se zadnje izmjene na vizualima, osmišljavamo i crtamo nova rješenja jer, na primjer, trebamo novi statički izračun tri dana prije događaja. Lako je meni zamisliti i nacrtati dijamant promjera 4 metra koji visi u zraku - treba ga netko izraditi, a potom objesiti. Da bi se samo taj dio scenografije izveo, potreban je tim s više od 50 ljudi. I svaki od njih čini energiju konačnog rezultata. Zato mi je iznimno važno imati ljude kojima vjerujem, koji neće popustiti pod stresom, koji nisu nervozni i koji potegnu najjače u trenucima kad se čini nemogućim. Zbroj te energije osjeti se na događaju, ljudi tome ne pridaju pažnju, ali za mene je to najvažniji 'x factor' dobrog eventa.
Koji je bio najveći izazov u pripremi ovogodišnjeg izdanja, a koji vam je trenutak donio najviše osobnog zadovoljstva?
Najveći izazov bio je nadmašiti moj prošlogodišnji rad na HOF-u, a mislim da sam uspjela i na to sam izrazito ponosna. Trenutak koji mi je donio najviše osobnog zadovoljstva uvijek je onaj kad event krene, uzvanici pristižu i imaju ‘wow’ izraz lica. U našoj industriji, u kojoj se ponekad provede i po pet evenata dnevno, najteži je zadatak nanovo osvojiti zahtjevnu publiku. Pomiriti nove i stare generacije, a ostati unutar zadanih budžeta.
Ostvarujete suradnju s partnerima poput Prahira, Zagrebačkog velesajma, Eldre i Altere - kako osiguravate da svi budu na istoj valnoj dužini?
Jasnim art konceptom, vizualnim prikazom, preciznim tlocrtom, točnim ‘build up-om’ i, najvažnije, ljubavlju!
