Svaki se dan vide i čuju, a koliko je njihov odnos blizak i lijep, bilo je jasno i prilikom fotografiranja za časopis Story. Svestrana glazbenica i aktivistkinja Ida Prester i njezin otac, doktor fizike Mladen Prester otkrivaju po čemu su slični te govore o svom odnosu i je li se mijenjao tijekom godina. Kako napominje 46-godišnjakinja, uvijek su o svemu otvoreno razgovarali dok je odrastala, imala je slobodu i na tomu, a ne na autoritetu, izgradili su odnos pun poštovanja i ljubavi. Ida danas tako odgaja svoje sinove, a u tomu joj pomaže i 72-godišnji otac znanstvenik koji nam je opisao i što je sve naučio od svoje mezimice.
U srijedu, 19. ožujka, bio je Dan očeva. Kako ste ga obilježili sa svojim tatom Mladenom?
Nismo planirali nikakvo posebno slavlje. Tata ovih dana putuje u svoju Jelsu, kupio je sadnice kivija da ih posadi u vrtu. To mu je najljepša proslava, uživa u svom miru. Družimo se svaki dan, nije nam potreban poseban dan za obilježavanje, ne patimo od ceremonija.
Je li vam ovo bilo prvo profesionalno fotografiranje s tatom? Kakav je osjećaj stati s njim pred objektiv?
S tatom sam sudjelovala u nekoliko televizijskih emisija, a često ga snimam za svoje mreže. Nevjerojatno je opušten pred kamerama, više od svih ljudi koje poznajem. Prirodan je, nikakve treme taj čovjek nema, kuler je kakvog svijet nije vidio. Mislim da još nikada nismo snimali baš ovakav profil editorijala, ali znala sam da će sve ići glatko, pogotovo zato što nas je fotografirao Robert, vaš fotograf i moj stari prijatelj, čovjek divne energije. Jako mi je drago što imamo ovako lijepu uspomenu zabilježenu fotografijama.
Kako je otac utjecao na vaše životne vrijednosti? Kako vas je odgojio u snažnu i samosvjesnu ženu?
Tata je beskrajno utjecao na mene, formirao me. Prije svega me oblikovao njegov osjećaj za pravdu i borba za vrijednosti u koje vjerujem. Moja životna načela izgrađena su u djetinjstvu i držim ih se do danas. Sloboda bez ugrožavanja tuđe slobode. Istina bez licemjerja. Zaštita slabijih. Dobronamjernost i život s osmijehom. Sto puta me ohrabrio da kažem ono što mislim i nosim se i s pozitivnim i negativnim komentarima, ne vide svi sve isto. Važno je imati svoj stav i izreći ga makar to nije oportunistički.
Prošle godine napisali ste: 'Trudim se biti baš ovakva mama svojim mladuncima kakav si ti tata'. Što ste naučili od oca, kakav roditelj treba biti?
Mislim da je najvažnija lekcija - poštovanje. Ne strah, ne autoritet, nego baš poštovanje prema osobama koje te vole i koje ti voliš. Poštovanje iz ljubavi, a ne iz straha. I to ne mislim samo djece prema roditeljima, nego i obratno. Tata je sa mnom uvijek otvoreno razgovarao i pažljivo slušao moje mišljenje, čak i kad sam bila mala. Osjećala sam da me čuje, da mu je važno kako se osjećam i što mislim. I onda smo u razgovoru zajednički došli do rješenja. To je sto puta učinkovitije od zabrana i vikanja. Dulje traje, treba imati živaca, ali dijete stvarno shvati logiku i ima osjećaj da je sudjelovalo u odluci, čak i ako malo manipuliramo u procesu. Tako smo izgradili zdrav odnos temeljen na povjerenju, nikad mi ništa nije zabranio, a ja sam se trudila da ga nikad ne povrijedim. To sada ponavljam sa svojom djecom, koliko god mi koji put bude teško. Ali kad god nešto skrive, pa mi se poslije sami dođu ispričati jer znaju da sam tužna, znam da sam na dobrom putu.
