Ususret najvećemu kršćanskom blagdanu, Uskrsu, pjevač Rafael Dropulić Rafo dao nam je najbolji uvid u tradicije koje stanuju u njegovu srcu i domu, a govori i o supruziMarini, kćeri Juliji, životu u četrdesetima i slavi koju mu je donio Story Supernova Music Talents prije više od dvadeset godina. Omiljeni Rafo uskoro će se popeti na pozornicu velikog koncerta ‘Progledaj srcem’, kad će pred tisućama okupljenih, 17. i 18. svibnja, u Areni Zagreb zapjevati omiljene pjesme s Alanom Hržicom, Ivanom i Marijom Husar, Marinom Matošević, sestrama Palić i brojnim drugima…
Uskrs je za mnoge najradosniji blagdan u godini. Kako Uskrs izgleda u vašem domu? Postoje li neke tradicije koje njegujete s obitelji?
Uskrs je uvijek bio poseban dan za moju obitelj. To je vrijeme kad se okupljamo i svi zajedno slavimo, ne samo njegov vjerski značaj, nego i važnost zajedništva i obiteljskih vrijednosti. Tradicionalno, obavezno je bojanje jaja, to je uvijek bila zabava za djecu, ali i za nas odrasle, jer se u tom procesu često sjetimo onih starijih tradicija i naših predaka. A onda, tu je i obiteljski ručak, gdje su svi okupljeni oko stola, pričaju, smiju se, i jednostavno uživamo u tom zajedničkom trenutku. Za mene, Uskrs nije samo vjerski blagdan, on je i trenutak kada se sjetimo svega onoga što imamo, svih onih koji su s nama i onih koji više nisu. To je prilika da se svi okupimo, ne samo u fizičkom smislu, nego i duhovnom, i prisjetimo se što znače ljubav, zajedništvo i obitelj.
S obzirom na to da vam je vjera izuzetno važna, kako vi doživljavate Uskrs?
Uskrs za mene nije samo blagdan, već nešto puno dublje. simbol nade, novih početaka i života. Kao vjernik, doživljavam ga kao dan u kojem se sve mijenja, kada Krist svojim uskrsnućem pokazuje da nema ničega što je konačno, da uvijek postoji mogućnost za preobražaj, za novi početak. Ta je vjera u uskrsnuće temeljna u mom životu i svaki me Uskrs podsjeti na to koliko je važno vjerovati, ne samo u Boga, već i u ljude oko sebe. Za mene, Uskrs je i poziv na razmišljanje o vlastitoj duhovnoj obnovi. U tom smislu, on nije samo dan koji slavimo s obitelji ili prijateljima, već je trenutak u kojem se prisjetim svega što sam prošao i naučio, i upitam se kako mogu biti bolji čovjek. U tom procesu obitelj je, naravno, ključna, jer s najbližima slavimo najveći trenutak u povijesti čovječanstva. I naravno, Uskrs mi također znači vrijeme kada se prisjećamo važnosti ljubavi, opraštanja i zajedništva. Biti uz obitelj, pomagati drugima, činiti dobra djela, sve to dolazi s dubokim razumijevanjem uskrsnuća kao nečega što nas poziva da budemo bolji ljudi, da živimo u skladu s onim u što vjerujemo.
Često ističete da vam je obitelj temelj života. Kako vaša supruga i kći doživljavaju Uskrs - je li to vrijeme posebnog zajedništva?
