Ivan Prerad svojom najnovijom izložbom u Galeriji Kranjčar nastavlja s inventivnim propitivanjima formalno-sadržajnog karaktera, posredstvom kojih širi odnosno pomiče granice vizualnih dosega i učinaka klasičnog i u osnovi dvodimenzionalnog medija slikarstva. U Preradovoj interpretaciji drevni se medij i dan danas iskazuje itekako zanimljivim, štoviše aktualnim, a slikar to postiže ponajprije svojim nadasve inventivnim pristupom teksturi i koloritu. Riječ je o specifičnoj tehnici slikanja u slojevima, koja će oslikanim površinama pridavati privid kontinuirane pulsirajuće nestalnosti. Preradove slike, naime, svoju unutarnju dinamiku ostvaruju u suglasju s promjenama pozicija iz kojih ih potencijalni recipijenti promatraju te kao takve poprimaju i stanovite ambijentalne karakteristike.
Nakon što se početkom drugoga desetljeća ovoga stoljeća pojavio na domaćoj slikarskoj sceni, Ivan Prerad pozornost struke isprovocirao je svojim zanimljivim i prepoznatljivim pristupom koloritu. Osobito se to odnosilo na sliku ovećih dimenzija naslovljenu Mangakuta, na kojoj mladi slikar – ponajprije zahvaljujući suptilnom variranju plavkasto-sivkastih tonova u rasponu od prljavo bijelih pa sve do gotovo posve zatamnjenih – uspijeva ostvariti dojmljiv siže neobična i pomalo zagonetna ugođaja. Nedugo poslije Ivan će inaugurirati specifičnu tehniku slikanja u slojevima te na taj način učiniti ključan pomak u vlastitu stvaralaštvu. Nipošto se, međutim, nije radilo o métierski oprobanom pristupu spomenutoj slikarskoj problematici, već o nekonvencionalnom i složenom postupku koji je podrazumijevao apliciranje tankih traka na platno, njihovo oslikavanje te potom dodavanje novih u svrhu ponavljanja cjelokupna procesa, ali sada u nekoj drugoj boji ili nijansi. Oslikane površine poprimale bi tako vibrantne i ravnomjerno ritmizirane teksture, ali i osobinu da - ovisno o kutu njihova sagledavanja - mijenjaju svoje kolorističke karakteristike. Takav princip Ivan će iskušavati kako u apstraktnoj tako i figurativnoj inačici, da bi se potonja na osobito impresivan način iskazala posredstvom prije nešto manje od pet godina u Galeriji Kranjčar prezentirana ciklusa Imaginarni muzej.
Ivan Prerad svoj je najnoviji slikarski ciklus apstraktne provenijencije naslovio 1,25. Zapravo, ovdje i nije toliko riječ o ciklusu koliko o jednom cjelovitom i nadasve problemski tretiranom ambijentalno-slikarskom radu sačinjenom od osam ravnopravnih te uzajamno povezanih segmenata. O čemu je točno riječ?Umjetnik, dakako, zadržava, svoju prepoznatljivu i već opisanu tehniku slikanja, ali sada prilikom dodavanja posljednjeg (zelenog) sloja u odnosu na one prethodno nanesene (plavi i crveni) na svakom platnu čini diskretan i ritmički pravilan pomak u iznosu od točno 1.25 milimetra. Taj pomak u precizno je pak izračunatoj relaciji s uvijek identičnom širinom apliciranih traka, što će rezultirati kontinuiranim i vizualno uvjerljivim mijenama u kolorističkoj zasićenosti cjelokupna osmerodijelnog ansambla. Svako od osam takvim postupkom izvedenih slikarskih platna na egzaktno se logičan način, dakle,nadovezuje na ono prethodno, zadržavajući pritom i svoju unutrašnju kolorističku varijabilnost, a samim time i vizualnu dinamiku.
Postavlja se pitanje kako pozicionirati Preradovo recentno slikarstvo. Nedvojbeno, suočeni smo s autorom koji slikarstvu pristupa na izrazito ambijentalan način, uvijek uzimajući u obzir – već je rečeno - i različite pozicije što ih potencijalni promatrači mogu zauzimati u odnosu na njegove radove. Nadalje, spomenuta ambijentalnost ovom je prigodom potencirana i prezentacijom koja slike tretira poput svojevrsnih zastava, dopuštajući im da ponešto odmaknute od zida slobodno vise u prostoru. Neka od problemskih ishodišta Preradova slikarstva moguće je, dakako, pronaći u fenomenima op-arta odnosno novih tendencija, a možda čak i znatno ranije, primjerice u znamenitoj Holbeinovoj slike Ambasadori. Posve je, međutim, neupitno kako se radi o posve osviještenu autoru koji slikarstvu pristupa na autentično suvremen način.
Ivan Prerad (1988, Zagreb) završio Školu primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu (2007). Upisao Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer slikarstvo (2008), te stekao akademsko zvanje sveučilišnog prvostupnika (Baccalaureus) slikarstva (2012). Završio diplomski sveučilišni studij slikarstva u klasi prof. Zoltana Novaka (2014).
Izlagao na više samostalnih izložbi: Galerija SC, Zagreb (2013), Galerija Zlati Ajngel, Varaždin (2014), Galerija Galženica, Velika Gorica (2015), Galerija Šira, Zageb (2016), Galerija Kranjčar, Zagreb (2020), Osmos station, Stamford, New York (2023); te brojnim skupnim izložbama.
Dobitnik je više nagrada i priznanja: Erste Grand Prix (2013),HPB nagrada za mladog umjetnika 3. bijenala slikarstva(2015), HDLU godišnja nagrada za mladog umjetnika (2020) i Pohvala 57. zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti (2022).
Član je Hrvatskog Društva Likovnih Umjetnosti i Hrvatske Zajednice Samostalnih Umjetnika.
