Iznimna estetika, talent za umjetnost, plesni koraci, glas, ali i stas, izdvojili su 24-godišnjeg Devina Juraja iz mase nekih novih lica. Dečko iz Pule time je brzo osvojio srca obožavatelja nastupima u popularnom showu ‘Tvoje lice zvuči poznato’ na Novoj TV. Čini se da je to tek korak prema njegovu cilju, jer Devin je oduvijek bio u pokretu i uvijek s istim ciljem - postati umjetnik koji od svoje umjetnosti može živjeti. No u ovom posebnom intervjuu ne razgovaramo samo s njim, već i s njegovom najvećom podrškom - mamom. Viviana Juraj Sokolić 48-godišnja je agentica za najam vila u Istri gdje i živi, a kad god je potrebno, dolazi u Zagreb kako bi bila s Devinom i pomogla mu, što poslovno, što privatno. Kroz smijeh, sjećanja i pokoju suzu, zajedno su nam ispričali priču o odrastanju, gubitku oca, snovima, umjetnosti, ali i nevidljivim nitima koje povezuju majku i sina na jedan poseban način.
Vaš put do glazbe nije bio klasičan - krenuli ste s plesom, pa glumom, pa glazbom. Kada ste prvi put osjetili da je to to, da ste pronašli sebe?
Devin: Pa zapravo nikad to nisam osjetio, ni u jednom trenutku mi nije bilo ‘to je baš sada to’. Meni je glazba uvijek bila u životu nekakav lajtmotiv. Znao sam da ću se nekako naći na sceni, postojala je jedna vizura koja u glavi nikad nije bila jasna, ali vidio sam publiku i vidio sam sebe u sredini s mikrofonom. Pogotovo kad sam primarno bio plesač. Najraniji doticaj s glazbom bio mi je kada bi moje dvije polusestre došle u posjet pa kada bi otišle, ja bih kroz tu svoju neku usamljenu melankoliju znao ponavljati dvije iste fraze o tome kako su one otišle na nekakvu izmišljenu melodiju. I nakon toliko godina i plesa i glume i svega, shvatio sam zapravo da me glazba najviše privlačila. U ovom ću se životu posvetiti samo njoj, a ako se probudim sutra u nekom drugom tijelu, onda ću, ne znam, biti profesor povijesti ili što već treba.
U jednom ste intervjuu s petnaest godina izjavili da zapravo želite zarađivati od plesa. Zarađujete li sada od glazbe onako kako ste zamislili?
Devin: Glazba je prevladala u svakom obliku, dapače, to je bio jako težak trenutak u mom životu kada sam morao prevagnuti, a taman je krenula plesna karijera, napokon nekakav cvat. Skoro deset godina truda, rada i ulaganja u sebe. I to smo se mama i ja baš smijali, nakon deset godina rada evo kreću poslovi, ali ne, ja sam se odlučio umiroviti. Sad kada pogledam unatrag, možda je to bila loša ideja, a možda i nije. Međutim, to me dovelo do toga da od glazbe, koliko od svoje, toliko i od tuđe, danas mogu živjeti. I to mi je bila zapravo nekakva presudna odluka, gdje sam jednostavno rekao idem kontra svih struja, svih valova, jer na kraju mi je dana bitno da budem sretan u svojoj odluci, a ne da nakon 20 godina žalim što uopće nisam pokušao pratiti ono što je meni bilo iskreno važno.
Imate izražen scenski nastup, uvijek pomalo teatralan. Koliko vam je važan taj prvi dojam?
Devin: Prvi dojam najvažnija je stvar na svijetu. Taj dan kada budem izašao na pozornicu u trenirci ili u plavim trapericama i majici - ja ću platiti nekog da me skine snajperom s pozornice, jer to nisam ja, to je netko oteo moje tijelo. Meni je uvijek bila zanimljiva ta teatralnost, ali ne samo ona tipična kazališna teatralnost, nego ona koju sam gledao u svojim uzorima. Johnny Depp odmalena me osvojio kao Jack Sparrow, a Jack Sparrow je sve samo ne teatralan. Isto kao i Freddie Mercury ili Justin Bieber, koji je silazio sa scene u onim krilima od instrumenata. Ljudi danas glazbu ne doživljavaju samo ušima, nego i očima. Glazba im hrani vid, hrani doživljaj, to je ono što oni vole. Možda je kontroverzna rečenica, ali meni je David Bowie uvijek bio najdraži u svemu, a najmanje u glazbi. On je meni genijalan muzičar, ja sam se hranio svime što je David Bowie bio vizualno, scenski, kao stav, kao karakter. Ako mene pitate, on zapravo nije morao ni pjevati, nego samo biti tamo zanimljiv kakav jest i to je meni bilo dovoljno. I na tome počiva cijela moja umjetnička osobnost - ako me sad vidi jedno dijete od trinaest godina, da mu ostavim dojam koji će u njemu probudi nekakvu ekspresiju. Kao i svaki drugi umjetnik na svijetu, ja sam zapravo samo akumulacija svih inspiracija koje sam doživio u životu. A isto bih tako volio jednog dana biti nekome inspiracija.
