'Normalna sam osoba i bude mi malo neugodno...': Idol nove generacije Filip Glavaš za Story o pozornosti koju je izazvao

Vrhunski sportaš, simpatičan, pristojan, elokventan, obrazovan, zgodan... sve je to prvi brk Hrvatske, 27-godišnji Filip Glavaš. Srebrni rukometaš sa Svjetskog prvenstva koje je održano početkom godine postao je miljenik nacije, a koliko ga ljudi vole, vidjeli smo i tijekom snimanja. Oduševljeno su mu prilazili obožavatelji kako bi se s njima fotografirao. A kako priznaje Riječanin, sramežljiv je pa mu to ponekad izazove nelagodu. No sve će uz osmijeh odraditi, pogotovo kada mu priđu djeca. Ne krije koliko mu je drago što im je postao uzor, ne samo kada je riječ o rukometu, nego i o obrazovanju te čitanju. Naime, osim što je vrhunski sportaš i igrač RK Zagreba, Filip je inženjer brodostrojarstva i knjiški moljac. Otkrio na je koje su knjige posebno utjecale na njega, je li se naviknuo na slavu koja dolazi s uspjesima, ulijeću li mu djevojke na društvenim mrežama, a neizbježno je bilo i pitanje je li u vezi...

Nosite li digitalne knjige ili volite osjetiti papir?

Ovisi. Ako imam puno stvari i idem na dulje gostovanje, nosim Kindle ili na tablet dodam knjige u PDF obliku, ali draže su mi fizičke knjige, papir. Imaju neki poseban štih.

Vidite li sebe u nekim od likova o kojima čitate?

Mislim da ne, svaki je lik poseban jer ga je takvim osmislio autor i dodijelio mu neke osobine. Zasad se još nisam pronašao u nekom od likova, ali nikada se ne zna. Volio bih biti čarobnjak u 'Harryju Potteru'.

Zato ste čarobnjak na rukometnom terenu.

Trudim se biti.

Hoćete li navečer prije uzeti knjigu u ruke ili otići u klub?

Knjigu! Nažalost, posao ne dopušta previše slobodnog vremena, ali kada se za to pruži prilika, volim izići. Koncerti, knjige, izlasci... sve je to u mome opusu.

Iziskuje li profesionalan rukomet gotovo asketski život?

Rekao bih čak i dosta. Uvijek moraš biti posložen, koncentriran, organiziran. Dinamičan je to posao, puno je putovanja, veliki broj utakmica, a i puno je stresa.

Kako ga se rješavate?

Nekada vizualizacijama, nekim self-help tehnikama. Ali kada je rukomet u pitanju, volim stres i pritisak. Michael Jordan rekao je jednom da stres stvara legende i koliko je god teško pod njim, treba ga biti što više. To je uzrečica kojom se vodim. Volim taj stres i ono što radim, a ima, naravno, i loših dana. Uostalom, kao i u svim drugim poslovima. Smatram da je zato iznimno važno mentalno zdravlje. Moraš biti na miru sa sobom i prihvatiti da su poraz i pogreške standardni dio sporta. Kada se dogode, život ide dalje. Ivano Balić rekao je da pravi sportaš gleda samo naprijed i to je također uzrečica koja me motivira.

Znači li to da, ako se i dogode, ne učite na pogreškama?

Na njih se referiraš, pokušaš ih ispraviti, ali ako ne ide ili nemaš puno vremena, a ne bi se trebao zamarati tim pogreškama. Pa svi griješimo, ljudi smo.

Uz knjige pratite i filmove, serije?

Naravno, nije da samo čitam knjige i kada sam umoran, ponekad mi je lakše pogledati seriju ili film.

Ako vam neki naslov nije dobar, svejedno ćete ga pročitati, pogledati, doći do kraja?

Ovisi, iz poštovanja prema redatelju ili piscu pokušam, ali ako vidim da je potpuni gubitak vremena, okrenem se nečemu što volim i gdje se osjećam ugodnije.

Što vas još ispunjava, kada se osjećate ugodno?

Obitelj, prijatelji, društvo. Volim kuhati i dobro pojesti, čitati dobru knjigu... Svašta nešto, a ništa posebno.

Što volite kuhati?

