Svestrana, talentirana i borbena Leona Popović već godinama dokazuje da je jedno od najjačih imena hrvatskog skijanja. No sport često donosi i nepredvidljive izazove. Ozljede su dio puta svakoga profesionalnog sportaša, a nakon obećavajućeg početka sezone, upravo je ozljeda koljena zadesila 27-godišnju Leonu i dovela je do operacije. Umjesto da lovi postolja, predano ide na rehabilitaciji kako bi se što prije vratila na snježne padine. U iskrenom razgovoru otkriva nam kako provodi dane daleko od skijaških staza, koliko joj znači podrška obitelji i prijatelja, za što sve sada ima više vremena, ali i kako ostaje pozitivna unatoč izazovima.
U ovu sezonu ušli ste vrlo obećavajuće, baš kao i u prošlu, ali na ozljede, nažalost, ne možemo utjecati. Kako se osjećate nakon operacije i kako izgleda vaš dan tijekom rehabilitacije?
Trenutačno sam u Selcu na rehabilitaciji i ujutro više-manje imam program do ručka, onda je pauza za ručak pa poslijepodne opet program. Između toga odem na kavu, prošetam uz more i slično, ali imamo dosta posla bez obzira na to što sam na rehabilitaciji. Sezona je solidno počela u Leviju. Dobro smo se pripremali, sve je išlo u dobrom smjeru, ali u Killingtonu u Americi, nažalost, ozlijedila sam se nakon utrka. Nisam čak ni pala nego mi se jednostavno u jednom trenutku blokiralo koljeno i ispostavilo se da je riječ o puknutom meniskusu koji je već neko vrijeme postupno pucao, što se i vidjelo na snimkama. Na operaciji se doktor odlučio za veći zahvat, odnosno za novi prednji križni ligament pa je na kraju sve zamijenjeno i bila je to dosta velika operacija.
Sigurni smo da teške trenutke pokušavate gledati s ljepše strane, što u ovom slučaju znači da ste više boravili kod kuće s obitelji. Koliko vam znači vrijeme provedeno s najbližima?
U ovakvim je situacijama lijepo imati potporu obitelji, prijatelja i definitivno je lakše biti doma. To je stvarno veliki plus, pogotovo u vrijeme božićnih blagdana. Obično smo u tom razdoblju na utrkama, Semmering ili Lienz na rasporedu su između Božića i Nove godine pa sam uvijek u nekom letu. Ovaj put sam cijelo vrijeme bila doma i baš mi je bilo lijepo. Lijepo je biti doma i opušteno uživati s prijateljima i obitelji.
Kako izgleda jedan vaš dan u Mrkoplju? Ipak je to malo mirno mjesto u Gorskom kotaru, a prva je asocijacija obiteljska idila, kamin, druženja…
Zapravo najviše boravim u Selcu. Bila sam na štakama i nisam baš toliko pokretna da bih mogla doma uživati onako kako volim, ali planiram to čim se riješim štaka. Stvarno volim ići u šetnje, volim planinariti, a i moj pas Rita jedva čeka da se riješim štaka pa da možemo skupa ići u prirodu i uživati.
Znamo da volite i kuhati. Počastite li ukućane nekim svojim specijalitetom?
Da, volim kuhati, ali ne spremam baš neke specijalitete, barem ih tako ne bih nazvala. Isprobavam jela koja vidim na internetu, na Instagramu, malo eksperimentiram. Radila sam matcha tiramisu dok sam bila na dvije štake. Nije bilo nikoga doma pa je bio pravi izazov s dvije štake nositi stvari, mikser... Bilo je to izazovnije od samog kuhanja. Uglavnom isprobavam kada vidim nešto zanimljivo i nije da se ukućanima svidi baš sve što skuham.
U posljednjem intervjuu otkrili ste nam da se nitko iz vaše obitelji nije profesionalno bavio sportom, ali da je tata kompetitivan i sportski raspoložen. Natječete li se sada u nečemu, možda u šahu ili nekoj aktivnosti koja ne zahtijeva veliku fizičku aktivnost?
Trenutačno nisam baš pokretna pa se ne mogu ni u čemu natjecati, ali imam prijateljicu koja je dosta kompetitivna pa kada igramo društvene igre, uvijek se natječemo koja će biti bolja i sve ostale iznerviramo. Tako da u mom okruženju ima nekoliko ljudi s kojima se volim natjecati pa mi bude zabavno.
Rekli ste nam tada i da nemate vremena za ljubav. Imate li ga sada?
Sada ću imati više vremena, a ljubav mi trenutačno nije prva na pameti. Ako se desi, dobro, a ako ne, ništa. Sada sam prije svega fokusirana na rehabilitaciju i svoje koljeno. A ljubav ako se desi - super, a ako ne - bude već.
