Lino Červar samo za Story o supruzi koja se bori s teškom bolešću: 'Lavica je, kad je nešto boli, to uglavnom skriva'

Viziju, strategiju, inovativnost i životnu mudrost spojio je trener Lino Červar u svojoj novoj knjizi ‘Rukomet - put do vrha i tajne uspjeha’. Bogato ilustrirana knjiga prožeta je bogatim iskustvom trenera koji je u pedesetogodišnjoj karijeri ovjenčan brojnim odličjima među kojima se posebno ističu zlatne medalje na Olimpijskim igrama i Svjetskom prvenstvu koje je osvojio vodeći Hrvatsku rukometnu reprezentaciju. Čarobnjak iz Umaga otkrio nam je postoji li tajna uspjeha, što te može održati na vrhu, koliko mu je teško padala odvojenost od obitelji te bez koje osobe nikada ne bi postigao sve uspjehe.

U radu vam je pomogao i unuk Marko?

On je bio Katica za sve, pisao je na laptopu, pa brisao i ponovno pisao, prevodio stranu literaturu... U Ženevi je završio studij menadžmenta i marketinga, a ovdje je radio i neka grafička rješenja, pogotovo prikaz obrane, napada, dijelove igrališta i pozicije igrača, gdje je sve moralo biti u milimetar precizno. Odradio je veliki posao i moram mu zahvaliti, kao i svima koji su surađivali na knjizi.

‘Rukomet – put do vrha i tajne uspjeha’ naslov je knjige, postoji li tajna sportskog uspjeha?

Postoji mnogo toga, ali kada bih morao baš precizirati misli da su to mozak, um i karakter. Tijelo i treniranje imaju svoju vrijednost, ali ovo troje za mene je ključno. Svi imamo mozak, ali nemamo upute za upotrebu, a važan je kao i um, odnosno skup misli i emocija. Nečiju osobnost možemo ocjenjivati prema izjavi ili simpatičnosti, ali to je vanjska slika čovjeka, teško je proniknuti u unutarnji dio. To je karakter, to je čovjek koji prihvaća izazov bilo koje vrste, uvijek pozitivno misli da može doći do kraja, nikada ne traži alibi i preuzima odgovornost. Takvi su ljudi vrlo rijetki i zato me više zanima što se događa od vrata prema gore. Neki su znanstvenici rekli da od vrata prema dolje vrijedimo oko 100.000 dolara, a ono od vrata prema gore je neprocjenjivo. I zato su mi misaoni procesi, kognitivna psihologija i znanost bili u fokusu od početka karijere.

Kakav je bio vaš put prema vrhu? Je li ikada postalo toliko teško da ste pomišljali da odustanete?

Nikada čovjek ne bi trebao odustati pa tako ni ja. Tada biste si oduzeli pravo za borbu, a to si nikada ne smijemo dopustiti. Život je izazov i nekada si gore, nekada dolje, ali uvijek treba ići uzbrdo. Nikada ne bih preporučio ljudima da se predaju. Ako imate ideju, za nju se trebate i boriti. Nekad su me pokušali difamirati, stigmatizirati, podcijeniti, minimizirati, ali nisu me uspjeli pokoriti jer nisam dopustio da ulica odlučuje kako ću raditi i rasti.

A kakav je vaš pogled s vrha?

S vrha je puno ljepši pogled nego iz podnožja. Olimpijski pobjednik Velimir Klajić kaže da je privilegij onih kojih su gore da ti drugi uvijek gledaju u stražnjicu, a ti imaš lijepi pogled u nebo. No važno je znati da vas na vrh vodi sposobnost, a gore vas drži karakter.

U knjizi analizirate ulogu trenera kao učitelja, vođe i mentora. Tko su bili vaši najvažniji učitelji i vođe?

Juraj Radovčić koji mi je bio prvi rukometni trener i profesor u školi, a uz njega i Bruno Sirotić. Nažalost, oba su otišla, ali naučili su me da ako nisi čovjek, možeš slobodno poderati sve diplome koje imaš i dati sve bogatstvo jer ono je bezvrijedno. Učili su nas da budemo ljudi. 

Mislite li da velik sportaš uistinu može biti netko tko je loš čovjek?

Ne može. Nisam dopuštao da mi igrači budu moralno nepismeni, bez obzira na to koliko su godina imali. Morao sam ih upozoravati da znaju razliku između dobra i zla, poštenog i nepoštenog, pravde i nepravde. To mi je iznimno važno i puno sam radio na tome. Kao ljudska bića uvijek trebamo inzistirati da budemo bolji ljudi i nikada nije kasno da se popravimo. Zato sam inzistirao na razvoju i osnaživanju moralnih kvaliteta igrača. Treba živjeti od svoga rada i rad je najbolje odgojno sredstvo. Znali su mi spočitavati da sam ih umarao i da, treniralo se jako puno, ali trenirali smo zajedno, radovali smo se zajedno, tugovali smo zajedno, a znali smo se i posvađati, ali znali smo i zajedno pobjeđivati. Pa ni u jednoj obitelji nije uvijek sve bajno i možemo propitkivati, analizirati, a to mi kao horoskopskoj Djevici nije teško, drugima ponekad može biti. Radio sam u četiri države, vodio tri reprezentacije i ponosan sam što sam malo promijenio živote igrača. Dobili su neke nove vrijednosti i najljepše je kad se susretnemo, pruže mi ruku i kažu: “Hvala vam treneru!”

Uči li se više iz pobjede ili poraza?

Iz poraza, naravno, a nekada vas pobjede mogu i prevariti. Dobijete jednu utakmicu i onda izgubite sljedećih deset jer niste prepoznali pravu situaciju.

Koji su bili najveći izazovi?

Što su viši ciljevi, veći su problemi jer je veći otpor igrača, a treneru se smanjuju prava dok se istodobno povećava odgovornost. To sam dobro vidio kada sam bio drugi, a ne prvi. Dobio sam kritike jer nije bilo dovoljno dobro biti drugi na svijetu, s malom državom koja gotovo i nije imala pravo igralište. Nažalost, to je sudbina svih trenera pa tako i moja. Slatko je doći na vrh, ali teško je tamo ostati.

Kako ste se nosili s tim kritikama?

Nije mi bilo svejedno, ali jača je bila moja ljubav prema rukometu, prema radu. Nisam blefer i izniman sam radnik. Jako sam znatiželjan, a to je preduvjet učenja. Uvijek želim naučiti ono što drugi ne znaju i biti poseban. Ne bolji od drugih, nego poseban. Uvijek sam imao to divergentno mišljenje protiv struje.

Na pisanje knjige potaknula vas je i dvadeseta obljetnica osvajanja olimpijskog zlata 2004. te prvog mjesta na Svjetskom prvenstvu 2003. godine. Koja su vam najdraža sjećanja na to razdoblje?

Šteta je što obljetnica nije obilježena na primjeren način. Žao mi je jer je riječ o jedinstvenom svjetskom podvigu u kolektivnim sportovima u 21. stoljeću. Usudim se to reći jer je ta ekipa 2002. bila zadnja na Europskom prvenstvu, a za 18 mjeseci ti su ‘luzeri’ i ‘autsajderi’ postali svjetski prvaci i olimpijski pobjednici u pradomovini Olimpijskih igara, tamo gdje su rođene civilizacija, demokracija i umjetnost. U Ateni, gdje se pobjednici krune maslinovom granom što je san sportaša. To je zaista bio izniman uspjeh.

Kao vrhunski trener vrijeme ste provodili s dvije obitelji - suprugom i kćerima te igračima i suradnicima. Koliko je bilo teško uskladiti ta dva života?

Iznimno teško. Najviše sam živio s igračima i suradnicima, daleko od kuće, ali u mislima sam bio u svom domu okružen mojim najdražima - suprugom koja je najzaslužnija za sve moje uspjehe i svojoj djecom i unučadi. Ta slika koju sam imao dok sam bio odsutan činila me jačim i motiviranijim. Makar i kratko bio kod kuće, to me krijepilo, ali nostalgija je uvijek bila u mojim snovima.

Znači da je podrška vaših najdražih bila ključna? Mislite li da biste osvojili sve titule, medalje, trofeje, priznanja da uz vas nisu bile supruga i kćeri?

Supruga Klaudija je najzaslužnija i vječno sam joj zahvalan, kao i mojim kćerima i unučadi. Žao mi je što im nisam posvećivao više vremena, više ih ljubio i mazio.

Prije nekoliko godina otkrili ste da se supruga bori s teškom bolešću. Kako je danas?

Klaudija je hrabrija od mene, lavica je i lakše podnosi bol. Kada je nešto i boli, to uglavnom skriva, stišće zube. Izdržljivija je od mene jer je njezin život bio rad, puno odricanja, ali i puno ljubavi za sve nas koji je okružujemo. Puno više daje nego što dobiva i ne znam kako bih bez nje.

Jesu li vas sportske bitke na neki način pripremile i na one životne?

Moj je život uvijek bio bitka. Ponekad je to bila i bitka sa samim sobom. Uvijek sam bio znatiželjan i željan novih spoznaja, znanja, pa i sada u ovim poodmaklim godinama ne dopuštam da se čaša napuni do kraja. Još ulažem u sebe pa sada, kada nisam na klupi, često u raznim firmama održavam motivacijske govore i svi su uvijek jako zadovoljni. I tu sam vrlo pedantan i hoću točno onoliko stolaca koliko je slušatelja. Mogu se pohvaliti da još nitko ustao i otišao na WC, pozorno slušaju.

I vaše kćeri Ana i Ranka trenirale su rukomet, ali na kraju su završile u drugim karijerama. No što je s unucima, jesu li možda oni krenuli vašim stopama?

Kćeri su profesorice u zagrebačkim školama, a ni unuci, nažalost, nisu krenuli mojim stopama. Iako je najmlađi Petar, koji ima 11 godina, vrlo mudar, pametan, ima dobar periferni vid, razumije sve, brzo razmišlja i on bi mogao krenuti u rukomet. Ali najvažnije mi je da su svi zdravi i to me ispunjava.

U čemu danas najviše uživate, što vam izmami osmijeh?

Uživam kada David pobijedi Golijata i uvijek sam gajio simpatije prema slabijem. Dolazim iz siromašne obitelji i moja je prednost što sam uvijek znao što znači imati i nemati. Kažu da su ljudi koji dolaze iz takvih obitelji mentalno izdržljiviji. Prkosim se, inatim se, ne predajem se. Vrlo dobro znam koliko je teško kada si nemoćan, siromašan, odbačen, obespravljen i napušten. I tu je iznimno važan rad, koji je najbolje odgojno sredstvo i djecu odmalena treba naučiti da žive od svog rada. Općenito je odgoj iznimno važan za budućnost naše zemlje, a vidim da ga u obrazovanju pomalo zapostavljamo i prednost dajemo edukaciji. Sport je nedjeljiv dio kulture, obrazovanja i odgoja. Jesam navigator znanja u sportu, ali sam i zamjenski roditelj jer s igračima koje treniram provodim šest sati na dan. Jako me zanima zašto su Finska i Danska najsretnije zemlje na svijetu i to proučavao. Oni jako cijene svoj obrazovni sustav i važno im je da se djeca igraju. Drago ima je kada se njihovo dijete igra s djetetom s posebnim potrebama i uspostavlja sinergiju. Naravno, i njihova se djeca posvade, ali za razliku od nas vrlo se brzo pomire jer je sreća važnija od ponosa. To je ta bitna razlika. U Danskoj je važnija sportska aktivnost od matematike ili pravopisa pa u tamošnjim školama imaju tjelesni odgoj svaki dan, a kod nas dva sata tjedno. Ne smijemo djeci oduzeti osmijeh, empatiju, altruizam, a sve se to uči u igri, sportu.