Od vjeroučiteljice do pjevačice: '7 godina sam se nosila s neizvješnošću, malom plaćom i toksičnim okruženjima'

On je splitski gitarist koji je s Jelenom Radan krenuo u potragu za fadom, dok je ona bila u potrazi za livanjskim sevdah bluesom. Zajednička potraga je, umjesto prvom probom, završila svirkom 2016. godine na otoku Hvaru. Sudbonosni susret rezultirao je 'TransAkustik-om', glazbenim sastavom kojeg čine Joško Tomić i Iva Ivković Ivanišević. Ovo dvoje sjajnih glazbenika od tada nižu sjajne nastupe, festivale i koncerte s raznim glazbenicima, a rodile su se i sjajne autorske pjesme kao što su 'Pokidana jedra' i 'Nema veze'. Što je novo za njih, zbog čega su jedinstveni na sceni te kako se slažu unutar četiri zida doznajte u nastavku.

Najvrijednije što nam se dogodilo upravo su te autorske pjesme, a za njih najviše možemo zahvaliti Darku Bakiću, frontmenu grupe Buđenje. On i njegova supruga Tihana “krivci” su za naš autorski iskorak, jer su napisali Pokidana jedra. Tajna je u tome da Darko skladbe stvara baš za nas, pa nam na kraju svaka pjesma sjedne “kao salivena”. Kada smo se malo odmaknuli od obrada i upustili u autorski rad, naišli smo na podršku izdavačke kuće Scardona. Otvorila nam se prilika da u potpunosti uživamo u muziciranju s vrhunskim glazbenicima: Dankom Krznarićem, Marijom Rašićem, Mirsadom Dalipijem, Josipom Radićem, Antom Prginom Surkom, Dadom Marinkovićem i uskoro Hrvojem Pekasom. K tome, tu je i sjajna ekipa producenata poput Vedrana Baotića, Antonija Perine i Igora Ivanovića. Za vizualni identitet i spotove zaslužni su pravi genijalci: Antea Mrčela Ljubić (Pokidana jedra), Nela Hrgović Osmanović (Sve što znaš o meni), Slaven Jurić (Nema veze, Učini sad me sretnom) i ekipa Scardone (Kad sam nasamo s njim).

Što se tiče samog naziva, isprva smo ga “posudili” od sjajne Yamahine gitare Trans Acoustic. Nama je on savršeno odgovarao jer simbolizira prijelaz (trans) preko raznih glazbenih stilova, što je i naša glavna ideja. Ipak, da nas Yamaha ne bi tužila iz čiste ljubomore (šalimo se, naravno!), s vremenom smo taj naziv prilagodili i “podomaćili”, pa je tako nastao TransAkustik kakvog danas poznajete. 

Kako ste upoznali Joška Tomića?

Joška Tomića prvi sam put slušala oko 2010. godine u splitskom autorskom bendu Šejn, koji je tada nastupao na St-art festivalu. Sve je u vezi tog benda bilo “na mjestu” – od sjajnih pjesama i aranžmana do odlične svirke i pjevača posebnog vokala, kantautora Ivana Ivaniševića (koji je kasnije postao moj suprug i otac naše kćeri Sonje). Ivan i Joško su za mene znali zbog pjesme Tajna, koju sam snimila s Osmim putnikom iste godine. Iako je Ivan bio Joškov vjenčani kum, Joško i ja smo se tada samo površno upoznali – znate kako to ide u Dalmaciji: “pomalo, bit će vrimena”! Godine 2016. odlučila sam ugasiti neke stare projekte i pokrenuti priču s bluesom, sevdahom i evergreenima, ali trebao mi je pravi gitarist – netko tko spaja rafinirani senzibilitet i vrhunsku tehniku, a ima i “zdravi” gitaristički ego. Drugim riječima, tražila sam osobu koja bi mogla improvizirati i interpretirati baš sve što zasvira. Ispalo je da je odgovor vrlo jednostavan: Joško je imao sve te kvalitete. Jedina poteškoća bila je njegova zauzetost mnogim drugim projektima (između ostalog i fado-suradnjom s Jelenom Radan), pa je sam proces nagovaranja bio dugotrajan. Sjećam se da sam prvo “natjerala” Ivana da ga kontaktira, a onda sam nastavila sama dok nije popustio – i to doslovno u zadnji čas, neposredno prije prve dogovorene svirke. Naravno, tome je prethodilo nekoliko mini-katastrofa: gužva u sobici od osam kvadrata, moj gubitak glasa, opekline od sunca… Ostalo je povijest, a bend Šejn i dalje svira u istoj postavi te ove godine nastupa na Splitskom festivalu.

Kakav je Joško za suradnju? Posvađate li se ikada?