Je li bio tip oca koji vam je puhao u juhu i brisao nos, pokušao vas zaštititi od svega ili vam je dao slobodu da istražujete, da vidite kako svijet funkcionira?
Apsolutnu slobodu. Kada pogledam unatrag i vidim koliko sam povjerenje i slobodu imala, stvarno mi je to nevjerojatno. I mama i tata puštali su me da sama sve prođem, a oni su bili tu za mene svaki put kad sam se spotaknula. Izlasci, putovanja s frendicama autostopom, festivali… imali su povjerenje u mene, vjerovali da sam zrela i odgovorna, a ja sam se trudila da to povjerenje ne izigram. Nekoliko sam puta, naravno, i zeznula, posebno s tulumima u našoj kući, ali i to su bile lekcije iz kojih sam sama dosta naučila.
Sjećate li se neke legendarne kazne koja vam je tijekom odrastanja bila grozna, a danas vam izazove smijeh i veselje?
Kazne? Toga se ne sjećam. Možda da se ne mogu igrati dok ne vježbam svirati klavir, to je zadnje što pamtim.
Kako je reagirao kad ste mu prvi put rekli: 'Tata, bit ću rock zvijezda'?
Ma, nisam to nikada rekla. Nisam imala nikakav plan, ni strategiju svojih profesija. Samo pustim da me život nosi pa se nekako snađem. Imati bend učinilo mi se zabavnim i zabavljam se s tim već više od dvadeset godina. Tati je to isprva bilo neobično jer sam odgojena na klasičnoj glazbi, ali malo je istražio glazbu koju radim i moje tekstove i sve mu je sjelo. Danas ide na svaki moj koncert i mislim da uživa. Otkrio je puno sličnih bendova i ponekad me iznenadi koliko zna o electro popu.
Ima li neka karakterna crta, navika, možda tik koji vidite kod sebe i odmah pomislite: 'Ovo je 100 posto tata'?
Slično se smijemo. Vozimo jako sporo i oprezno. Moj Vani me ismijava da imam Presterovski austrougarski gen. Volimo učiti, oboje smo bili štreberi. I danas smo znatiželjni i dječje oduševljeni kad otkrijemo nešto novo što nam se sviđa. I strpljivi, posebno s djecom. Moj muž izgori sto puta, a ja i tata smirujemo situaciju.
Kako se tata Mladen transformirao u djeda Mladena?
Vrlo lako, uvijek je bio isti. Blag i nježan, sada je možda čak i previše blag s dva hahara. Sa mnom je bilo lakše, s Rokom i Rijem treba jasnije podcrtavati granica. Sto puta mu kažem - samo dođi i uzmi im iPade. Ovisnost o tehnologiji i igricama najveći je problem danas s klincima. Ne moraš grubo, ali trebaš odlučno. Njemu je to baš teško, mekan je.
Koliko često i kako danas najradije s tatom provodite vrijeme?
Svaki se dan i vidimo i čujemo. Ručamo zajedno, dogovaramo se, često sjednemo na piće. Mislim da imamo blizak odnos.
Je li tata, bez obzira na to koliko godina i životnog iskustva imali, uvijek glavni 'džoker zovi'?
Svakako! Od brige za klince, razgovora do popravaka u stanu, u sve se razumije. Sada ćemo i živjeti pod istim krovom. Uvijek je tu za mene, a i ja ću biti za njega. Dolazi vrijeme kada ću i ja njemu pomagati i biti tu kad god zatreba.
Koji vam je najljepši dar za Dan očeva?
Dan očeva još doživljavam kao novokomponirani praznik, tipa ‘ajmo opet malo kupovati. Ali kad je već tu, knjiga na dar uvijek dobro dođe, po mojem ili Idinu izboru.
