Postoje uloge u životu koje nas definiraju, oblikuju i nadilaze sve ostalo, a jedna od njih je očinstvo. Postoje i trenuci koji se ne mogu kupiti, zamijeniti ili vratiti. Trenuci kada ti se dijete privije uz prsa i mirno zaspi, kada te nazove samo da čuje tvoj glas, kada ti šapne ono jednostavno, a najvažnije: Volim te! Omiljeni televizijski voditelj, urednik i autor Joško Lokas zna da je očinstvo sve - i osmijeh, i suza, i ponos, i strah, i umor i snaga. Za tu ulogu nema priručnika, nema scenarija, samo srce koje svaki dan uči kako voljeti više. Sa svojom djecom, kćeri Noom te sinovima Tomom i Jakovom živi priču u kojoj oni imaju glavnu ulogu, a on je zahvalni promatrač i sudionik, svjestan koliko je svaki trenutak s njima dar. U povodu Dana očeva 53-godišnji Zagrepčanin otvorio je srce i podijelio s nama misli o roditeljstvu, tom najljepšem, ali i najizazovnijem životnom pozivu. Otkrio je i što mu znači biti tata, kako s djecom raste i mijenja se. Opisao nam je i trenutke koji su mu se zauvijek urezali u dušu, ali i neizbrisivu vezu između njega i djece. Očinstvo mu nije zadatak, nego privilegij jer sve što radimo, svodi se na jedno - kada te njihove ruke zagrle, sve drugo nestaje.
Je li roditeljstvo najljepši i najteži posao u životu?
Najljepši, a što se tiče ovog najteži, zanimljivo je kako se ta perspektiva mijenja. Kada nemaš djecu, gledaš te epizode parova koji imaju djecu i kažeš - ma ovo je lako. Onda dobiješ svoju i shvatiš da nije nimalo lako, ali se paralelno počinje razvijati osjećaj kao da si ih oduvijek imao i nemoguće je zamisliti da ih nekada nisi imao. Postanu baš kao i život, neodvojivi dio svakog roditelja, njihovo jutro, dan, večer i noć. Njihova 24 sata svaki dan u godini. Nekada pomislim na uspomene kada još nisam imao Nou, Tomu i Jakova. Uhvatim se kako se pokušavam sjetiti gdje su oni tada bili, a onda posložim vremensku crtu i shvatim da nisu bili ni rođeni. Najzanimljiviji dio vašeg pitanja je riječ posao. Za dosta poslova smo dobivali i dobivamo financijsku naknadu. Jesmo li s njom bili zadovoljni ili ne, nebitno je u ovom kontekstu. Bilo je onako kako smo dogovorili. U roditeljstvu se naknada zove bezuvjetna ljubav. Ljubav među partnerima može nestati, ali ona prema djeci ostaje vječno. Često gledam svoje klince i mislim da zahvaljujući njima nikada neću biti sam bez obzira na to u kakvoj se životnoj situaciji nađem.
Kako biste opisali svoju ulogu u životima djece, kako se ona mijenjala tijekom njihova odrastanja?
Majke proživljavaju najvažniju ulogu. Očevi su u početku asistenti. S vremenom postaju važniji i počinju s djecom razvijati poseban odnos, od onoga bazičnog, zaštitničkog kada ih lovite i bacate se za njima da im se ne bi nešto dogodilo do onog kada djeci trebaju odgovori na pitanja koja dolaze s iskustvom, a oni ga, logično, nemaju niti mogu imati. Naravno, postoje razlike između životnih pitanja koja ženska djeca postavljaju majci, a koja ocu i obrnuto, kao i pitanja koja muška djeca postavljaju majci, a koja ocu. Kada bih slikovito opisivao svoju ulogu u njihovu odrastanju, upotrijebio bih riječ mir. Mir koji bi zavladao u njima i u meni kada su mi kao jako mali znali zaspati na prsima, kada sam ulazio u sobu i pokrivao ih ako su otkriveni do onoga kada mi je najvažnija stvar na svijetu bila i još je dobiti njihovu poruku da su dobro.
Koji vam je najdraži trenutak koji ste doživjeli kao otac?