Kakvi ste s kritikama? Imate li neki mehanizam koji ih filtrira, kako se nosite s njima?
Devin: Imam rečenicu koju bih volio reći, ali neću iz pristojnosti. Drago mi je da sam vrlo rano osjetio što znače kritike i komentari pa mi se odavno isključila ta jedna crtica u mozgu koja pretjerano apsorbira te komentare. Od tisuću dobrih komentara, mi uvijek pamtimo taj jedan negativan, jer ne možemo kao ljudi smisliti da nam nešto ne valja, da nešto ne ide kako ide mi želimo. Međutim, shvatio sam da je ljepota svega onoga što radim u tome da to radim za ljude koji to cijene. I kad sam počeo energiju prebacivati na one ljude koji su došli s ciljem da uživaju u tome što nudim, onda sam shvatio da jednostavno radim za njih. I ne radim za nekakve hejtere ni kritičare. Nisam došao nikoga impresionirati, a još manje sam došao čuti da sam nekoga impresionirao. Došao sam odraditi ono što volim raditi i što radim najbolje. Za sebe smatram da to što radim, radim najbolje i mislim da je to dovoljno. Ako se nekome ne sviđa u redu, ako se nekome sviđa isto u redu. Na kraju dana neće mi se život promijeniti niti od dobrog niti od lošeg komentara. Meni je samo najbitnije da ostanem iskren sebi i da budem sretan u tome.
S obzirom na to da toliko umjetničkih segmenata pokrivate, pišete li možda dnevnik? Zapisujete li neke svoje misli?
Devin: Da, samo što to nikad nije jedan jedini dnevnik. To je ‘fun fact’ o meni, imam više bilježnica i blokova koje sam kupio u životu nego što imam čarapa u ormaru. Evo, mama iz prve ruke može potvrditi da je sa mnom najgore ući u papirnicu jer oni imaju ogroman asortiman bilježnica. Ali problem je u tome što ja nikad taj papir ne ispunim. Osjećam strahopoštovanje prema ideji pisanja i onda mi se čini da nemam nikad ništa vrijedno za napisati. I onda te bilježnice stoje doma i čekaju Godota koji još nikad nije došao. Međutim, isto tako imam tisuće različitih bilježnica koje su ispunjene mislima, idejama, skicama. I često se nađem u poziciji gdje čitam nešto što sam napisao prije tri godine i onda si volim ostavljati komentare. “Dragi Devine iz 2022., kakva si ti budala, di si se ovo sjetio napraviti?” I to je jedan konstantan razgovor sam sa sobom. Nadam se da ću jednog dana sve to skupiti u jednu, ne bih rekao autobiografiju, ali kritiku i komentar o samom sebi, svemu što sam napravio i što nisam napravio.
Pročita li mama neke od tih misli?
Devin: Ne, ne, bolje ne.
Mama: Ne, stvarno ne. Čitala sam njegove priče kad je bio manji i kad je pisao. I onda ne bih mogla vjerovati da je to jedno dijete napisalo. To je neki njegov svijet. Ne možeš vjerovati kakve on detalje uočava i zapisuje. I uvijek sam govorila “ajde kreni, izdat ćemo ovo”, ali onda ga je jednostavno druga umjetnost preuzela. Vjerujem da bi, kada bi se upustio u pisanje, i tu nešto izašlo iz njega, jer je upravo takav kakav jest. Ali dobro, jednog dana.