Kako sam išao u talijansku osnovnu školu, najbliži su mi Mediteran i Italija, ali zašto se ne okušati i u drugim jelima poput sušija, bifteka. Suši ne pripremam često jer za to treba puno vremena. Volim sve, ali nemam, nažalost, mnogo vremena. Najgore mi je kada s treninga umoran dođem doma i moram nešto kuhati, a baš mi se ne da.

A glazba, je li vam ona važna?

Je. Baš volim glazbu i važna mi je u životu. Slušam glazbu prije utakmice, ujutro uz kavicu, ako sam solo, uvijek imam slušalice i glazba čini dobar dio mene.

Imate neku pjesmu za nabrijavanje prije utakmice?

Ima ih dosta, pretežno rock. Rammstein, Creedence, AC/DC, ‹Mr. Brightside› od Killersa, Linkin Park... Ovisno o raspoloženju može biti i neka balada, Adi Šoše, Sergej Četković, talijanska, francuska, njemačka glazba... samo da se dobro osjećam. Slušam i domaći trash, a u reprezentaciji Thompsona i nacionalne pjesme jer je to dio nas i ponosni smo na njih, ali preferiram rock'n'roll.

Spomenuli ste obitelj, čujete li se često sa svojima?

Sestra Valnea i tata Željko velika su mi podrška, čujemo se svakodnevno i tu smo jedni za druge. Gajimo tu našu 'cosa nostru'.

Oni su u Rijeci, nedostaje li vam grad koji teče?

Naravno, to je grad u kojem sam odrastao, proveo djetinjstvo, stekao prve prijatelje... Jako se puno toga lijepog desilo u Rijeci. Nedostaje mi, ali srećom nije daleko. Ove sam godine možda bio dva puta jer mi obaveze ne dopuštaju. Jedva čeka ljeto da budem malo doma.

U Rijeci ste završili brodostrojarstvo na Pomorskom fakultetu. Kako ste se odlučili za taj fakultet koji nije nimalo lak?

Tata je bio kapetan broda, a i iz Rijeke sam i oduvijek sam volio brodove i more. Kao klinac nisam znao što bih studirao i rukomet mi je bio u prvom planu. Roditelji su htjeli da studiram, naravno i ja jer sam završio gimnaziju i nakon nje moraš nešto dalje. Brodostrojarstvo sam upisao nekako spontano, ali kada sam krenuo na predavanja, počeo učiti i vidio koliko je zapravo dobar fakultet, zaintrigiralo me. Jako sam zadovoljan, ali trenutačno nemam vremena ni za sebe, a kamoli za studiranje. Nadam se da ću jednog dana završiti i četvrtu i petu godinu.

Kako je izgledao vaš studentski život? Danju predavanja, navečer tulumi i izlasci pa ujutro ponovno na predavanja, ponekad čak i mamurni?

Ma ne, nisam baš puno izlazio i to je cijena profesionalnog sporta. Jedno vrijeme igrao sam u Poreču i Umagu pa sam se stalno vozikao u Rijeku pa natrag. Bilo je to burno razdoblje moga studentskog života jer sam sjedio na dvije stolice. Nije bilo lako, ali nije ni baš sve bilo tako crno. Nisam robot, izišao bih, a bio sam i mamuran. Ma, sve je to kao i kod bilo koje druge normalne osobe.

Želite li se u budućnosti baviti inženjerskim poslom?

Nikada ne znaš što život nosi, nepredvidivo je. Idem iz dana u dan i trenutačno se bavim rukometom. To mi je u prvom planu, a hoću li nakon igračke karijere ostati u rukometu ili otići u sasvim drugu branšu, ne znam. Bude li prilike za brodostrojarstvo, sigurno ću se potruditi na tom polju.

Vaš je posao vrlo aktivan, mislite li da biste mogli sjediti osam satu za radnim stolom, u uredu?

Baš zato što se nisam naviknuo na tu dinamiku, vjerojatno bi mi bilo zanimljivo nešto drugačije, barem u početku jer je novo. I sada mi je zanimljivo kada moram sjesti za stol, u 'home office' i odgovoriti na mailove.

Prvi ste brk Hrvatske, a kao što smo vidjeli i tijekom snimanja, ljudi vam prilaze, žele se s vama fotografirati. Paše li vam pažnja?