Uh, ima ih dosta i jako divnih..., ali izdvojit ću neke. Noa i ja gledali smo u kinu 'Pijev život' i kada smo oboje sa suzama u očima dočekali kraj filma, ona mi se približila i rekla: 'Baš mi je drago da si mi ti tata.' Vjerujete, i sada mi se stegne grlo kad pomislim na to. Tomi sam jednom pokazao svoju fotografiju kada sam bio njegovih godina. Potpuno smo slični i on u prvi mah nije shvatio kako sam ja na slici pa me pitao kad sam ga to slikao. Onda se malo bolje zagledao u fotografiju i rekao s takvom srećom u očima: 'Pa mi smo isti.' Pogledao me i zagrlio. I dođosmo do Jakova. Jedan dan zvoni mi mobitel. Bio sam u nekoj strci i na brzinu mu se javim u stilu: 'Reci, sine, radim, trebam li ti nekako pomoći jer se žurim?' S druge strane njegov umirujući ton: 'Ne. Samo sam te nazvao da te čujem kako si?' Zastanem, pogledam tu strku oko sebe, okrenem se od nje i kaže mu: 'Ostani na liniji. Sve sam riješio. Imamo vremena koliko hoćeš.'
Kako izgleda jedan vaš tipičan dan tate? Koliko Noa, Toma i Jakov još trebaju pomoć i savjete svoga oca?
Mislim da su to sada razmjenjivanja stajališta o životu, njihove perspektive i životnog iskustva u dobi u kojoj jesu i onoga što im mogu ponuditi kao netko za koga pretpostavljaju da je to prošao. Veseli me što to više nisu samo savjeti nego sudari razmišljanja. Mislim da smo već dulje prešli granicu u kojoj smo mi odrasli po defaultu u pravu i moram priznati da su u nekim stvarima njih troje potpuno u pravu. A što se uloge tate tiče, nekad je to običan ljubavni savjet, nekad životni, nekad preporuka mjesta za izlazak ili sređivanje cijelog aranžmana izlaska, što uključuje bankomat i taksiranje. Mislim da mi je u ovom razdoblju najvažnije da smo mi roditelji dežurna služba od 0 do 24 sata svaki dan u tjednu, a nama roditeljima to pričinja veliko zadovoljstvo koliko god neprospavanih noći imali i koliko god nam teško bilo stalno biti na raspolaganju.
Mislite li da ste im dosadili? Znaju li prigovoriti u stilu: 'Daj, tata, to više nije tako, star si?' Sva djeca u tinejdžerskoj dobi misle da su pametnija od roditelja i oni im postaju dosadni.
Naravno da jesam. Nama je njihova vremena malo, a njima našega taman. Roditelji bi htjeli da su i dalje ovisni o njima kao kada su stvarno bili, a oni se bore za svoju neovisnost, za svoj prostor i stjecanje svog iskustva. Kaže jedna moja prijateljica majka: 'Plakala sam s njim, brisala mu nos, presvlačila ga, a sad ga zove cura na mobitel i on me i ne pogleda nego samo izleti.' Ako stvari postavimo realno, rade isto ono što smo mi radili svojim roditeljima. Dakle, sve je u redu. Ostaje ono vrijeme koje provodimo zajedno. To je vrijeme najvažnije jer im se ureže u memoriju. Mene moji ponekad podsjete na igre koje smo se igrali kada su bili jako mali i na to zajedničko vrijeme koje smo imali. Primjerice, fotografiranje za vaš časopis: zabavili smo se i vjerujem da će nam ostati u sjećanju kao lijepa uspomena. Mislim da svaki trenutak koji imamo s njima moramo provesti fokusirani samo na njih, što je, da se ne lažemo, nekada najteže. Ali neka barem vide da se trudimo jer jednog će se dana i oni, nadam se, tako truditi prema svojoj djeci.
Kako provodite zajedničko vrijeme kojeg je, vjerujem, sve manje jer su oni sve veći i zauzeti svojim obavezama?