Za moju suprugu i kćer to je doista vrijeme posebnog zajedništva. Supruga i ja dijelimo isti pogled na obitelj, vjeru i tradiciju, a to nas ujedinjuje još više u trenucima poput Uskrsa. Ona je uvijek ta koja unosi toplinu i ljubav u naš dom, a njezina predanost obiteljskim vrijednostima, uključujući i pripremu uskršnjih jela, simbolizira sve ono što je lijepo i snažno u obiteljskom životu. Za kćer je, s druge strane, Uskrs još uvijek čarolija. U tom uzrastu sve je novo i magično, bojanje jaja, priprema uskršnjih darova, svi ti sitni trenuci ispunjeni veseljem. Vidjeti je kako raste u tom okruženju obiteljske ljubavi i vjerovanja daje mi snagu i osjećaj da smo na pravom putu. Za nju to nije samo blagdan, već prilika da se osjeti povezanom s nečim većim, a također da uživa u obiteljskom okupljanju. Iako smo svi zauzeti, to je vrijeme kad se nađemo na jednom mjestu, a to je za nas posebna prilika da ostavimo sve druge obaveze i provedemo vrijeme s najbližima. Tada najčešće putujemo mojoj obitelji u Ploče, gdje žive mama, tata i brat s obitelji. To je naš način povezivanja, jer obitelj je temelj svega, izvor snage, ljubavi i mira. Supruga i kći razumiju koliko mi znači to okupljanje, i uvijek se raduju tom putovanju. Kći voli biti okružena obitelji, pogotovo kad je ondje puno ljudi, smijeha i igre. Za nju je to prilika da raste u ljubavi i tradiciji, a takvo okruženje obogaćuje njezin svjetonazor. Za moju suprugu to je također prilika da bude s mojom obitelji i osjeti snagu zajedništva koju njegujemo. Moja mama, uz pomoć supruge, uvijek pripremi odličan obiteljski ručak, i najviše uživamo kada se svi okupimo za stolom. U tom zajedništvu svaki je trenutak poseban.
Supruga Marina uvijek vam je bila tiha životna podrška. Kako biste opisali vaš brak danas, nakon 15 godina zajedničkog života?
Naš brak nakon 15 godina zajedničkog života temelji se na dubokom međusobnom poštovanju, ljubavi i razumijevanju. Ona je, kao i uvijek, tihi oslonac, netko tko pruža stabilnost i mir u svim situacijama. To je rijetka kvaliteta i upravo zbog nje naš odnos ima dubinu. Bez nje, teško da bih bio ono što jesam. Njezina podrška nije samo u riječima, nego i u svim djelima. U naš dom unosi harmoniju i svojim prisustvom uljepšava svaki dan, a pritom našem djetetu pruža primjer kako biti čovjek. Tijekom tih 15 godina naš brak nije rastao samo u ljubavi, nego i u međusobnu povjerenju. Iako naizgled možda nismo uvijek glasni u izražavanju osjećaja, imamo jedno drugo u svim trenucima, i u onim dobrim, i u izazovnijim. Naučili smo se međusobno slušati, podupirati i uvijek biti ovdje jedno za drugo. Brak je za nas mnogo više od svakodnevnih obaveza i rutina, to je partnerstvo, zajedništvo u svim svojim oblicima. U tih 15 godina život nas je vodio kroz mnoge situacije, ali uvijek smo ostali zajedno, učili i rasli kao par, kao obitelj. Danas, gledajući natrag, mogu reći da sam izuzetno zahvalan na svemu što smo prošli zajedno i na svim trenucima koje smo podijelili. Marinina tiha, ali čvrsta podrška, temelj je našeg zajedničkog života.
Koliko vas je i kako očinstvo promijenilo? Što ste najvažnije naučili kao otac?