Lijepo je kada te ljudi prepoznaju, cijene, poštuju i kada su sretni kada se s tobom fotografiraju ili kada im se potpišeš, daš neki savjet. To je priznanje za cijeli naš rad, ali malo sam sramežljiv pa mi bude i nelagodno. No uz osmijeh sve nekako napraviš, pogotovo ako je za djecu, to mi nije nikakav problem, ali kada je u pitanju profesionalno fotografiranje poput današnjeg, malo mi je teže izići iz sigurne zone.

Rukometna euforija bila je na vrhuncu tijekom Svjetskog prvenstva, ali i sada se osjeti. Jeste li se dosad pomalo naviknuli na slavu koju vam je donijela?

Nije to baš moj đir. Normalna sam osoba i bude mi malo neugodno kada me ljudi gledaju ispod oka jer me prepoznaju, ali lijepo je, naravno, kada si priznat.

A što je s pažnjom djevojaka kojima ste također postali miljenik? I u komentarima vaših fotografija na Instagramu dosta je zaljubljenih dama, netko je napisao samo 'mljac'. Imponira li vam to barem malo?

Ma ne, ne smatram se takvom osobom. Drago mi je da se nekomu svidim, ali nije to za mene. Nisam baš obožavatelj društvenih mreža iako u današnje vrijeme moraš biti na njima. Stara sam škola i uživo je uvijek puno bolja interakcija i bolje možeš procijeniti osobu nego preko društvenih mreža. Preko njih je lakše nekomu pristupiti, lakše je iza te fasade komentirati i svašta pisati, ali ništa ne može zamijeniti komunikaciju uživo. Jednostavno je najbolja.

Ulijeću li vam djevojke s raznim ponudama u porukama na Instagramu?

Da... imam pregršt poruka, nutkanja. Kada je baš bila euforija tijekom prvenstva, nisam mogao koristiti mobitel jer se blokirao od količine poruka. Opet, nisam obožavatelj toga i ljudi tako znaju dosta remetiti fokus. Znaju biti malo previše nametljivi, ali na kraju dana igraš zbog njih. Oni dolaze, oni pune arene, daju svoj novac za ulaznice i drago mi je ako im mogu nekako uzvratiti, ali stvarno ne mogu svima odgovoriti na poruke.

Iako ne dijelite detalje iz ljubavnog života, moram vas pitati jeste li u vezi?

Komplicirano je.

Na koncertima zvijezdama znaju na pozornicu doletjeti grudnjaci obožavateljica. Je li koji doletio vama na teren?

Nije još. Možda bude, nikad ne znaš. Ali mi nismo takve zvijezde. Drago mi je što uveseljavamo ljude i pobjeđujemo, što se nacija s nama veseli, ali grudnjacima je mjesto na koncertima.

Možda sebe ne doživljavate kao zvijezdu, ali ne samo da jeste, nego ste i odličan uzor mladima.

To mi je najveće priznanje, da me mladi mogu pitati za savjet, bilo o rukometu, obrazovanju, knjigama, kako percipiram neke stvari... Da im mogu prenijeti da svi mogu prosperirati na nekoliko frontova, samo to moraju htjeti, trudit se i željeti. Nažalost, i odricati se nekih stvari, ali trud se uvijek isplati.

Čega se najteže odreći?

Druženja s obitelji i prijateljima. Propustio sam jako puno toga i znam se naći s prijateljima, a oni komentiraju kako im je bilo u izlasku u kojem nisam mogao sudjelovati jer sam tada imao utakmicu ili bio na turniru. Društveni i obiteljski život možda najviše pati, ali ako se trudiš, dobro se organiziraš, ako si ustrajan i dobro posložiš misli, stvarno možeš djelovati na više frontova.

A što je najbolje, najveća nagrada?

Drago mi je što potičem djecu i što sam im uzor. To je lijepo i htio bih da me to prati cijelu karijeru. Druge najveće nagrade su pobjede i uspjesi koji dolaze s reprezentacijom i klubom. Njima sam ispunio svoje dječačke snove i ponosan sam i sretan što sam dio toga.

I za kraj, možete li našim čitateljima preporučiti tri knjige koje su utjecale na vas?

'Kada tijelo kaže ne' dr. Gabora Matéa o tome koliko stres utječe na ljude i kako se s njime nositi u težim životnim situacijama. Serijal 'Harry Potter' uvijek mi je najbolji za razbibrigu i bez njega ne mogu. Treća knjiga neka bude 'Termodinamika', ona mi je stvarala probleme na fakultetu i jako je utjecala na mene.