Moja djeca su proljetno - ljetna pa će najmlađi Jakov uskoro imati 16, srednji Toma 19 i Noa 24. Da, imaju svoje obaveze i vrijeme koje radije provode s vršnjacima nego sa mnom, ali još se trudim ono vrijeme koje imamo provesti u nekim aktivnostima koje nam potencijalno ostaju kao uspomene. Od bezazlenih primjera poput mog kuhanja jela koja oni vole i naruče ih od mene, zajedničkih odlazaka u restoran na ručak do zabavljanja na različite načine ili gledanja serija i filmova uz kokice ili palačinke. Posebna mi je drago što i moja sestra Ana ima već odraslu djecu, Leu i Ivana, pa se svi znamo okupiti kod njih ili kod mene i u zabavi provoditi vrijeme. Obožavamo igrati društvene igre. Kako su Noa, Toma i Jakov dovoljno odrasli, nekad su čak i dio društava mojih prijatelja, barem na početku večeri prije nego što idu dalje svojim planovima, a mi svojim. Prošle godine sam s Anom Radišić i Mislavom Donajem radio dvodnevnu glazbenu manifestaciju posvećenu Arsenu. Svi troje surađivali su na tom projektu, što me posebno veselilo.
Jeste li možda dobili neki savjet o očinstvu, a pokazao se neprocjenjivim?
Moja sestra Ana i ja smo relativno rano ostali bez oca. Umro je u 56. godini života. Mislim da smo oboje jako teško proživjeli to razdoblje i svatko od nas i danas se na svoj način nosi s tim gubitkom. Pamtim koliko nas je naučio o poštenju i vrijednosti iskrenosti.
Što ste o sebi naučili kroz roditeljstvo? Je li izreka malo dijete, mali problemi - veliko dijete, veliki problemi istinita i u vašem slučaju?
Naučio sam, vjerujem kao i svi, da postoje važniji životi koje treba usmjeriti na pravi put i nada se da ćemo u tome uspjeti. Naučio sam se opraštati lakše nego ikada. Naučio sam da se prioriteti mijenjaju. Naučio sam se strpljenju i toleranciji. I ono najvažnije, naučio sam se odgovornosti. Jer kada stvorite život, sve se mijenja. Od prvog dana kada vas dijete pogleda, onako krhko, naoružate se svom nevidljivom snagom ovog svijeta u namjeri da budete uz njega dok ne postane dovoljno jako da u život ide bez vas.
Razvod je teško iskustvo za cijelu obitelj, pogotovo za djecu. Vjerujemo da ste se itekako trudili, ali kako ste im olakšali taj prijelaz?
Kada imate djecu, razvod je jako teško iskustvo i za to ne postoji pravo vrijeme. Iz vlastitog iskustva znam definitivno kada ne bi smio biti opcija, ali kada se dvoje ljudi nađe pred zidom i kada mislite da nema izlaza iz situacije, onda donesete odluke s kojima se treba nositi cijeli život. Nekad su one potpuno nerazumne i teško objašnjive. Sa svojim odlukama nosim se i pokušavam se nositi na samo meni poznat način.
Što smatrate ključnim u održavanju zdravog odnosa s djecom nakon razvoda?
Mislim da roditelji moraju, koliko god je to teško, izmaknuti djecu iz svojih nadmetanja. Djeca ne smiju postati alat, a kamoli oružje. Sretan sam što smo Ivana i ja imali snage upravo to postići jer smo trebali biti iskreni u svim trenucima. Djeca moraju na osnovi odnosa rastavljenih roditelja shvatiti da ljubav među roditeljima može nestati, ali da ljubav roditelja prema djeci nikada ne nestaje. Isto tako mislim da djeca iz ponašanja svojih roditelja mogu naučiti jako puno ako se ikada nađu u nekoj teškoj situaciji. Mislim da djeca mogu naučiti lekciju u kojoj neke životne situacije, koliko god bile teške, nisu posljednja stanica njihovih života.
Kako danas izgleda vaš odnos s bivšom suprugom u kontekstu roditeljstva?
Ivana i ja smo se davno razišli i mislim da se cijeli današnji odnos temelji na međusobnom uvažavanju. U praksi je to nas dvoje u službi klinaca. Oboje smo krenuli dalje u životu i naš je odnos isključivo vezan uz Nou, Tomu i Jakova.