Kad bih ga opisala ukratko, rekla bih da je Joško Tomić nenametljivi virtuoz s drniškim korijenima i izvrsnim smislom za humor. Vrlo lako kombinira profinjeni osjećaj za melodiju s impresivnom tehnikom, a usput njime vlada “zdravi gitaristički ego” – taman toliko da se istakne, nikad da zasjeni samu pjesmu. Nema te stilske granice koju ne može prijeći: jednako se dobro snalazi u bluesu, sevdahu i fadu, a da ne govorim o evergreenima. Na svirke obično stiže s tri instrumenta minimalno: grčki bouzouki, mandolina, akustična ili električna gitara… Uz sve to pjeva prateće vokale! Najbolji kompliment na tu temu dao je Gibo (Gibonni) kad je čuo našu verziju pjesme 'Kad sam nasamo s njim': usporedio ga je s Tommyjem Emmanuelom. Mislim da to jasno govori koliko je Joško dobar glazbenik.

Naravno, katkad si “dignemo tlak” – ja sam iz Livna, on iz Drniša, što je samo po sebi “borbeni” spoj. Ponekad provodimo i više vremena zajedno nego s obiteljima, pa se jako dobro poznajemo. Vjerujem da njega živcira moja glasnoća i konstantni multitasking čak i dok pjevam, a mene frustrira što na svaku novu ideju isprva kaže “ne”. Uz to obožava zbijati šale na moj račun, osobito kad zaboravim tekstove pa krpam riječi na licu mjesta. Ali sve na kraju riješimo humorom.

Bivša ste vjeroučiteljica. Kako je došlo do te tranzicije?

Bio je to najbolji i najlogičniji slijed za mene. Taj period najviše pamtim po putovanjima trajektima, gdje me čekala odlična ekipa s kojom sam dijelila muke rada na otocima i sanjala dan kad ćemo se konačno dočepati kopna. Iako sam na kraju uspjela doći na kopno, napustila sam školski sustav što ne mijenja činjenicu sam i dalje magistra katehetike. Nažalost, sustav unutar kojega sam radila svoj primarni posao ponekad guši onu pravu ljepotu poziva i ograničava čovjeka u nastojanju radi na najbolji mogući način. Voljela sam rad s učenicima i sedam godina sam se jako dobro nosila s neizvješnošću, malom plaćom, nepunim satnicama, toksičnim okruženjima. U međuvremenu sam se bavila glazbom i novinarstvom te se dodatno educirala. Kad sam postala majka, prestala sam vjerovati u priču o “sigurnom” poslu do mirovine i to da sve što vrijedi mora biti teško i mukotrpno. Shvatila sam da su ispred mene brojne nove mogućnosti i tako sam krenula u veliku poduzetničku avanturu na koju sam danas ponosna. Rezultat toga je “U procesu” – prvo geštalt-pedagoško savjetovalište u Hrvatskoj. Danas je to mjesto koje spaja umjetnost, geštalt, pedagogiju, teologiju, art-terapiju, razvoj timova i poslovanja.

Jesu li vam, dok ste radili kao vjeroučiteljica, zamjerali što pjevate u metal-bendu?

Nažalost, da. Oduvijek sam pjevala u zborovima i različitim sastavima, a od petnaeste godine krenula je moja heavy metal priča. Zapravo imam dosta koncertnog staža u heavy metalu, što me i potaknulo da upišem teologiju, istražujem i preispitujem. Paralelno sam pjevala i u drugim projektima, od klasične i zborske glazbe preko bluesa, pa sve do splitskih Aliensa s Giulianom i grupe More More, ali “vrhunac” se dogodio 2010. kad sam snimila pjesmu s Osmim putnikom. Bio je to za mene pozitivan i uspješan angažman jer je pjesma Tajna postala hit, no ujedno mi je donio i mnogo stresa te neugodnih situacija. Kroz medije sam često morala braniti svoja stajališta o glazbi i teologiji i nositi se s predrasudama i zlonamjernim tumačenjima. Na koncu sam dobila podršku brojnih ljudi i kolega, a cijelo iskustvo bilo je iznimno korisno za moj daljnji rad. Na određeni način, to mi je pomoglo da se izdignem iz stereotipne vjeroučiteljske uloge, ali me i spriječilo da se u potpunosti posvetim glazbi. A što se tiče kritičara, danas me više ne zabrinjavaju. Svatko čuje i vidi ono što želi.

Bavite se i geštalt-pedagogijom i art-terapijom. Kako sve stižete?

Iskreno, ne sjećam se da sam ikada radila manje stvari odjednom. Još odmalena sam “žonglirala” između dvije škole, sporta i glazbe. Danas su to geštalt-pedagogija, art-terapija, program “Ljubav u pokretu”, glazbena emisija Topnjača na Radio Splitu, TransAkustik, završavanje doktorata, edukacije, teambuildinzi, radionice… Sve to zajedno meni osigurava egzistenciju, ali i balans, kao i brojne prilike za osobni razvoj. Upravo sam kroz art i geštalt spoznala ljepotu ljudskog duha i shvatila koliko umjetnost može biti moćna i iscjeljujuća za ljudski život, educiranje i poslovanje.
Takav način rada mi je omogućio da se vratim u svoj rodni kraj, gdje često radim s mladima i ženama. Doktorat je kruna svega toga i moj osobni potpis, a rad na radiju idealna je prilika za predah i nove izazove. Svirke s TransAkustikom mjesto su na kojem mogu dati oduška svom unutarnjem svijetu i “restartati” se. Ne poistovjećujem se s poslom koji radim, ali je sve to dio mene i moje životne filozofije. Kako je rekao Grše: “Nekad smo sanjali sve ovo. Dica malog mista, u hladnom podrumu s dvi jakete na sebi. Put je težak… Puno je toga u naglasku i predrasudama koje stoje na putu. Danas malo tko zna za žrtvu koja iza toga stoji.” U mom je slučaju to bio tavan i dva džempera umjesto dvije jakete.

