Na domaćem estradnom nebu sjaji brojnim hitovima, ali i vedrim duhom koji ne blijedi. Njegove pjesme pune plesne podije, a osmijesi ga prate kamo god dođe, pa ga publika s pravom zove kraljem zabave. No iza reflektora i glazbenih turneja, 53-godišnji Joško Čagalj Jole brižno čuva svoj najintimniji svijet - obitelj. U užurbanom ritmu glazbene karijere, blagdani su za njega bez kompromisa rezervirani za njegove najmilije, suprugu Anu i njihovo četvero djece - Ivu, Emu, Tiju i Ivana Luku. Upravo o tom obiteljskom sidru, koje ga drži čvrsto na tlu, razgovarali smo uoči Uskrsa. U iskrenom intervjuu povjerio nam je što za njega značivjera, kako uskršnji tjedan izgleda u njegovu domu, ali i kakve emocije osjeća zbog odlaska kćeri iz obiteljskog gnijezda te koliko mu je u životu važna podrška supruge.
U vašem domu svaki blagdan ima svoju posebnu energiju. Što za vas osobno znači Uskrs?
Rođen sam u Njemačkoj i tamo sam proveo desetak godina, stoga mi je Uskrs kao djetetu dijaspore uvijek bio sinonim za dolazak kući i zajedništvo. Kao što su to nekada radili moji roditelji, sad to zajedništvo želim njegovati sa svojom obitelji. Nema mi ništa draže nego kad su svi na okupu, žena, djeca, braća, nećaci, otac, majka... Hvala Bogu, svi su još živi i zdravi.
Već više od 30 godina u Zagvozdu nosite križ na Veliki petak. Kako je to započelo?
Moj je otac to radio davno prije mene pa sam nastavio tu tradiciju. Sada nosimo moja braća i ja i to mi je posebno značajno. Samo sam jedan Veliki petak propustio u zadnjih 40 godina, i to kada sam morao letjeti u Australiju, gdje sam imao koncert. Osjećao sam se prazno kao vreća, ja u avionu 30 sati, a svi moji u Splitu i Zagvozdu. Ali eto, to je bila iznimka, nikad ne znaš kako će se stvari posložiti.
Poznati ste kao jedan od izvođača koji ne nastupa na blagdane. Je li to slučaj i ove godine?
Da, apsolutno. Još i prije nego što sam zasnovao obitelj, nisam volio nastupati na blagdane. Znao sam, primjerice, pjevati na Badnjak ili Božić, pa nakon mise do dva ujutro čekati da se ekipa u klubu okupi, no shvatio sam da to ne želim raditi i da ću, ako već mogu birati, odabrati da ne radim. Ljudi dolaze iz svih dijelova svijeta da bi bili kod kuće za blagdane, a ja da sam tada na putu? Rekao sam: 'Ne treba mi to u životu'.
Što vam najviše ostaje u sjećanju od Uskrsa iz djetinjstva?
Pamtim mirise hrane, bojanje jaja, obiteljski stol. Mama je, unatoč tome što je radila dva posla, uvijek stigla s nama bojati jaja. Sada je to prenijela i supruga na našu djecu. Ona se jako daje u sve - od ukrasa do sirnica. Lijepo je vidjeti djecu kako su umazani bojama, radosni, sretni…
Koja su jela neizostavna na vašoj blagdanskoj trpezi?
Na Veliki petak tradicionalno jedemo bakalar, iako ga kao dijete nisam volio. Tako je danas i s mojom djecom pa im pripremimo nešto što im je draže za pojesti, ali svi postimo. Na Uskrs isto tako tradicionalno, počevši od juhe, pršuta, sira pa neko meso, peka… Moj otac posebno voli društvo i zajednički stol, a i takvi nam dani svima ispune srca.
Tko u obitelji gubi u tucanju jajima, a tko se hvali pobjedom?
Uvijek želim da djeca pobijede, iako tu ni nema pravih pobjednika i gubitnika, to su sitnice koje čine te trenutke slađima.
Jeste li se ove godine nečega odrekli u korizmi? I postoji li nešto čega biste se trebali odreći, ali još ne uspijevate?
Znao sam se ostavljati alkohola i cigareta, iako nisam ekstreman ni u čemu. Ove godine, iskreno, nisam. Bilo je puno rođendana, rođenja, događanja... Trudim se taj dio kompenzirati radeći dobra djela.
Koliko vam je vjera bitna u svakodnevici?
Molitva uvijek pomaže. Posao mi rijetko dopušta da idem na misu nedjeljom, ali idem kad god mogu. Nastojim ići negdje gdje je dobra propovijed, gdje se lijepo pjeva, a najviše idem u crkvu na splitskim Mejašima, Sirobuji, Stobreču i Zagvozdu. Bude baš puno mladih i vlada lijepa energija, spoj svjetla i duhovnosti. Tada shvatim da za ovaj svijet još uvijek ima nade.
Vaša kći Iva ove je godine maturantica. Čini li vam se da je vrijeme njezinog fakulteta brzo došlo?
Proletjelo je vrijeme, evo kao da smo se jučer tucali jajima, a danas već ide na fakultet. Tako da je istinita ona stara izreka: 'Po djeci ćeš vidjeti kako vrijeme leti'. Zato svaki slobodan trenutak koristim da budem uz obitelj. Rijetko se dogodi, pogotovo dok su bili manji, da izađem iz kuće, a da djeca nisu legla. Igrali bismo se pa bi oprali zubiće i izmolili Anđela, i tek bih tada mogao miran izaći iz kuće.