Tko najviše pazi na vas tijekom oporavka?
Trener Goran koji je uvijek uz mene, bio je sa mnom i u prijašnjim rehabilitacijama. Pomaže mi što god treba, uvijek mi je na raspolaganju i maksimalno sam mu zahvalna na svemu. Znam da ni njemu nije lako, da su mu se preokrenuli planovi, ali mirnoća koju on ima u puno mi je situacija pomogla da se smirim i izvučem iz neke moje ludosti. Pogotovo u ovom razdoblju koje mi je i psihički izazovno pa sam mu stvarno maksimalno zahvalna.
Inače ste uvijek u pokretu, čak i kada nema treninga. Kako sada provodite vrijeme kod kuće, daleko od skijaških staza i treninga, kada se ne smijete, odnosno ne možete toliko kretati?
U razdoblju dok se nisam puno kretala stvarno mi nije bilo ugodno. I psihički mi je bilo teško jer sam promijenila životni stil. Morala sam naći druge zanimacije, čitati knjige, gledati serije... Sada je vrijeme za sve ono što sam planirala pogledati, pročitati, napraviti... Važno mi je imati neke zanimacije. Osim toga, svaki dan sam se družila s prijateljima, išli bismo na kavu, samo da nešto radim, samo da nisam na jednome mjestu. Pokušavala sam samu sebe maksimalno nečim okupirati.
Završili ste preddiplomski studij 2022., ako se ne varam sportski menadžment. Je li vrijeme za pohod na diplomu dok ste izvan staze?
Svakako planiram početi pisati diplomski rad. Planiram to već neko vrijeme, ali sada je stvarno pravo vrijeme za to jer ga imam više i mogu se fokusirati. Čula sam se s profesorom, mentorom i napravili smo plan pa sada trebam samo početi raditi. Htjela bih diplomirati jer mi je to jedan od ciljeva, naravno, uz one sportske. Voljela bih napisati diplomski rad i zaključiti to poglavlje života.
Koliko je daleko ili blizu povratak na skijašku stazu?
Zasad mi se povratak čini daleko jer tek polako počinjem hodati bez štaka. Teško je gledati tako daleko i misliti o skijanju dok još ne mogu normalno ni hodati. Više sam usmjerena na manje, dostižnije ciljeve, a mislim da će mi i skijanje tako brže i lakše doći. Sada sam prije svega fokusiram na hodanje i pokušavam prohodati, vratiti normalnu pokretljivost koljena, a skijanje će, nadam se, doći na red na ljeto bude li se sve odvijalo po planu. Ići ćemo na neki glečer i odatle krenuti. Zasad je sve dobro, idem još na preglede i cijelo sam vrijeme u kontaktu s liječnikom, pod nadzorom sam, i na rehabilitaciji i na treninzima, pa mislim da će sve biti kako treba i da ću skijati na ljeto.
A kakva ste navijačica? Jeste li jednako motivirani i analizirate li sve dobre i pogrešne korake kolega, posebno kolegice i prijateljice Zrinke Ljutić koja osvaja postolja?
Nažalost, nije mi prvi put da skijanje gledam iz navijačke perspektive i mislim da sam dobra navijačica. Uvijek nastupe drugih pokušavam gledati bez opterećenja u smislu “joj, kad ću ja, kako ću ja, jedva čekam krenuti”... Ali redovito gledam skijanje, pratim rezultate svojih kolega i Zrinka je odlična. Znala sam da će ona to kad-tad pokazati jer na treninzima stvarno odlično skija pa je bilo samo pitanje trenutka kada će to pokazati i na utrkama. Svaka čast njoj i cijelom njezinu timu. I dečki su odlični. Filip Zubčić postigao je nekoliko vrhunskih rezultata u slalomu, Samuel Kolega isto je fantastičan i dokazao je to svojim prvim postoljem. Svi su odlični, drago mi je zbog njih i drago mi je što mogu biti dio te ekipe. Nadam se da ću im se što prije pridružiti, početi trenirati i ponovno biti dio svega toga.
Što biste voljeli ostvariti kada se vratite na snijeg? Imate li na umu neku posebnu utrku ili rezultat?
Prije svega želim da sve ide po planu i da imam što manje, odnosno da nemam problema s koljenom ni drugih ozljeda. Bit će, naravno, dosta izazovno jer su svi trenirali i skijali, a ja ću doći s rehabilitacije. No voljela bih samo nastaviti ondje gdje sam stala - dobro skijati i uživati. Bit će teško, to znam iz prijašnjih iskustva i stvarno se ne smijem previše opterećivati rezultatima u toj povratničkoj sezoni. Vjerujem da će uz postupan rad i fokusiranost ponovno doći vrhunski rezultati.