Kako vam je bilo s Idom odraditi profesionalno snimanje? Je li vam dala koji savjet?
Samo da budem točan u dolasku i da slijedim svoje prirođeno ponašanje, pa i vlastiti stil odijevanja.
Koje ste vrijednosti odmalena nastojali naučiti svoju kćer?
Vrijednost obrazovanja u izgradnji vlastite ličnosti te vrijednost odgovorne slobode i prihvaćanja izazova i rizika u borbi protiv nepravde.
Kakva je Ida bila kao dijete, mali anđeo ili odmalena revolucionarka?
I jedno i drugo, ovisno o okolnostima.
Dio ste prirodoslovnih krugova, a ona umjetničkih, kako izgleda spoj dva naoko oprečna svijeta - fizike i glazbe?
O, nikako oprečna, možda komplementarna. Većina velikih fizičara 20. stoljeća koji su me inspirirali bili su i vrsni glazbenici. S glazbom osobno nisam daleko dogurao, ali u mašti bih rado bio dirigent simfonijskog orkestra da nisam ispao profesionalni fizičar.
Koja je najluđa stvar koju je Ida napravila kao tinejdžerica? Kako ste tada reagirali?
Nije bilo puno ludih stvari, više rizičnih. Recimo rubno prihvatljiv tulum za sto ljudi u stanu od 70 m2. Doduše, uredno najavljen i organiziran, uključujući susjede, ali ipak - opušak u boci nepopijenog viskija i ispražnjena obiteljska zaliha vina baš mi i nisu dobro sjeli.
Kako je bilo gledati je kako odrasta i postaje majka?
Od odrastanja do majčinstva prošlo je, hvala Bogu, dosta vremena. Majčinstvo je došlo u Idino zrelo doba, kad se osjetila dovoljno sigurnom ne samo za majčinstvo, nego i za potpunu promjenu životne sredine pa je Zagreb zamijenila Beogradom. To je bila njezina samostalna odluka o kojoj se s nama, roditeljima, nije savjetovala. Oba unuka rođena su u Beogradu pa sam propustio prvu fazu majčinstva. Cijenio sam njezinu snagu da se sama nosi sa svim izazovima nove sredine.
Je li se nešto promijenilo u vašem odnosu kad je ona dobila svoju djecu?
Najviše se toga promijenilo Idinom odlukom da svoju djecu odgaja u Zagrebu, barem u prvim godinama školovanja. To je povuklo potrebu da se u praktičnim stvarima svakodnevno usklađujemo, pa i u pitanjima vezanim uz odgoj djece. U tomu smo se dodatno upoznali i naučili razlikovati granice roditeljske i djedovske odgovornosti.
Kako s unucima volite provoditi vrijeme? Jeste li ih u potpunosti razmazili?
Povratak Ide u Zagreb uključio je u dobroj mjeri našu dobru volju, djeda i bake, da joj u svakodnevnim stvarima, osobito u brizi o unucima, budemo od pomoći. To je važno jer je Ida slobodnjak s brojnim i često nepredvidivim angažmanima na nekoliko frontova. Zato s unucima obavljam ponajprije vitalne funkcije, od kuhanja do pomoći u domaćim zadaćama, što je zapravo prostor za kvalitetno druženje u kojem baš nema puno prostora za razmaženost.
Djeca uče od svojih roditelja, ali čemu je vas naučila Ida?
Naučila me da je iskrenost u glazbenom stvaralaštvu barem jednako vrijedna kao i reproduktivna kvaliteta. Da komentar nakon povratka iz škole: 'Dobila si četvorku iz testa? A tko je dobio peticu?' nije baš najpoticajniji korak u učvršćivanju međusobnog povjerenja. U socijalnim kontaktima naučila me da je potrebno stalno preispitivati vrijednost društvenih stereotipova. U odnosu roditelj - dijete naučila me da roditeljsko povjerenje daje bolje dugoročne rezultate od kontrole.