Devin: Ja sam se blokirao u tom pogledu jer sam znao da ako sad krenem pisati, neću stati pisati. A onda pjevanje, gluma, ples, i još da dodajemo pisanje, mislim da ne bi bilo nimalo jednostavno. Kreativan sam toliko da nema dovoljno vremena u danu, a neminovno je da bi onda drugi aspekti krenuli patiti. Meni je najgore kad pišem pjesmu, jer u tom trenutku zaboravim na sve. Razmišljam zašto taj refren nije takav, zašto je ovaj versus ovakav, zašto mi je ovo dobro, a ovo ne? I onda na kraju shvatim da meni treba zapravo šest mjeseci u godini u kojima nemam nikakve obaveze pa da se mogu samo tome posvetiti.
Kako izgleda vaš savršen dan, kada ništa ne morate? Što vas opušta - šetnja, film, tišina, ljudi?
Devin: Iskreno, stvarno može biti što god. Odlazak u kino, videoigrice… Kad mi je mama kupila PlayStation trojku, još u osnovnoj školi, rekla je “samo pazi, molim te, nemoj da te pojede”. I uvijek misliš da će te prestati zanimati, ali ne, oni postaju samo veći i skuplji i bolji. To je zapravo ta jedna ranjiva strana mene, najviše se odmaram tako da se vraćam u djetinjstvo. Imao sam predivno djetinjstvo koje još zapravo nije gotovo. Možda ponekad čak i previše živim u nostalgiji i tražim kako se vratiti u dane kad nisam razmišljao o svemu o čemu razmišljam danas, jer to su bili bezbrižni dani. Ali ako moram birati, jedan savršen dan zapravo bi bio samo doticaj s 13-godišnjim Devinom koji nije stigao sve te stvari odraditi, jer je tada bio u treninzima, pripremama... Kao da sam naglo odrastao i nisam si dao dovoljno vremena za sve ovo ostalo.
Mama: On je dosta trenirao, ali se i puno odricao. Ne zato što ga je netko tjerao, nego jer je on sam znao da ne može, recimo, ići na rođendan ako ima generalnu probu ili natjecanje. Tako da je to vjerojatno rezultat toga da on sada bježi u taj svijet PlayStationa. Ali ne onako opsesivno.
Kad ste spomenuli djetinjstvo, koliko je god ono možda u nekim trenucima bilo teško, mama je bila tu. Kako biste opisali svoj odnos?
Mama: Devin i ja imamo jedan specifičan život. On je bio jako željeno dijete, plod ljubavi i dijeljenja te ljubavi između mene i njegova oca. Međutim, kad se Devin rodio, on i ja smo bili na nekakvoj ratnoj nozi od prvog trenutka. Ništa nisam mogla s njim. Ne mogu ga staviti spavati, ne mogu ga obući… Mislim, to je bilo vrištanje i plakanje. I Tomislav, njegov tata, tu je stvarno imao jednu veliku ulogu. On je uspijevao s njim sve, a ja ništa, do petnaest dana prije prvog odlaska u vrtić. Nažalost, tada nam je sudbina oduzela najvoljeniju osobu i Devin je bio predodređen ostati sa mnom. Nakon toga smo postali mama i sin, i prijatelji. Naš je odnos baziran na iskrenosti i na povjerenju. On je uvijek imao pravo glasa, argumentirati nešto, i ja sam to uzimala u obzir. Ali isto sam tako rekla, jednom kad zezneš, jako je teško vratiti to povjerenje. Jer ono se stječe godinama, a gubi se jako lako.
Devin: I to je to. Nema zapravo boljeg opisa od toga. To je jedno prijateljstvo, povjerenje i poštovanje. Njezina je zadnja, ali sve se uvijek moglo riješiti razgovorom. Bilo je tu i kazni, jer sam bio mali divljak pa, recimo, nema televizije tjedan dana. Sad kada pogledam unatrag, nisam dobio ni jednu kaznu koja nije imala smisla. I najdraži su mi bili ugovori. Kada bih nešto loše napravio jer nisam poslušao mamu, rekla bi da donesem papir i kemijsku. Onda bi napisala: Ja, Viviana Juraj, branim Devinu televiziju tjedan dana, pa njezin potpis i moj potpis. A onda bi znalo doći do toga da bih napravio glupost pa trčao po kući i micao sve papire i kemijske.
Ali mama zapravo često pomaže i poslovno. Jeste li onda pravi ‘momager’ ili?
