Suočen sa stvarnošću u kojoj se ozbiljnim društvenim temama posvećuje manje pozornosti nego selfie portretima objavljenim na društvenim mrežama, akademski umjetnik Krešimir-Tadija Kapulica odlučio je iskoristiti selfie izričaj za brisanje granice između javnog i privatnog, odglumljenog i stvarnog, poznatog i nepoznatog. Umjetnik iza kojega su deseci projekata ovim želi potaknuti ljude da zastanu i razmisle o svakodnevici, društvenim vrijednostima i važnim stvarima pa lukavo propitkuje je li važnije imati dobar selfie i ‘odigrati/odglumiti’ život ili je važnije živjeti život u skladu s onim što stvarno jesmo.

Story: Pokrenuli ste projekt ‘Kapulica Traditional Toilete Selfie’. Otkud ideja? 

Prvi selfie snimio sam prije otprilike godinu i pol, uoči početka jednog velikog događanja koji sam organizirao, u toaletu, kada sam išao pronaći trenutak mira prije dolaska uzvanika. Postao sam ga na Facebook i nazvao ‘Kapulica Traditional Toilet Selfie’. Čim sam dao naziv tome prvom selfieju, počela se rađati ideja o projektu pa sam, nakon više od godinu dana eksperimentiranja, odlučio iskoristiti taj najpopularniji moderni izričaj kako bih spojio naizgled nespojivo - potaknuti ljude da zastanu i razmisle o svakodnevnici, društvenim vrijednostima, važnim stvarima u životu, o svojim snovima i ciljevima. Zato vas ovim projektom vodim na putovanje raznim toaletima, od društveno možda neatraktivnih - javnih, malih, otužnih, smrdljivih, prljavih do privatnih, luksuznih, velikih te usput s vama putem selfieja dijelim trenutačno viđenje aktualnih društvenih zbivanja i života općenito, ali iz drukčije perspektive. Naposljetku, toalet je jedno od rijetkih mjesta gdje je čovjek uistinu sam i mora sam obaviti stvari te je koliko-toliko usredotočen na to da obavi posao do kraja, baš kao i prilikom snimanja selfieja. Zapravo, toalet je jedno od rijetkih mjesta gdje je čovjek istinski sretan i zadovoljan bez fejkanja, što je možda paradoks kada je riječ o snimanju selfieja u toaletu koji su uglavnom fejk jer se provlače kroz filtre kako bi bili cool, bajkoviti, nedostižni.

Story: Mislite li da su selfieji zaludjeli svijet? 

Dio svijeta koji posjeduje mobitele i ima mogućnost snimanja selfieja, svakako. Zahvaljujući raznim filtrima, selfieji su omogućili da režirate sami sebe i predstavljate se onakvima kakvi biste željeli biti, stoga nije čudno što su mnogi ljudi zavedeni selfiejima. Smatram da sve više ljudi robuje ‘selfie bajki’ koja često nema veze s istinom pa više žive život kroz ponuđene filtre i tako propuštaju stvarni život. Nažalost, svjedoci smo da je želja za društvenim priznanjem putem selfieja otišla toliko daleko da su neki ljudi, uglavnom jako mladi, poginuli u želji da snime dosad neviđeni ili savršeni selfie. U težnji za savršenim mnogi ljudi propuštaju puno savršenog iz nesavršenoga realnog života. Nekada je čovjek više težio ostvarenju svojih snova, no danas se, čini mi se, sve više ljudi bavi filtriranjem i režiranjem iluzije svog života na društvenim mrežama kako bi pridobili odobravanje drugih.

Story: Imate li vi običaj fotografirati se u WC-u? 

WC ili toalet izabrao sam kao scenografiju i simbol odvijanja ovog projekta koji će trajati cijelu godinu na društvenim mrežama. U skladu s tim, fotografiranje u toaletu, pomoću kojeg komentiram društvena i razna druga zbivanja ili jednostavno iznosim svoje stavove, postalo mi je jedna od glavnih preokupacija uz redovni posao osmišljavanja i organiziranja velikih komercijalnih evenata. Mogu slobodno reći da sve više otkrivam sličnost i povezanost između života, toaleta i selfieja. I u simbolici i u stvarnosti.

Story: Jeste li vi aktivni na društvenim mrežama? Objavljujete li svoje fotografije? 

