Naša zlatna paraolimpijka o svojoj nesreći: 'Riječima se ne može opisati očaj kada u jednoj sekundi izgubiš sve'

Ako netko zna kako pronaći hrabrosti i snage i izdignuti se iz svih nedaća, to je 41-godišnja Sandra Paović. Ratne strahote osjetila je u rodnom Vukovaru, a već kao djevojčica pokazala je volju i upornost te postala jedna od najboljih stolnotenisačica svijeta.

'Ponajprije sam naučila da je život nepredvidljiv. To je najvažnija lekcija i baš o tome govorim u svojoj knjizi ‘Volim život’. Ratno sam dijete, što je jako utjecalo na mene, pa sam poslije uz jaku volju i borbu uspjela sagraditi svoj život i pomoći roditeljima. Već kao djevojčica naučila sam se nositi s pritiskom i odgovornošću jer je moja obitelj ovisila o tomu koliko ću dobro igrati stolni tenis. Kockicu po kockicu gradiš ne samo sportsku karijeru, nego i život. Ponosan si na sebe jer radiš nešto što ima smisla, što je dobro, predstavljaš Hrvatsku i nema puno ljepših stvari od toga.

I onda se dogodi tragedija i u sekundi sve izgubiš. Tada sam testiraš sebe koliko je moguće biti jak, ali i možeš li biti jak do kraja života jer više nemaš zdravlje, ali i dalje imaš volju i želju za životom, želju da si dobar primjer. Jako mi puno znači predstavljanje zdravog načina razmišljanja i borbe, iako se i ja naljutim, razočaram i to je sve u redu. Treba i sve to izići, ali nakon toga uključimo volju, inat i pokažemo da možemo. Mislim da ljudi nisu svjesni koliko su jaki sve dok se ne dogodi situacija u kojoj moraš ići iznad svih svojih očekivana. Nitko ne zna što nas sutra čeka, ali važno je svaki dan pokušati biti dobar i napraviti nešto dobro za sebe i druge. Pokušati živjeti pošteno i biti najbolja verzija sebe, što nije nimalo lako.'

Mora se dati sve od sebe i sam sebi reći 'ti to možeš'?

'Kada držim motivacijske govore, bez obzira na to govorim li mladim sportašima, školarcima ili upraviteljima velikih tvrtki, svi najbolje reagiraju na rečenicu: 'Već smo životni pobjednici ako smo dali sve od sebe.' U to iskreno vjerujem i ne treba sve gledati samo u terminima ‘pobijedio’ ili ‘izgubio’. Možeš doživjeti mali pad i poraz, ali te male izgubljene bitke samo nas uče da budemo još jači, a čim si dao sve od sebe, sigurno si pobjednik. Bitno je, a to govorim i djeci, da nekada treba malo trpjeti i izdržati. Kada vam je teško, ne ide vam, samo recite: 'Ja to mogu, sada ću se boriti!' Sigurna sam da se tako postane životni pobjednik.'

Ima li danas pobjeda drugačije značenje nego kada ste se aktivno bavili sportom?

Ima. Kada si zdrav sportaš u naponu snage i igraš na europskim, svjetskim prvenstvima, olimpijskim igrama, mnogo toga gledaš kroz sportske pobjede. Onda ti se dogodi ovakva nesreća i shvatiš da su najveća pobjeda tvoja upornost, ponos. Zlatna medalja na Paraolimpijskim igrama u Riju moja je najveća pobjeda jer ona predstavlja svu hrabrost koju sam morala naći, sve bolove i patnje koje sam morala proživjeti, što sam imala snage vratiti se jer riječima se ne može opisati očaj kada u jednoj sekundi izgubiš sve.'

Koliko je ulogu u svemu imao inat?

'Inat je baš super. Ne onaj loš, nego onaj koji nađeš u sebi. Koliko sam puta kao mlada sportašica čula da nemam dobru tehniku i da nemam šanse biti ni u sto najboljih u svijetu. Kada bi mi to rekli, krenula bih još jače, dala još više, ali ne da njima pokažem, nego da sebi dokažem da to mogu. I kada su nakon nesreće rekli da će mi trebati skrb 24 sata na dan i da neću moći samostalno disati, čekala sam tu priliku. U meni se uključio inat, pravi bager i sve sam gazila da pokažem i sebi i drugima da i u toj očajnoj situaciji možeš postati pobjednik.'

To opisujete i u knjizi ‘Volim život’ koju niste zamislila samo kao biografiju, nego kao motivaciju za sve koji žele biti bolji?