Majka ste sedmogodišnje kćeri. Kakva je Sonja i je li spremna za veliku životnu promjenu: odlazak u školu?

S obzirom na moje iskustvo sa sustavom, možda neće čuditi to što Sonja tek ove godine kreće u školu. Dala sam joj sav potreban prostor i vrijeme za igru i izražavanje, zbog čega je danas iznimno otvorena i ekspresivna djevojčica. Zadivljujuće je samostalna, a ujedno maštovita, razigrana i puna humora. Sve radi s ogromnom strašću i tvrdoglavošću, a povrh svega, bez problema piše s obje ruke. Upravo zato me malo i brine što će je uskoro “ukalupiti” u obrazovni sustav koji poznaje samo jedan oblik primjerenog ponašanja i urednog razvoja. Ipak, vjerujem u kreativne, odvažne i dobre profesore kojima je rad u školi istinski poziv. Sonja će se, uvjerena sam, u tome lakše snaći nego ja. Kad je riječ o rasporedu, biti sama sebi šefica izvrsna je stvar. Sve prilagođavam njoj, a u savjetovalištu ima i svoju prostoriju. Osim toga, često me prati na koncerte, pa svirke doživljava kao dio života.

Čemu je učite i što vidite u njoj, a da je vaše?

Kako kaže moja mama: “Sad kroz Sonju vidiš kako je meni bilo s tobom.” Toliko smo slične da je doista teško naći nešto u čemu se razlikujemo. Možda Sonja nije jednako sklona prečestom izlasku iz zone ugode i jako je oprezna. Zapravo je ona moja najveća lekcija i prisiljava me da usporim. Upravo njoj mogu zahvaliti što sam potpuno preokrenula svoj život i do kraja se posvetila glazbi, koja je Sonji očito urođena. Stalno pjeva, glumi, pleše folklor splitskom Jedinstvu, a često je i na našim gažama i koncertima. Trudim se biti “dovoljno dobra mama” i otvarati joj što širi spektar mogućnosti. Želim da prije svega bude svjesna vlastite vrijednosti i ne pristaje ni na što manje od onoga što zaslužuje.

Kakvi su novi planovi za 'TransAkustik'? Što nas sve očekuje?

Prošlog prosinca prvi smo se put predstavili zagrebačkoj publici na TransAkustičnoj večeri “Od bluesa do sevdaha” u ispunjenom Klubu Kazališta Komedija. Posjetitelji i kritika složili su se kako to nije bila samo vrhunska svirka i dokaz naše izvrsnosti, nego jedno cjelovito glazbeno iskustvo za pamćenje, kakvih, nedostaje u Hrvatskoj. Zato nastavljamo njegovati naš live-koncept “Od bluesa do sevdaha”. Plan nam je dovesti “Od bluesa do sevdaha” i pred splitsku publiku, a zatim i u što više gradova, koncertnih dvorana i klubova – od Fabriquea, Hrvatskog doma, Arsenove kuće, Arsenala… Rado bismo se vratili i u fenomenalnu Kontesu, gdje je zapravo sve započelo. Nakon što smo prošle godine otvorili Melodije Jadrana, nadamo se da ćemo i ove godine nastupiti na tom festivalu. Pjesma je spremna, čeka se samo zeleno svjetlo.
Osim toga, možete nas redovito slušati u splitskom Ma:toniju, gdje smo ''kućni'' bend, a čeka nas ljetna sezona prepuna svirki, evenata i showcase-nastupa. Najviše se veselimo snimanju novih pjesama i koncertima u Crvenoj Luci – mjestu gdje doista osjetimo tu posebnu “glazbenu magiju” u društvu sjajne ekipe koja nas prati i podržava .
Ne sumnjamo da će nas, kao i dosad, pratiti i niz neočekivanih situacija. Već smo preživjeli poplave, žabe na putu, lov na magarca, strujne udare, opekline od sunca, pucanje košulje, gubitak glasa i ozljede prsta. Sada smo spremni baš na sve!

Koje su vam neostvarene želje?

Želimo nastupiti na što više koncerata i festivala, te snimiti svoj prvi album. Moja velika želja je otići na dugi godišnji odmor, imati vinski podrum, putovati svijetom te održati velike koncerte u Livnu i Ljubljani, gradu koji doživljavam kao svoj drugi dom. Joško priželjkuje još nekoliko novih instrumenata, vlastiti mini-studio za snimanje, a volio bi i barem jednom zasvirati u Nashvilleu. Sve u svemu, jedva čekamo vidjeti što nam sljedećih deset godina donosi!