Mama: Ne, ja sam stvarno samo mama i potpora. Umjetnici imaju svoju neku dušu s kojom nije lako živjeti. Oni su teški sami sebi, a kamoli drugima. I onda kada se tako nešto dogodi, mama je tu da sluša na telefonu jadikovke ili razmišljanja. Meni je to normalno jer i ja imam takve roditelje. Kad je meni teško, zovem tatu ili mamu i njima se istresem “ne mogu više s tim malim, opet sam pola sata bila na telefonu, kako je tvrdoglav, neće slušati…”. On ima svoje ideje, kad radi neki projekt kaže “mama ja bih sobu pretvorio u studio, ja bih stavio neke dijamante na sebe…” I sad ok, trebaš dijamante, trebaš sobu, moramo napraviti scenografiju očito, i onda tko radi scenografiju? Radi moj tata, njegov djed. Mama renta kombi, vozimo ga u 4 ujutro u Zagreb, radimo scenografiju i snimamo spot i tako dalje. Ali ja sam tu čista pomoć i potpora. Nisam u tom svijetu, mi drugi nismo glazbenici, ali pomognem koliko mogu pomoći.
Što vam najviše fali kad niste zajedno?
Devin: Kreativni momenti. Prvo se istračamo, zatim se nasmijemo i onda surađujemo.
Mama: Da, kreativni momenti. Dođem kod njega pa upalimo YouTube i gledamo nešto pa onda on govori “mama daj poslušaj ovu pjesmu, vidi što sam napravio”. Zatim komentiramo kakav bi mogao biti spot, jednostavno idu takve nekakve ideje. Mislim da nam ta naša simbioza najviše fali.
Je li se dogodio neki moment kad vas je mama morala spustiti na zemlju?
Devin: Sjećam se jednog, ali joj nije uspjelo. Bilo je ljeto i taj se razgovor dogodio nakon jednog običnog nastavnog dana u Engleskoj 2019., kad sam se i dalje više bavio plesom nego pjevanjem i glazbom generalno. Mislim, uvijek ovako otvoreno priznam da na početku pjevačkog puta nisam pjevao ni približno kako pjevam sada. Uglavnom, hodam prema doma, pričamo na telefon i dotakli smo se pitanja karijere gdje joj polako dajem do znanja da je meni već pun kufer plesa. Bio sam totalno u nekom svom ‘diva’ momentu i ona me upitala što očekujem i želim li biti biti sljedeći Justin Bieber. I ja doslovno kažem “pa da, neću sigurno biti gažer u kafiću. Mama, moram ići za Justina Biebera”. A ona mi je uvijek govorila “ciljaj na mjesec pa ćeš doći do zvijezda”.
Znači li to da ste danas tu gdje jeste zahvaljujući mami?
Devin: Apsolutno, i zbog njezina mentaliteta koji mi je ugradila.
Što biste radili da niste glazbenik, umjetnik? Imate li neki plan B?
Mama: On je upisivao fakultete, mi nismo imali plan B. On nikad nema plan B.
Devin: Čini se da je obiteljski moto od prvog dana da nema plana B.
Kakav je Devin, onako kod kuće kada nitko ne gleda? Daleko od svjetala reflektora?
Mama: Devina nitko ne poznaje. Devin se ne da upoznati i znaju ga samo oni baš bliski ljudi, a to su njegova rodbina, na broj dobri prijatelji i prijateljice, eventualno cura i to je to. Ali Devin je dobar, dobro je dijete, dobar čovjek, čak nekad i predobar pa sam na to i ljuta. Znam reći da sam ja vještica, a on je predobar na oca. Jednostavno je jedan sasvim normalan, mlad čovjek, zdrav, društven, nasmijava ljude, priča ozbiljne stvari kad treba pričati ozbiljne stvari, uredan je. Nije savršen, jer ima taj problem da previše razmišlja, ali je dobar.
Mama je spomenula djevojku. Što ona kaže na sve uspjehe?
Devin: Mora se nositi sa mnom, samo to ću reći. Ali u pozitivnom smislu. Ovaj život nije za ‘lake’. Nekim ljudima je lakše, nekima teže, ali mislim da, neovisno o količini uspjeha, nije nikada lako. Jednostavno treba to prihvatiti, biti jako fleksibilan i jako snažan u srcu, u glavi i imati puno povjerenja, samo to. I sretno nam bilo.