'Da. Autor knjige je Željko Žutelija i ponovno smo dali nevjerojatno puno sebe. Kolike noći nismo spavali, razmišljali smo jesmo li pogodili bit knjige tako da u mojoj priči ljudi nađu hrabrost i inspiraciju. Da mladi koji kreću u pustolovinu života znaju da mogu postati nešto veliko i da su svi u nečemu izvrsni, ali i da taj put nije lak, da će biti uspona, padova, smijeha, suza i da se toga ne trebaju bojati. Zato se knjiga zove ‘Volim život’. Knjiga je red smijeha, red suza, sportskih i životnih priča, mojih promišljanja i osjeti se da govorimo svim ljudima i svim generacijama jer se svi s nečim nosimo, ali najvažnije je da nema odustajanja ako doživiš mali poraz. Uključiš inat i vratiš se još jači. Pred kraj rada na knjizi Željko je doživio nesreću, dostavljač ga je udario na pješačkom prijelazu. Meni su se događale neke velike promjene. Bili smo iscrpljeni, nervozni i pitali se hoćemo li moći sve završiti na vrijeme. Kada nam je bilo najteže Zrinka Jelić Belinić, naš dobri duh, sve nas je bodrila i to je jako važno. U karijeri sam imala sreću što sam u pravom trenutku imala nekoga tko će me pogurati i reći: 'Ti to možeš, bit će to super.' To je sada bila Zrinka.'

Svoju priču i poruku prenosite i motivacijskim govorima. Koliko vam to znači, puni li vas energijom?

'Jako mi puno znači i najviše su me iznenadili mladi svojim nevjerojatnim reakcijama. U Rovinju sam govorila pred petstotinjak srednjoškolaca koji su na kraju ustali i nekoliko minuta pljeskali. Bio mi je to veći šok nego kada sam osvojila olimpijsku medalju jer ne znaš što misle, jesu li shvatili moju poruku. Poslije su mi na Instagramu slali poruke i govorili da im se nikada nitko nije tako direktno obratio, da se vidi kako mi je stalo da i oni nešto postignu. U osnovnoj školi u Vukovaru djeca su se baš povezala sa mnom i kada sam pričala o nesreći i objasnila da se dogodila zato što je menadžer zaspao za volanom, jedan se dječak silno naljutio na njega. To je lijepo jer znači da slušaju, da su uključili emocije, da me vide. Kako ne biti oduševljen!? Zasad se sve to radi kada me pozovu iz neke škole, a želja mi je da predavanja budu organizirana preko ministarstva. Ima i drugih ljudi, sportaša koji imaju velike i jake priče i nikomu ne bi bio problem sudjelovati u tribinama jer djeca to žele.'

‘Volim život’ trebali bi svi imati na svojim policama, a i vaše su pune knjige. Koje su vam bile inspirativne?

'Posljednja koja me oduševila bila je ‘Zaboravljeni sin’ Mire Gavrana i duboko vjerujem da svi moraju pročitati tu knjigu. Kada sam nakon nesreće mogla minimalno koristiti ruke, mama i tata su mi donijeli ‘Sutra je novi dan: Sjećanja dječaka ratnika’ Ishmaela Beaha, nevjerojatnu i čudesnu knjiga koja je na mene ostavila snažan dojam. Nezaboravna mi je bila i ‘U potrazi za Gobi’ Diona Leonarda, a oduševila me i dječja knjiga o prijateljstvu lisca i djeteta ‘Pax: Putovanje kući’ Sare Pennypacker. Ne moraju svi čitati, ali čitanje je divno. Čitam sve žanrove, ali najviše volim priče koje me zaokupe i inspiriraju.'

Kraj godine kuca na vrata, kakva je vama bila 2024.?

'Svaka godina je i teška, i lijepa i izazovna. Suprug i ja počeli smo neke projekte, a Daniel je nevjerojatan u dizajnu. Apsolutno ga podržavam, ima golemi talent, volju i odgovornost koja se danas rijetko može naći. Nezasitna je njegova volja za učenjem i on zaista voli život. Bio mi je najveća potpora tijekom rada na knjizi. Nažalost, zatvorili smo hotel za pse jer se fizički i vremenski time više nismo mogli baviti. To je jako odgovoran posao i morali smo donijeti tu tešku odluku. Imamo toliko ideja koje bismo htjeli realizirati da mi se ponekada čini da smo nezasitni i nemogući.'

Ljetos ste proslavili i deset godina braka?

'S Rockyjem smo godišnjicu proslavili u Grčkoj. Deset godina ne samo ljubavi, nego i prijateljstva, odanosti, podržavanja,a nekada i živciranja. Sve je to dio nas i baš nam je proletjelo. Daniel i Rocky su moj centar i sreća.'

Kako ćete provesti blagdane?

'Nadam se u miru i voljela bih da prosinac ne bude pokvaren petardama koje pucaju ljudima, psima i djeci pod nogama. Voljela bih da po tom pitanju postanemo bolji. Tijekom blagdana posjetit ćemo mog tatu i njegova Rickyja u Vukovaru, a odlučili smo da ćemo ove godine Božić i Novu provesti sami i opušteni. Za Božić ćemo posjetiti zagrebački advent jer Rockyju to bude uzbudljivo, a za Novu godinu smo na našem prekrasnom Lošinju. Želimo opušteno, veselo i s nadom ući u 2025. jer svaka godina nosi i nešto lijepo i nešto ružno pa da budemo spremni i za jedno i za drugo.'