Glumica Ana Vilenica na sceni je oživjela fascinantnu ženu iz hrvatske povijesti, Anu Katarinu Zrinski. Ona ju je inspirirala za monodramu ‘Ana Katarina’ , u kojoj koristi posebnu tehniku binauralnog zvuka i gotovo šapće slušateljima u uši, a tijekom proljetne turneje kazališno iskustvo dobiva i gastronomsku notu. Uz predstavu, gledatelji mogu kušati delicije koje je u dalekom 17. stoljeću jela i sama hrvatska plemkinja. Tako je napravljena njezina svadbena torta, a iako je glumica željela komad ostaviti sinu Dujmu i životnom partneru Ediju Mužini, bila je jednostavno previše ukusna i sama ju je smazala.
Čime vas je osvojila Ana Katarina Zrinski?
Ana Katarina Zrinski osvojila me je jer se radi o ženi koja se usudila. Usudila se djelovati u jednome sasvim drukčijem okruženju, u kojemu su žene imale daleko manje prava nego danas. Usudila se probati, usudila se tražiti, usudila se željeti, vjerovati, nadati, nametnuti, boriti. Pri tom još i srcem. Povijest je pokazala da se usudila igrati s daleko jačim igračima, čak i po cijenu vlastite propasti, što joj se na kraju dogodilo. Osjetila sam je ne kao papirnati, dosadni povijesni lik, već kao ženu od krvi i mesa koja i griješi. Sviđaju mi se ta snaga i nesavršenost. Volim takve žene i ženske likove. Drago mi je da sam joj dala glas. I ne samo glas.
Koliko je bilo potrebno istraživanja za ovakvu povijesnu monodramu?
Apsolutno je bilo potrebno istražiti priču. Istražujući je, shvaćaš da je veliki dio njezina života nepoznanica, zapisan u tragovima. Naravno, više preciznih zapisa, kao i njenih autentičnih pisama i pjesama, ima nakon urote Zrinskih i Frankopana u kojoj je sudjelovala. Kako je to monodrama o tragičnom padu heroine, malo smo romantizirali početak da bi taj pad bio jači. Zanimljivo je da se nakon Anine smrti aktivno radilo na zatiranju njezina imena. Tadašnji habsburški car dao je tiskati rugalice koje su se usadile u mentalni sklop naroda, te je ona ostala zaboravljena u prošlosti. Ja sigurno nisam znala za njezinu priču sa satova povijesti u svom školskom obrazovanju, što je velika šteta. Trebalo je stoga malko i kopati po knjigama i internetu.
Tijekom proljetne turneje, publika dobiva enološko i gastronomsko iskustvo, s jelima i vinom napravljenima prema 400 godina starim receptima i s namirnicama koje su tada bile dostupne. Kako ste došli na tu ideju?
Zanimljivo je kako se neke stvari dogode same od sebe. Već dugo maštam o takvom pristupu kazališnom doživljaju. Počelo me jako zanimati pričanje priče i kako produbiti iskustvo i doživljaj publike. Također mi je interesantno takvo što ponuditi i stranim turistima. Igrala sam predstavu na engleskom jeziku u Kanadi i ljudi koji nemaju dodirnih točaka s Hrvatskom, niti išta znaju o Ani Katarini, sjajno su reagirali. I onda uđem u ‘obitelj’ koju je stvorila Primorsko-goranska županija projektom Kulturno-turistička ruta ‘Putovima Frankopana’, u kojoj se pokušala revitalizirati ponuda kulturno-turističke rute na najkreativnije načine. U suradnji s Rajnom Miloš, savjetnicom u županijskom Upravnom odjelu za kulturu, došli smo na ideju za kreiranje cjelovita iskustva kojim budimo sva čula našoj publici. Pritom ljudi mogu okusiti vrijeme, doživjeti ga na autentičnoj lokaciji, u kaštelima, tvrđavama, dvorcima, gotovo kao da su postali dio nekoga povijesnog filma. Pomaže i specifičan zvuk koji koristim.
