Mlada glumica Lara Nekić niže uspjeh za uspjehom. U zagrebačkom kazalištu Gavella glumi u predstavi ‘Don Juan se vraća iz rata’, a prije nekoliko tjedana doznala je da je ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’, film u kojem glumi, nominiran za nagradu Oscar. Usred proba lijepu je vijest ipak proslavila šampanjcem, a 26-godišnjakinja otkriva je li već na početku snimanja osjećala što se sve smiješi filmu. Zagrepčanka nam je rekla i kako je juhicom počela njezina ljubavna priča s glumcem Igorom Jurinićem te u kojim videoigricama trenutačno uživa.
Jeste li se tijekom godina morali braniti od raznih slatkorječivih Don Juanova?
Don Juanovi su posvuda, neki su istinski i dugotrajni, a mnogi samo prođu tu fazu. No nisam sigurna jesam li se baš branila od njih. Svakako sam ih upoznala, ali više nego da se branim, volim na to gledati kao na priliku da nešto naučim. Naučila sam promatrajući i iz iskustva. To je ključno - naučiti lekciju. Don Juan nije u potpunosti kriv za svoja nedjela. Njegova najveća pogreška leži u izbjegavanju odgovornosti, što ga sprječava da bude zaista slobodan. Zbog toga smatram da moja odgovornost nije obrana od Don Juana, nego učenje na njegovu primjeru i preuzimanje odgovornosti za vlastite spoznaje.
Kako je surađivati s redateljem Paolom Magellijem i ansamblom Gavelle na predstavi ‘Don Juan se vraća iz rata’?
Svaki ulazak u novi projekt uzbudljiv je i izazovan jer neizvjesnost uvijek nosi određenu dozu straha. Istodobno suradnja s veličinom poput Paola Magellija donosi i sigurnost. On je redatelj iznimne umjetničke vizije, s jasnim i čvrstim stavovima koji daju stabilnost cijelom procesu. Raditi s redateljem takvog renomea i bogatoga međunarodnog iskustva neizmjerno je dragocjeno. Njegov pristup radu krase istodobno stroga disciplina i otvorenost prema kreativnom istraživanju, što glumcima omogućuje da se potpuno prepuste procesu. U njegovom vođenju osjećaju se sigurnost i jasna vizija, što stvara prostor za hrabre glumačke odluke i dublje razumijevanje uloge. Iako sam tek odnedavno zaposlena, kolege su me odmah srdačno prihvatile, što mi je olakšalo prilagodbu i omogućilo da se vrlo brzo osjećam kao ravnopravan član ansambla. Gavella ima snažan kolektivni duh, riječ je o iznimno profesionalnim, talentiranim i odgovornim ljudima koji s velikom predanošću pristupaju svom radu. Otvoreni su, pristupačni i puni energije, što stvara jako poticajno okruženje za umjetnički razvoj. Suradnja s takvim ansamblom ne samo da je ugodna, nego i inspirativna jer svakodnevno imam priliku učiti od vrhunskih glumaca i umjetnika.
Iako je ovog Don Juna ratno iskustvo promijenilo, njegova je strast i dalje tu, jednako snažna i razorna. Što u vama budi toliku strast?
Strast je intenzivna, ali i nestabilna pojava. Prirodno je da čovjek s vremenom izgubi strast prema stvarima kojima je možda bio iznimno posvećen u prošlosti. To može biti posljedica umora, ali i specifičnih okolnosti u kojima živimo - vremena prepunog brzih promjena i neprestane preplavljenosti informacijama. U tom okruženju (pre)često smo dekoncentrirani i zaboravljamo na sebe. Svoju strast održavam vježbanjem samosvijesti, svojim motivacijama, ciljevima i željama. Svijet u kojem živimo ogromno je i dobrim dijelom nepoznato područje, a u tom vrtlogu neprestane promjene jedina je konstanta prilika za iskorištavanjem svakog trenutka ovoga kratkog života kako bismo kontinuirano istraživali, učili i prilagođavali se. Strast se mora aktivno njegovati, ona je energija koja nas pokreće na tom putovanju samoproučavanja i rasta.
Gledamo vas i u kratkom filmu ‘Čovjek koji nije mogao šutjeti’, kako ste proslavili nominaciju za nagradu Oscar?
Kako smo za nominaciju doznali tijekom radnog tjedna, nije bilo puno vremena za veliko slavlje. Otvorio se šampanjac, razmjenjivali su se pozivi i poruke, ali sve u pauzama između proba. Iako slavlje nije bilo veliko, osjećam da će proslava ove nominacije trajati još dugo. Bilo je to iznenadno ostvarenje sna, toliko neočekivano da još pokušavam obraditi sve što se dogodilo. Svaki trenutak radosti ove će godine biti opravdan činjenicom da sam dio te priče.
Hoćete li ići na dodjelu Oscara u Los Angeles? Planirate li već outfit, hoćete li voditi pratnju?
Nažalost, još ne znam konkretne detalje putovanja u Los Angeles, tako da ne mogu ništa o tomu reći.
Jeste li tijekom snimanja slutili da će ova priča i film Nebojše Slijepčevića postići toliki uspjeh?
Prije i tijekom snimanja mogla sam samo naslutiti da će to biti kvalitetan projekt. Kada se okupe ljudi koji se međusobno razumiju, rade u sinergiji i nalaze se pod vodstvom redatelja koji je iznimno profesionalan, pedantan i organiziran, jasno je da se stvara nešto vrijedno. Kada vidite da osoba koja vodi proces zna što želi i spremna je istraživati, preostaje samo pretpostaviti da će rezultat biti ispunjujući. Ako nikomu drugom, onda barem nama koji smo sudjelovali. Ovako veliki uspjesi teško su predvidivi u trenutku dok stvaram. Tijekom snimanja nismo razmišljali o nagradama i priznanjima, bili smo potpuno posvećeni priči, istraživanju njezine srži i nastojanju da iz svakog trenutka izvučemo najbolje. Kada se čovjek potpuno preda sadašnjem trenutku, ne opterećujući se predviđanjem budućnosti, dogode se stvari koje nadmašuju sva očekivanja.
Nakon gimnazije matematičkog smjera upisali ste glumu. Jeste li o tomu sanjarili kao djevojčica?
Svi smo, često i nesvjesno, glumci. Još od malih nogu. Bez imalo napora preuzimamo različite uloge, uranjamo u svjetove koje sami stvaramo i potpuno se prepuštamo igri. U tim trenucima nema potrebe za objašnjenjima, jednostavno jesmo ono što zamišljamo. Vjerujem da bi gluma trebala ostati upravo to - prostor slobodne igre i istraživanja. Oduvijek sam imala široko polje interesa i dugo nisam znala kojemu ću se ozbiljnije posvetiti. No u jednom trenutku shvatila sam da je gluma nevjerojatno širok, dubok i neistražen prostor koji nosi neiscrpne mogućnosti. Ako bih sve svoje interese trebala svesti na jednu disciplinu, bila bi to upravo gluma jer ona objedinjuje sve ono što bismo mogli nazvati znanošću o čovjeku.
Gluma nema radno vrijeme, nije od 9 do 5 sa slobodnim vikendima. Koliko tu pomaže što ste u vezi s glumcem koji razumije sve specifičnosti posla?
Sigurno je lakše kada partner iskustveno razumije specifičnost posla jer se tako preskače faza prilagodbe na različite životne ritmove. No još je važnija činjenica da smo se upoznali na fakultetu i tijekom zajedničkih godina stekli duboko razumijevanje, ne samo kao kolege, nego i kao ljudi. Naravno, zajednička profesija pomaže u razumijevanju zahtjeva posla, ali vjerujem da to razumijevanje može doći i s vremenom, bez obzira na zanimanje. Najveći izazov nam je usklađivanje rasporeda jer oboje radimo posao koji ne prati standardne radne sate. To zahtijeva stalnu organizaciju i fleksibilnost, ali uz međusobno razumijevanje i koordinaciju lakše je pronaći balans.
Kako je počela vaša ljubavna priča?
Počela je na drugoj godini Akademije dramske umjetnosti, a detalje ću sačuvati za sebe. Iako se volim zezati da sam se zaljubila već na prvoj godini, kada mi je Igor, u trenutku kada sam bila bolesna a prisiljena doći na predavanje, samoinicijativno donio bučinu juhu u termosici kako bih se osjećala bolje.
Kako volite provoditi slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme volim čitati, a u posljednje vrijeme strastveno igram PlayStation 5. Trenutačno prolazim kultne igrice ‘Baldur’s Gate’ i ‘Ghost of Tsushima’. Volim anime i fiktivne svjetove, izmicanje stvarnosti, to je moj način opuštanja i ispunjenja izvan posla. Osim toga, uživam u boravku u prirodi, rolanju, slikanju i sličnim aktivnostima. Često se nađem u situaciji da imam previše želja i interesa u odnosu na vrijeme kojim raspolažem pa se ponekad osjećam preplavljeno, ali to je samo znak da mi nikada nije dosadno.