Koliko je teško djeci predstaviti novu partnericu? Imaju li oni neku ulogu u tom odabiru?
Pretpostavljam da se svatko s tim nosi na svoj način, ali nekako se sve svede na isti model koji nema veze s djecom nego s nama odraslima. Sve se svede na dio kako djeca vide da vi doživljavate novu partnericu. Kroz vaš odnos prema nekom drugom i djeca počinju graditi odnos prema novim ljudima u našem životu. Naravno, u obzir dolazi i dob djece kada im se to događa, ali mišljenja sam da smo mi odrasli jedini odgovorni za budući odnos. Nakon toga i vi i partnerica gradite zajednički odnos s djecom, ali i sama partnerica gradi svoj odnos s djecom. Dokle god djeca osjećaju da ih volite i vi i vaša nova partnerica, sve je u najboljem redu. Ali čim tu nešto zapne, djeca imaju nevjerojatne antene za prikupljanje osjećaja odraslih koji ih okružuju. I tu podjednako mislim na antene za signale između mame i tate i za one među partnerima od kojih netko nije njihov biološki roditelj. Dakle da sve svedemo na tu magičnu riječ koja lako spaja kada postoji, a još lakše rastavlja kada ne postoji - ljubav.
Imate li osjećaj da su danas izazovi roditeljstva veći nego prije?
Apsolutno. Pripadam generaciji koja je još opterećena transgeneracijskim naslijeđem, a nove generacije odrastaju u potpuno drugim društvenim okolnostima. Nekad mi se čini da će djece biti, ali brakova sve manje ili će se sklapati iz pogrešnih razloga, tako da će buduća uloga roditelja biti suočena s još većim iskušenjima i izazovima.
Kako se nosite s odrastanjem i sve većom samostalnošću vaše djece? Je li njihov pubertet traumatično razdoblje i za vas?
Nije najjednostavnije, to je sigurno. Ponekad imate osjećaj da apsolutno ne vladate situacijom. Pokušavate ih na sve načine shvatiti, ali često ne vidimo da oni na sve načine pokušavaju isto tako biti shvaćeni. Dok se uskladimo, prođe pubertet i nitko se ničega ne sjeća. Noa me dosta naučila tako da sam Tomu dočekao spreman, a za Jakova sam bio još spremniji.
Koji su najveći izazovi s kojima ste se suočili kao otac i kako ste ih svladali? Je li velika razlika u odgajanju sinova i kćeri?
Odgajanje djece kao rastavljeni roditelj nedvojbeno je najveći izazov. Izazove svladavate u hodu, nekad s puno nespretnosti, a nekad imate osjećaj da su nevjerojatno teške situacije vrlo lako riješene. Razlike u odgoju kćeri i sinova ima, ali nekad je ona smiješna bazična. Kći je uvijek vaša mala princeza, a za dečke želite da postanu pravi zaštitnici nečije tuđe tatine princeze.
Poznati ste po predanosti poslu, kako uspijevate uskladiti karijeru i očinstvo?
Teško, ali na identičan način pristupam roditeljstvu. Znao sam nekada spomenuti da sam kao otac strog, ali pravedan, ali mislim da nisam strog. Možda sam zahtjevan. Ne volim površnosti i ad hoc zaključke. Volim otvorenu komunikaciju koliko god teška bila i znam im reći: 'Nemojte mi 5 do 12 dolaziti s problemom jer tada smanjujete mogućnosti popravka situacije na minimum.'
Koje biste osobine voljeli da djeca preuzmu od vas?
Volio bih da se bore za istinu po svaku cijenu. Jer povjerenje je cilj kojem treba težiti, a put do povjerenja ide samo preko istine.
Postoji li nešto što biste voljeli da zapamte iz djetinjstva kao najljepše trenutke provedene s vama?
Kada me ne bude, želim da sam im u mislima kao moj otac meni.
Kada biste mogli poslati poruku sebi kao mladom tati na početku roditeljstva, što biste si rekli?
Pazi na vrijeme i kako ga trošiš s djecom jer ga nikad više nećeš moći nadoknaditi.