Kako ste prihvatili da će Iva uskoro napustiti dom?
Žao mi je što ide, ali to je dio života i ne opterećujem se previše. Uvijek je 'tupim', kao što i mene moji roditelji dan- danas, da polako vozi, obuče potkošulju, ne ide van mokre kose i pazi se luđaka. Ide studirati u Zagreb, zanimaju je ekonomija i menadžment, a supruga i ja apsolutna smo joj podrška. Posao me često vodi do Zagreba pa ćemo se viđati i zato mi je malo lakše. Mislim da je važno da se osamostali, nauči brinuti za sebe i vidi kako je živjeti samostalno, da sama kuha, čisti… To je isto jedan dio putovanja kroz život, ne možeš uvijek biti uz mamu i tatu.
S kojim vrijednostima želite da vam djeca idu kroz život?
Najvažnije mi je da budu pošteni, čestiti i empatični, da imaju i humanu notu. Da pomognu kome mogu, da lijepo pozdravljaju ljude. Uvijek mi je drago čuti kad mi netko kaže da ga moje dijete lijepo pozdravi, pita kako je… Nema ljepšeg komplimenta za roditelja. To su sitnice koje puno znače. Kažem im: 'Živite pošteno i to će vam se vratiti'. Neka se vesele svakom danu, rade i bore se.
Kako ste reagirali kad vam je Iva predstavila svog dečka?
Imamo otvoren odnos, puno pričamo. Uvijek smo im objašnjavali da smo im mama i ja prijatelji i da im želimo najbolje. Tako je Iva došla i rekla da se pojavio jedan dečko u njenom životu. Bili smo na piću u Zagrebu, došao je i nekoliko puta u Split. Već ga doživljavamo kao dio obitelji. Dečko je dobar, pristojan, pametan. Ako je ona sretna, i ja sam. Želim im svima da su sretni i zdravi.
Vaš sin u prosincu je napunio pet godina. Je li on šef kuće?
On i mlađa sestra Tia glavni su u kući. Starije su već u svom filmu. Želim da imaju lijepo djetinjstvo i da pamte lijepe trenutke.
Sa suprugom Anom dogodine slavite dva desetljeća braka. U čemu vas ona najviše nadopunjuje? Što vi ne možete, a ona zna 'zatvoriti krug'?
Kad uđem u kuću, imam tu sigurnu luku. I kad puno putujem, znam da je doma sve dobro kad je moja Ane tamo. Mislio sam da sam upućen u sve, dok nije na tri dana završila u bolnici zbog upale slijepog crijeva. Tad sam tek shvatio - ništa ja ne znam. Tijekom svih ovih godina nailazili smo na probleme, kao i svi, djeca bi se razboljela, a ona je uvijek bila smirena, nikad nije paničarila. Sretan sam što mogu reći da uz sebe imam ženu, majku, kraljicu.
Imate li mali, tihi običaj koji njegujete samo vas dvoje, možda šetnju, čašu vina...?
Rekla mi je prije 20 godina da ćemo nazdraviti kad prestane dojiti. Evo prestala je i četvrto, a još uvijek nismo nazdravili! Ne pije, ali uvijek je vesela i raspoložena. Volimo otići u šetnju, na večeru, putovanje…
Je li vam ikad bilo teško ostati svojim na sceni?
Ne osjećam teret estrade, popularnosti, putovanja… Guštam kao da sam jučer počeo pjevati. Živim glazbu otkad znam za sebe. Roditelji su me upisali u glazbenu školu s pet godina. Radio sam svašta i Bog je htio da se vratim glazbi. I dok sam konobario, svirao sam klavijature i pratio Zečića, Cocu, Spalata… Uvijek gledam svoje starije kolege, Bebeka, Halida, evo Jimmy Stanić pjeva i u 97., nadam se da ću i ja tako nastaviti svoju karijeru. Želja mi je pjevati dok dišem.
Osjećate li ponekad pritisak da uvijek budete pozitivni, jer vas ljudi doživljavaju kao onog koji podiže atmosferu?
Nikad nisam otkazao koncert zbog gripe ili temperature, a čak i kad osjetim neki lošiji dan, kažem si: 'Dobro je dok te ljudi žele'. Ako ne moram putovati dalje, ostanem nakon koncerta. Uživam u tome.
Posljednji singl 'Samo danas' izdali ste krajem prošle godine. Kuha li se nešto novo u vašem studiju?
U pripremi je nova pjesma, radim je s Vjekoslavom i Tončijem Huljićem, a spot radi Sandra Mihaljević. Svi smo radoholičari, uključujući i mog prijatelja, menadžera i skladatelja Peru Kozomaru. Huljić uvijek pomiče granice i zna kome dati koju pjesmu. Otpjevao sam brojne žanrove, ali moj pečat uvijek je ostajao. Iako se publika navikla slušati me u brzim i veselim pjesmama, imam želju jednoga dana objaviti album samo s baladama.
U Ciboni ste 2018. slavili 20 godina karijere. Planirate li novi veliki koncert?
Mene ljudi mogu vidjeti cijelu godinu po klubovima, trgovima, zabavama. Kad bih pripremao Arenu, morao bih se povući na neko duže vrijeme iz javnosti, a to ne želim. No nikad se ne zna. Uživam biti stalno s publikom. Zahvalan sam svima koji dolaze i podržavaju me.