Očinstvo je za mene bilo pravi preokret. Prije nego što sam postao otac, nisam ni mogao zamisliti koliko će me to iskustvo promijeniti. Kada je naša kći došla na svijet, sve je postalo jasnije. Shvatio sam da biti otac nije samo biološka odgovornost, već i emocionalna, psihološka i duhovna misija. Očinstvo me naučilo koliko je važno u svakom trenutku biti prisutnim za svoje dijete. Ne samo fizički, nego emocionalno i duhovno. Kao otac, naučio sam koliko je važno slušati, razumjeti i biti strpljiv. Djetetu nije uvijek dovoljno samo pružiti osnovne potrebe. Ključni su ljubav, pažnja, prisutnost i razumijevanje. Naučio sam koliko može značiti mala stvar, poput razgovora ili zajedničkog smijeha i igre. Takve naizgled jednostavne stvari zapravo oblikuju djetetov svjetonazor. Očinstvo me, također, naučilo koliko snage i hrabrosti možeš pronaći u sebi kad znaš da moraš biti uzor svom djetetu. Očinstvo mi je, zapravo, pomoglo da postanem bolja verzija sebe. Kad se sjetiš da netko ovisi o tebi, to te tjera da rasteš i budeš odgovorniji, da bolje razumiješ i poštuješ vrijednosti koje želiš prenijeti. Možda je najvažnije što sam naučio kao otac da se ljubav mora davati beskompromisno. Ljubav koju osjećam prema kćeri nešto je što nikada prije nisam doživio. Ona me nadahnjuje da iz dana u dan budem bolji čovjek.
Obiteljski život i roditeljstvo znaju biti izazovni - gdje pronalazite snagu u teškim trenucima?
Obiteljski život i roditeljstvo, bez sumnje, donose svoje izazove, ali u tim trenucima pronalazim snagu u temeljnim vrijednostima koje smo gradili tijekom godina. Prvo i najvažnije, snagu pronalazim u Bogu. Gajiti jedan intiman i dubok, osobni odnos s Bogom u kojem Ga se uključuje u svoj svakodnevni život, uz redovne odlaske na euharistiju i zajedničke vjerske susrete s drugom braćom i sestrama, za mene je imperativ. Zatim je pronalazim u obitelji, u supruzi, kćeri, roditeljima i braći. Oni su uvijek uz mene, čak i kad su riječi suvišne. Zajedništvo s najbližima, ta povezanost koja se ne može slomiti, daje mi stabilnost u teškim trenucima. Također, vjerujem da snaga dolazi iz unutarnje discipline i vjere. Kad je teško, sjetim se što sve želim naučiti kćer i što želim biti za svoju obitelj. Ta me odgovornost. Znam da nisu važni samo trenuci u kojima se sve čini lakim. Oni su prolazni, dok oni teži oblikuju naš karakter. U trenucima u kojima je zaista teško, jednostavno se sjetim da je sve privremeno i da svaka teškoća nosi i lekciju koja nas može poboljšati. Kad osjećam da mi snaga možda ponestaje, sjetim se da je najvažnije ostati prisutnim. Ako ne znam kako riješiti problem ili situaciju, to što sam tu, uz svoju obitelj, već daje određenu sigurnost i stabilnost. I naravno, u tom procesu važno je ne zaboraviti se opustiti i uzeti vremena za sebe, bilo to kroz razgovor sa suprugom, igru i smijeh s kćeri ili jednostavno u tišini, dok promatram svijet oko sebe. Na kraju, najveća snaga dolazi iz ljubavi prema obitelji i životu. Sve to daje mi snagu i motivaciju da nastavim dalje. Ponekad se sve svodi na to da ne odustajemo, da se držimo zajedno i da vjerujemo da će, koliko god teško bilo, na kraju, uz Božju pomoć, sve biti u redu.
Kako se trudite prenijeti vjeru kćeri? Postoje li mali, svakodnevni obiteljski rituali koji vas dodatno povezuju - molitve, odlazak na misu…?