Kakva je hrana i vino iz 17. stoljeća? Je li danas ukusnije?
Jako intenzivni okusi. Recimo, Katunar Estate Winery proizvodi vino Festivum baš kao nekad - organski, bez aditiva, dugotrajnim procesom. Boja mu je tamnija, smećkasta i više me podsjeća na desertno vino. U to vrijeme bio je jako popularan i pelin, pa je i naša ruta dobila svoj proizvod. Autori su bračni par Maja i Marin, kreatori male obiteljske destilerije Lynx Craft iz Lukovdola, a njihov je pelin poseban jer u sebi ima i goranskog meduna. Zanimljiva je ta hrana srednjeg vijeka, bila je i odraz statusa, a servirala se često kao arhitektonsko djelo. Imali su trostruke gozbe, čak tri glavna jela i nekoliko sljedova hrane. Med je bio česta namirnica, začini su se izuzetno cijenili, a recimo bakalar se uvozio preko Venecije iz skandinavskih zemalja na frankopansko-zrinsku trpezu. Zato smo i otvorili degustaciju jelom koje je osmislio Leo Jurešić - fritule od bakalara na domaćoj šalši s majonezom od autohtonog bilja. Bilo je sve skupa baš mljac.
Koliko vam ti nekoliko stoljeća stari okusi i mirisi pomažu da se još više sjedinite s likom?
Mislim da pomažu publici da osjete to vrijeme. Okusi i mirisi tu su kao neki mali kuriozitet. Prije sam to vrijeme zamišljala nekako turobno, mučno, siromašno. Međutim, Ana Katarina imala je priliku živjeti život punim plućima. Ne znam koliko ljudi zna da je za svoj ljetnikovac u Kraljevici naručila egipatski crni mramor, a da su se zidne tapiserije radile kod najboljih belgijskih majstora. Svjedoči to o jednoj uključenosti u svijet i poznavanju svjetskih trendova.
Tijekom izvedbe na Vrbniku, publika je kušala tortu koju su na svome vjenčanju 1641. godine poslužili Ana Katarina i Petar Zrinski. Kako vam se svidjela? Gdje ste pronašli recept?
Oduševila sam se tom tortom. Napravljena je prema izvornoj recepturi iz ‘Granat Apffel’ kuharice iz 17. stoljeća. Mi je zovemo svadbenom tortom Ane i Petra. Ime ‘DeliciAna’ dao joj je Gibonni, a osmislila ju je fantastična slastičarka iz Opatije. Inače sam fanatik za čokoladom i teško pristanem na neke druge okuse. Kad sam prvi put dobila DeliciAnu, Dujam i Edi nisu bili nekoliko dana kod kuće. Jedne večeri krenula sam je jesti i pomislila kako moram malo ostaviti za njih dvojicu. Drugog sam dana pomislila isto, a trećeg torte više nije bilo. Čitavu sam je smazala. Biskvitna je i puna okusa i autentičnih namirnica, cimeta, badema, pistacija, naranče. Ma morate probati. Priziva slast i opojnost slatke ljubavi Petra i Ane.
Što će gledatelji još moći kušati?
Za svaku od lokacija osmišljeno je jelo koje je u skladu s namirnicama primorskoga odnosno goranskoga kraja, ali na jedan posve nov i moderan način s potpisom mladoga genijalca Lea. Ne bih još otkrivala jer to će biti iznenađenje, ali naglasit ću da će najveća, ‘prava’ trostruka gozba biti u Crikvenici. Svakako je jedna od najvećih vrijednosti ove rute suradnja s lokalnim gospodarstvenicima i umjetnicima. To se lijepo može vidjeti kad predstava igra uz putujuću izložbu ‘Upoznajmo Frankopane’, na kojoj su izloženi svi divni rezultati ovoga velikog projekta.
Više fotografija pogledajte u galeriji:
