Zagrepčanin Vedran Zrnić, bivši rukometni reprezentativac, nakon postignutih brojnih sportskih uspjeha vodi potpuno drugačiji život. Uz titulu jednog od naših najzgodnijih rukometaša, okitio se zlatnom medaljom na Olimpijskim igrama u Ateni 2004. i Svjetskom prvenstvu u Portugalu 2003., srebrnom medaljom na Svjetskom prvenstvu u Tunisu 2005. i Hrvatskoj 2009. te na Europskom prvenstvu u Austriji 2010. godine. Sve su to bili veliki trenuci ponosa za hrvatske rukometaše i navijače, ali nakon što su se reflektori ugasili i dvorane ispraznile, 45-godišnji Zagrepčanin odlučio je krenuti potpuno drukčijim putem. Otkrio nam je kako je od profesionalnog sportaša postao poduzetnik, kako danas uz suprugu Lanu, bivšu karatisticu, usklađuje obiteljski život i nove izazove te podijelio razna iskustva sa psećih izložbi na kojima se natječu sa svoja dva psa.
Svjetsko rukometno prvenstvo ponovno se održava u Hrvatskoj. Kao član reprezentacije vi ste 2009., kada se prvi put održavalo u Zagrebu, osvojili srebrnu medalju. Kakav je osjećaj sada biti izvan terena? Jeste li strastven navijač kao što ste bili igrač?
Morate znati da sam u rukometu od desete godine života. Odigrao sam 20 profesionalnih sezona i 189 službenih utakmica za hrvatsku reprezentaciju. Pet godina bio sam sportski direktor Rukometnog kluba Nexe. Naravno da pratim rukomet, ali sada sam službeno izvan svih funkcija u rukometu i krenuo sam nekim drugim smjerom, ali ipak vezanim uz sport.
Iako vam je rukomet obilježio život, povukli ste se iz njega. Živite daleko od očiju javnosti, posvećeni ste obitelji i vlastitom poslu. Čime se sada bavite?
Osnovao sam tvrtku koja se bavi prodajom natkrivenih mobilnih tribina koje sam osmislio, patentirao i plasirao na tržište, od ideje do implementacije produkta na tržište i, naravno, prodaje. Tako da baš i nemam vremena baviti se rukometom. Ruku na srce, želio sam novi izazov u životu i dokazati se na drugim poljima. Nije lako, ali kao i sve u životu, učim iz dana u dan i pokušavam biti što uspješniji. Naravno, sport me naučio da se moram boriti iz dana u dan kako bih postigao cilj i ostvario ideje koje sam si zacrtao.
Što vas je to potaknulo da krenete potpuno drugim putem?
U dugogodišnjem iskustvu igrača i dužnosnika u rukometnom klubu RK Nexe, vidio sam puno dobrih stvari u sportu, ali i ono što bi trebalo popraviti kako bi stvari krenule nabolje po uzoru na razvijenije zemlje. Što se tiče organizacije, klubova i njihove infrastrukture, situacija je u našoj zemlji jako loša. U Nexeu smo to uspjeli napraviti i organizirali smo klub što sličnije velikim europskim klubovima. Kada sam završio svoju priču u rukometnom klubu, okrenuo sam se biznisu s tribinama, a na ideju sam došao uvidjevši situaciju na sportskim borilištima u Hrvatskoj, prije svega na nogometnim igralištima prateći svoje sinove u školi nogometa. Vidio sam da gledatelji nemaju gdje sjediti - kisnu uz terene, stoje uz ograde. Tražio sam soluciju kako najjednostavnije riješiti problem tribina na igralištima, a da naručitelj ima što manje posla s gradnjom, dokumentacijom i slično. Osmislio sam proizvod i krenuo. Velika je potreba za tim proizvodom i mislim da bi bilo dobro kada bi si svaki grad, općina, selo koje imaju neki klub mogli priuštiti tako nešto. Ipak sport okuplja ljude pa dok se druže, neka ne kisnu ili neka su u sjeni na jakom suncu.
Sa suprugom Lanom imate još jedan ‘posao’, a to su izložbe pasa iako su mnogi mislili da uzgajate pse. Osim sportskim uspjesima, možete se pohvaliti i onima postignutim sa psima.
Nije baš točno da se bavimo uzgojem pasa. Imali smo jedno leglo s našim psom Ilom, ali više iz ljubavi nego iz biznisa. Bilo je to nezaboravno iskustvo jer je oštenila deset štenaca u strogom centru Zagreba. Američki goniči rakuna (Black and tan Coonhound) su rijetka i velika pasmina, kao što vidite, pa je bio popriličan izazov brinuti se o 10 štenaca u stanu. Zadržali smo jednog pa sada imamo mamu i sina - Ilu i Stipu. Idemo na mnoge izložbe pasa u Europi. Osim rezultata, tu imamo super društvo, puno putujemo i odlično se zabavljamo. Ila je međunarodni prvak u ljepoti, a Stipe je već na prvom natjecanju postao World puppy winner. Također je sa samo 11 mjeseci osvojio Best in show na međunarodnoj izložbi CACIB, gdje je bio najljepši mladi pas i najljepši pas izložbe između 500 pasa iz 17 država.
U braku ste od 2006. godine i imate troje djece, 17-godišnju Tonju i blizance, 13-godišnje Vitu i Bornu. Je li istina kada kažu mala djeca, mala briga, velika djeca, velika briga?
Svako doba nosi svoje izazove. Dok su bili mali, živjeli smo u Njemačkoj, gdje smo bili sami, bez pomoći obitelji. Igrao sam dvije utakmice tjedno, zbog nekih morao na putovanja, a s troje male djece Lani je bilo najteže jer je često bila sama s njima doma. Sada smo već deset godina kod kuće. Tonja završava gimnaziju, a dečki osnovnu školu. Prolazimo sve lijepe stvari, ali i probleme, kao i svi roditelji njihovih vršnjaka - potres, karantenu, pubertet, školske i sportske uspjehe. Na sreću, mnogo je više lijepih trenutaka nego onih loših.
Kada su supružnici bivši vrhunski sportaši, kako izgleda vaša svakodnevica? Trenirate li zajedno, pazite li na prehranu, motivirate li jedno drugog…?
Obaveze smo podijelili. Nakon dugog niza godina u profesionalnom sportu, ostane ti nekako takav način života - dobra organizacija, prehrana, red, rad i disciplina. Ne treniramo trenutačno ništa ni Lana ni ja, ali svaki smo dan u dugim šetnjama sa psima pa tako nadoknađujemo trening.
Spomenuli ste da dečki igraju nogomet, znači nisu otišli vašim stopama, a je li to možda napravila Tonja?
Tonji su sada u fokusu matura i upis na fakultet. Dečki treniraju nogomet u pionirima Lokomotive i također se brinu o upisu u srednju školu.
Budući da imate sestru blizankinju Tihanu, vidite li neke sličnosti u ponašanju vaših sinova te vas i vaše sestre?
Naravno, i oni su, kao i mi dok smo bili klinci, u nekim trenucima najveći neprijatelji, ali na kraju ipak nerazdvojna braća.
Kada je već spominjemo, moramo pitati i kako je vaša sestra?
Sestra je dobro, komentira tenis na jednoj sportskoj televiziji i također prati kćeri na sportskim terenima.
Hoćete li pratiti sve utakmice naše rukometne reprezentacije na prvenstvu?
Naravno, pratit ću sve utakmice i biti veliki navijač. Želim našem rukometu i hrvatskoj reprezentaciji da se vrati na vrh svjetskog rukometa. Sada je za to dobra prilika jer će imati strastvenu podršku u našim dvoranama.
Čujete li se i družite s bivšim suigračima? S kim ste ostali u kontaktu?
U kontaktu sam s bivšim rukometašima Džombom, Špremom, Lackovićem, Vorijem, Balićem, ali družim se i sa svim ostalima kada se sretnemo. Presretan sam što se svakodnevno družim s rukometašima iz djetinjstva s kojima sam prošao put odrastanja baveći se sportom i u Rukometnom klubu Zagreb.
Osim brojnih odličja, dok ste igrali dobili ste i epitet najzgodnijeg rukometaša. Je li vas to tada živciralo ili vam je imponiralo?
Uuu, to je bilo davno i nikad mi nije previše smetalo, a pomoglo još manje.
Moramo vas pitati i kakav rezultat predviđate našim dečkima na ovom prvenstvu?
Kao što sam rekao, pravo je vrijeme da vratimo ugled našem rukometu jer smo na posljednjim prvenstvima postizali lošije rezultate. Želio bih da u zagrebačkoj Areni odgledamo naše dečke do kraja, a onda po medalju mogu i u Oslo.