Da, trudimo se svakodnevno prenositi vjeru djetetu, i to tako da uključuje cijelu obitelj. Svakodnevna molitva ključni je element toga. Svaku se večer prije spavanja zajedno molimo, a kći ima i vlastitu molitvu anđelu čuvaru koju redovito izgovara nakon zajedničke molitve. Nedjeljom obavezno idemo na misu kao obitelj, to nam je vrlo važan trenutak u tjednu. Nadalje, prakticiramo molitvu prije obroka, čak i kad nismo kod kuće, već u restoranu ili gdje god se nalazili. Time joj želimo pokazati da je vjera prisutna u svim aspektima našeg života i da se Bogu zahvaljujemo za svaki dar, pa i za svakodnevne stvari. Sretni smo što nam u tome pomaže i Molitvena zajednica ‘Obitelj sv. Šarbela’. U virtualnoj grupi na aplikaciji WhatsApp navečer molimo Svetu Krunicu zajedno s drugim obiteljima. Iako nismo uvijek redoviti, trudimo se i smatramo to važnim dijelom života. Time stvaramo snažnu povezanost u obitelji, ali i u zajednici koja nas podržava u vjeri. Posebno bih istaknuo katoličku Osnovnu školu Ružičnjak, jer zaista je pravo blago. Ne samo da nudi odličan obrazovni program, već se ističe duhovnom i moralnom usmjerenošću. Naša je kći zahvaljujući školi okružena pozitivnim vrijednostima koje su joj od velike pomoći u svakodnevnom životu, a i kao roditelji imamo mnogo koristi od svih predavanja i edukacija koje škola organizira za nas. Osim toga, ravnateljica, učiteljice i stručni suradnici izuzetno su posvećeni svom zadatku i uvijek nam pomažu u odgoju i obrazovanju kćeri, ali i nas kao roditelja. Škola nas doslovno podupire na svakom koraku i omogućuje nam da lakše prenosimo vjeru, vrijednosti i odgovornosti koje želimo da naša kći usvoji. Zaista smo sretni i blagoslovljeni što imamo priliku biti dio takve zajednice.
Što vam je najvažnije prenijeti kćeri - ne samo kroz riječi, već kroz vlastiti primjer?
Želim joj pokazati kako živjeti vjeru i prenijeti joj vrijednosti koje smatram temeljnima. Želim da odraste u osobu koja poštuje druge, zna cijeniti obitelj, ljubav, vjeru, domovinu i istinske vrijednosti, a ne površne stvari koje danas često preplavljuju svijet. Svojim joj primjerom želim pokazati važnost skromnosti, poštovanja prema drugima, poniznosti i zahvalnosti prema Bogu za sve darove koje nam je dao. Također, želim joj pokazati da je važno biti dosljedan u vjeri, pa makar to značilo ići protiv nekih trenutnih trendova ili mišljenja većine. Kroz molitve, odlazak na misu, ustrajnost u obiteljskim ritualima i odgoj, želim joj pokazati kako vjera i obitelj mogu biti snaga koja nas vodi kroz život. Također, želim joj pokazati važnost truda i rada na sebi, da ništa ne dolazi samo i da je uvijek potrebno ulagati u osobni razvoj, bilo u duhovnom, emocionalnom ili intelektualnom smislu. Vjerujem da će je svijest o tome da se trudimo biti bolji ljudi, da poštujemo obaveze i odgovornosti, te da volimo druge i pomažemo im, oblikovati u osobu koja će znati cijeniti sve životne ljepote, ali i izazove. Ovi principi nisu samo nešto što pričamo za stolom, već nešto što se trudimo živjeti svaki dan, jer mislim da je najjači odgoj onaj koji dolazi kroz vlastiti primjer. Priznajem, nije uvijek idealno i ponekad pomislim da sam najgori otac na svijetu, ali dok se god trudim biti bolji, učiti iz vlastitih grešaka i voljeti obitelj svim srcem, znam da sam na dobrom putu. Nema savršenih roditelja, ali važno je da se ne predamo, da stalno rastemo i pružimo im ljubav, pažnju i posvećenost najbolje što možemo.
U javnosti ste prošli kroz različite faze - od estradne zvijezde do čovjeka koji se povukao u tišinu i posvetio vjeri. Kako gledate na taj put danas? Biste li nešto promijenili?
Gledajući na svoj put danas, mogu reći da sam zahvalan na svemu što sam prošao, jer su me te faze oblikovale i dovele do mjesta na kojem se sada nalazim. Bio je to put prepun izazova, ali i dragocjenih lekcija. Mnoge stvari bile su mi važnije u određenim trenucima života, no sada, kad se osvrnem, shvaćam koliko su vjera i obitelj važniji od svega ostalog. Kao ‘estradna zvijezda’ imao sam priliku uživati u popularnosti, ali nisam ni bio svjestan koliko je to zapravo prolazno. Osim toga, slava dolazi s puno pritisaka, površnosti i često pogrešnih prioriteta. Iako mi nije žao tih iskustava, jer su me, kako kažem, oblikovala, danas smatram da su pravi mir i sreća u duhovnoj stabilnosti, obitelji i vjeri. Što bih promijenio? Možda bih volio da sam ranije shvatio koliko su ti osnovni, jednostavni životni trenuci, vjera, obitelj i prijatelji, važniji od toga da budem u središtu pažnje. Ali, opet, sve to nosi svoje vrijeme i mislim da je svaki dio mog života imao smisao. Bilo bi dobro da sam neke stvari shvatio ranije, ali vjerujem da je Božja volja imala plan za mene pa nisam ni previše usmjeren na kajanje. U konačnici, sada se osjećam ispunjeno jer živim u skladu s onim što mi je najvažnije - vjera, obitelj, zajednica.
Je li bilo trenutaka sumnje, padova ili lutanja? Kako ste se s njima nosili?
Da, bilo je takvih trenutaka. Svaki čovjek ima vlastite borbe, ja nisam iznimka. U nekim trenucima života osjećao sam se izgubljeno, nesigurno i nisam uvijek znao gdje idem. Sumnje su dolazile i dolaze, pogotovo u trenucima suočavanja s izazovima ili kad bi se stvari činile odviše teškima ili nesigurnima. To su trenuci kad se pitam ima li smisla sve što radim i kad se osjećam umorno ili demotivirano. No zbog svega toga naučio sam da ne treba bježati od tih osjećaja, nego ih prihvatiti i suočiti se s njima. Mnogi su trenuci padova zapravo prilike za rast. Oslanjanje na vjeru i molitvu bilo je moje sidro u tim trenucima. Kroz molitve, osobnu refleksiju i podršku obitelji, iznova sam pronašao snagu. Moj put nije uvijek bio glatka cesta, ali vjerujem da su ti padovi bili potrebni da bih narastao, kako duhovno, tako i kao osoba. Također, kroz povjerenje u Božju volju i molitvu, osjećao sam da nisam sam u tim trenucima. Vjera mi je bila izvor snage. Iako nije uvijek lako, svaki put kada se podignem, kad se vratim Bogu i obitelji, osjećam kako ponovno pronalazim mir. Naučio sam da padovi nisu kraj, nego prilika za novi početak. Na kraju, u svakom tom lutanju, zapravo sam pronalazio put prema boljoj verziji sebe.
Kad pogledate sebe iz tog razdoblja i usporedite s čovjekom kakav ste danas - koje razlike primjećujete? Što biste poručili mlađem sebi?
Primjećujem nekoliko značajnih razlika. Prvo i najvažnije, tu je unutarnji mir koji sada imam, a koji prije nisam mogao ni zamisliti. Kao mlađi bio sam podložniji vanjskim utjecajima, potrebama da udovoljim drugim ljudima i da budem “nešto više” u očima društva. Danas sam puno mirniji, fokusiraniji na ono što mi je zaista važno, obitelj, vjeru i unutarnju stabilnost. Kao mlađi, možda nisam bio toliko svjestan dugoročnih posljedica svojih odluka. Bio sam više vođen impulsima, brži u reakcijama i često nisam razmišljao dovoljno o tome što će moje ponašanje ili odluke značiti za druge, a ni za mene. S vremenom sam naučio biti strpljiviji, promišljeniji i usmjereniji na stvari koje imaju trajnu vrijednost. Kada bih mogao razgovarati s onim mlađim sobom, rekao bih mu: “Ne žuri. Nema potrebe trčati za nečim što nije bitno. Slušaj srce i vjeruj u Boga. Ono što ti se sada čini kao najvažnija stvar na svijetu, za nekoliko godina možda neće imati nikakvu vrijednost. Vjeruj u Boga, vjeruj u obitelj, vjeruj u svoje vrijednosti. Usmjeri energiju na ono što te ispunjava, a ne na ono što od tebe traži društvo. Budi strpljiv i ne boj se neuspjeha, jer oni su samo prilike za rast”. Iako ne bih želio mijenjati prošlost, jer ona čini dio mog puta, vjerujem da bih tom mlađem sebi mogao pomoći da bude mirniji i svjesniji svega što je zaista važno.
Mediji su vas nekoć prikazivali kao buntovnika, a danas ste sinonim za mir, obitelj i vjeru. Je li taj buntovnik još uvijek negdje u vama - i kako ga sada usmjeravate?
Da, mediji su me zaista nekoć prikazivali kao buntovnika, a i sam sam sebe često doživljavao kao nekog tko se bori protiv sistema, protiv očekivanja drugih. Buntovništvo je tada bila moja reakcija na okolnosti, na društvene norme koje mi nisu odgovarale, na želju da pokažem da mogu biti drukčiji i neovisan. U to vrijeme nisam uvijek znao gdje tražiti istinski mir, pa sam često tražio izlaz u nečemu što je bilo pobuna, a ne rješenje. Danas, iako miran, obiteljski čovjek, taj je buntovnik još uvijek prisutan, ali na jedan novi način. Taj buntovnik sada nije usmjeren prema vanjskom svijetu ili društvu, nego prema sebi, svojim slabostima, nesigurnostima, pogrešnim odlukama i svakodnevnim izazovima. Buntovnik u meni sada želi biti bolji, želi se boriti protiv unutarnjih strahova, protiv nesigurnosti i sumnje, i svakodnevno nastojim rasti kao osoba, otpuštajući ono negativno i prihvaćajući ono pozitivno. Djelujem unutar svojih vrijednosti i vjerovanja, boreći se da ostanem dosljedan onome što stvarno želim biti, čovjek koji živi u miru sa sobom, obitelji i Bogom. Sada sam usmjeren na borbu da ostanem vjeran sebi, da ne odstupim od onoga što je zaista bitno, unatoč svim vanjskim utjecajima koji se pokušavaju nametnuti.
Kako izgleda vaš dan kada nitko ne snima, ne pita, ne analizira? Imate li male rituale ili navike koje vam donose mir?
Moj ‘dan za mir’ zapravo je vrlo jednostavan, ali ispunjen. Volim se subotom, i u druge neradne dane kad imam mira i nemam drugih obaveza, probuditi jako rano. To je moj trenutak tišine, gdje imam vremena za sebe i duhovnu praksu. Prvo izmolim sve iz molitvenog plana, pa pročitam odlomak iz Biblije, a onda i odlomak iz nekoga drugog duhovna štiva. Trenutno je to životopis svetoga Josemarije Escrive de Balaguer. Sve to činim uz šalicu čaja od mente s medom, što mi pruža mir i spokoj. Nakon toga, kad se probude žena i kći, sjednemo svi zajedno i u miru doručkujemo, što je zaista dragocjeno. Onda, kad svi završimo, obavezno skuham kavu i pozovem brata Elvisa, koji inače živi kat ispod nas, da zajedno pijemo kavu i uživamo u društvu. To su moji trenuci opuštanja, kad nije potrebno ništa drugo osim obitelji, razgovora i tih jednostavnih, ali važnih rituala. Ako je vrijeme lijepo, volimo zajedno otići na planinarenje, šetnju ili izlet. U tim trenucima, bez obzira na to što je dan prije toga donio, sve postane jednostavno - samo obitelj, priroda, šetnje i razgovori. To su posebni trenuci jer u njima pronalazim istinski mir i povezanost s najbližima. Takvi su mi dani najdraži, jer zaista mislim da ne treba puno za sreću: malo mira, kava, obitelj i priroda. Ha, ha, zvuči jednostavno, ali baš u toj jednostavnosti pronalazim mir i ispunjenje.
Mnogi vas danas doživljavaju kao uzor zbog načina na koji svjedočite vjeru - bez pompe, ali iskreno. Što biste poručili mladima koji traže svoj put ili se osjećaju izgubljeno?
Jao, da znate kakvih krasnih i svetih ljudi i obitelji ima, ne biste me nikada smatrali uzorom! Šalu na stranu, vjerujem da je najvažnija stvar koju bih mogao poručiti mladima - nemojte se bojati biti svoji i ne dajte da vas vanjski svijet preplavi i skrene s puta. Iako može biti teško u svijetu koji nudi toliko površnih vrijednosti, pravo ispunjenje dolazi iznutra, kroz vjeru, obitelj i istinske vrijednosti. Ako se osjećate izgubljeno, to je potpuno normalno, svi mi prođemo kroz razdoblja sumnje i nesigurnosti. No, najvažniji je korak vratiti se sebi i svojim temeljima, i vjerovati da postoji veći plan za vas. Nemojte se bojati tražiti pomoć, bilo u vjeri, obitelji ili prijateljima. Iskrenost prema sebi i Bogu, i življenje vjere u svakodnevnim, malim stvarima, najveći je dar koji možete dati sebi i drugima. I na kraju, vjerujte da nije potrebno imati sve odgovore odmah. Putovanje je važnije od odredišta. Samo hrabro i ne gubite nadu.
U svibnju vas ponovno očekuje nastup na velikom koncertu duhovne glazbe ‘Progledaj srcem’. Što vam znači biti dio tog događaja? Kako se pripremate za taj glazbeni i duhovni susret s publikom?
Biti dio ‘Progledaj srcem’ za mene je izuzetno značajno, jer to je prilika da ujedinimo glazbu i vjeru na način koji duboko dotiče srca ljudi, uključujući i moje. Glazba ima nevjerojatan potencijal povezati nas na duhovnoj razini, i kad je u pitanju duhovna glazba, ona postaje most između nas i Boga, između nas i zajednice. Priprema za taj događaj nije samo glazbena, nego i duhovna. Osim što vježbam pjesme, jako se trudim pripremiti i svoj duh, jer želim da moj nastup bude iskren i pun vjere, da ljudi osjete povezanost i ljubav. Za mene, to nije samo koncert, već i molitva. To je način kako svjedočiti vjeru i ljubav prema Bogu i drugima. Svaka pjesma prilika je da podijelim dio sebe, i vjerujem da glazba može biti snažan alat za duhovnu obnovu i inspiraciju. To je nešto što se ne smije propustiti, izvanredna prilika, dar s neba, obilje milosti koje se dijeli šakom i kapom direktno od Boga. Ako još niste kupili ulaznicu, ne čekajte zadnji čas!
Koji je vaš najveći san danas - kao muškarca, supruga, oca, vjernika i umjetnika?
Danas je moj najveći san živjeti ispunjen, smiren i dosljedan život, u skladu sa svojim vrijednostima i vjerom. Kao muž i otac, san mi je da budem najbolji mogući primjer svojoj obitelji, da pružim ljubav, strpljenje i razumijevanje supruzi i kćeri, i da zajedno rastemo u vjeri. Kao vjernik, moj je san da uvijek imam dublje povjerenje u Božju volju i da moji postupci i život budu odraz toga povjerenja. Kao umjetnik, želim nastaviti stvarati glazbu koja nije samo zabava, već ima duboko duhovno značenje i koja može dirnuti ljude, voditi ih prema Bogu i biti alat za njihov osobni rast i unutarnje ispunjenje. Najveći mi je san da mi život bude svjedočanstvo toga, da mi obitelj, vjera i umjetnički rad budu usklađeni i da iz njih crpim snagu i mir.