Priključio sam se društvenim mrežama prilično kasno, odnosno 2013., i to iz praktičnih razloga kako bih lakše komunicirao s većom skupinom ljudi te razmjenjivao informacije. Glavni razlog priključivanja moji su umjetnički projekti i posao kojim se bavim te održavanje kontakata s prijateljima koji žive u drugim zemljama. Kako se trenutačno moj projekt odvija na Facebooku i Instagramu, koje sam izabrao kao glavni način komunikacije, objavljujem fotografije kad god imam dobru ideju i dođem do dobrog toaleta. Privatno sam objavljivao fotografije uglavnom kada bih bio s društvom ili kada bih bio u društvu koje ima običaj fotografirati se u izlascima.

Story: Mislite li da su selfiejima jednako opčinjeni muškarci i žene? 

Mislim da smo, ako nigdje drugdje, u tom slučaju najbliže ravnopravnosti spolova. Nadam se da će se ta ravnopravnost proširiti i na ostale segmente života.

Story: Autor ste više od deset projekata i izložbi. Na što ste najponosniji?

Uvijek sam najponosniji na projekt na kojem trenutačno radim jer maksimalno živim u sadašnjosti, cijenim trenutak, život i prisutnost, a idealistički sam usmjeren prema budućnosti. Nisam sklon razmišljanju o prošlosti niti sam nostalgičan. No ako moram izdvojiti neki od prijašnjih projekata koji mi izmami osmijeh na licu, istaknuo bih ‘Čuvaj se papige Gordy’ iz 2000. godine. Riječ je o performansu/instalaciji o papigi iz stvarnog života po imenu Gordy. Gordy je naučila lajati kao pravi pas čuvar, čak je jela iz pseće zdjelice. Otišao sam korak dalje u njezinoj prezentaciji i predstavio je kao cabaret pjevačicu koja je plesala i lajala na posebno skladanu elektroničku glazbu (riječ je o mehaničkoj igrački) u kuli Lotrščak. Na temelju njezine priče i nastupa pozvao sam ljude da slijede svoje snove jer se svi mogu ostvariti. Ako je papiga Gordy uspjela ostvariti svoj san, zašto ne bismo i svi mi?

Story: Široj je javnosti najpoznatiji vaš projekt ‘Kapulica & lampioni’ održavan u središtu Zagreba. Jeste li očekivali takav odaziv i pozitivne komentare? 

Nakon cabaretskog performansa ‘Show Must Go On’ iz 2008., koji sam izveo na balkonu na raskrižju Varšavske i Gundulićeve ulice uz pomoć prijateljice i glumice Marije Borić, svidjela mi se interakcija s brojnom publikom. Dok smo Marija Borić i ja pjevajući ‘tjerali’ nadolazeću recesiju s ulica Zagreba, poželio samo još veću interakciju s ljudima. Idealne saveznike pronašao sam u lampionima koji su prvi put održani točno dvije godine kasnije, odnosno 2010. godine. Nikada nisam planirao održati više od jednog performansa ‘Kapulica & lampioni’, no ljubav ljudi prema performansu koji je širio ljubav, pozitivnu energiju i zajedništvo te budio nadu, dovela je do toga da je performans održan čak pet godina zaredom. Nisam ni sanjao da će performans biti uvršten u jedan od 50 najljepših božićnih događanja na svijetu, niti da će o njemu pisati od Washin-gton Posta do China Dailya, niti da će ga tweetati glasovita Mia Farrow. 

Story: Radite li već ili planirate neke nove projekte? Gdje crpite inspiraciju?  

Stalno sam aktivan i inspiraciju nalazim u svakodnevici. Još od prvih projekata, a to činim i danas, ukazujem ljudima da tisuću lijepih malih stvari život čine čarobnim, no mnogi ih zbog tempa života ili ne primjećuju ili ih uzimaju zdravo za gotovo. Upravo me razne svakodnevne situacije inspiriraju i iz njih se rađaju nove ideje. U projektu ‘Kapulica Traditional Toilet Selfie’ najljepše je to što je nepredvidiv pa ni sam ne znam kamo će me odvesti. Projekt se svakodnevno razvija u nekoliko smjerova tako da je ovo trenutačno tek prva od četiri ili pet faza koje slijede tijekom godine.