U listopadu prošle godine razgovarali smo sa ženama koje su se borile s karcinomom dojke, povodom projekta kojim vodeći lanac drogerija – Dm, udruga P.I.N.K.-life i magazin Story osvještavaju javnost o važnosti iste. Među njima je bila i Sandra Cerovečki kojoj je rak dojke dijagnosticiran krajem 2022. godine. Točno godinu dana kasnije, sastali smo se na istom mjestu u isto vrijeme i pitali je kako je danas.
'Odlično sam, hvala na pitanju. Završena je kemoterapija nedugo nakon našeg druženja, a onda je uslijedio psihički i fizički oporavak. Psihički sam super, fizički malo manje, ali promijenit će se i to. Fizički se nekad osjećam kao baka od 80 godina i zato bih voljela poraditi na svojoj snazi jer sam premlada da bih se prepustila tome. Počela sam raditi, lagano se privikavam i uvodim u neki normalan životni ritam. Svi nalazi su OK, sljedećih pet godina slijede hormonske terapije i neki popratni lijekovi uz to. Ove najveće preglede ću raditi svakih šest mjeseci otprilike', započela je Sandra i otkrila što se sve promijenilo u posljednjih godinu dana koliko je prošlo od našeg druženja.
'Bolest me promijenila i oblikovala te sam joj na neki način zahvalna. Prije se nisam zauzimala za sebe koliko sam trebala, svi su mi bili bitniji od mene same. Neke stvari sam promijenila i presložila prioritete, primjerice kako i s kim ću provoditi vrijeme. Nema više onih 'kava zbog kava', sada vrijeme odvajam samo za bitne ljude koje volim i s kojima mi je ugodno. Nije mi problem reći ne jer sam naučila više cijeniti sebe i svoje vrijeme. Generalno je bitno okružiti se pozitivnim ljudima i to je savjet kojeg bih dala svima koji prolaze istu situaciju', ispričala nam je.
'Malo promatram ljude oko sebe i vidim kako me gledaju. Prisutno je tu i sažaljevanje i puno upitnika iznad glave. Ispočetka me to malo živciralo, a sada si mislim: 'Nek gledaju i nek vide da sam jaka i da mogu', rekla nam je Sandra prije godinu dana. Sada, kada su joj kosa i obrve narasle, posrijedi je sasvim drugačija priča.
'Kad se fizički kužilo da sam bolesna, onda su svi susretljivi, puštaju te gdje god treba i slično. Ali čim je kosa počela rasti, nema više one finoće kod ljudi, nego je sve po starom. Ne žale me više što je zapravo dobro jer najgore je kad te žale', ističe Sandra kojoj su se nakon bolesti u potpunosti promijenili prioriteti.
'Prije sam se opterećivala svakakvim glupostima, ono 'rastu mi brčići, moram ih ukloniti', a sad sam zahvalna kad vidim dlake jer je to znak da je sve ok. Nalazim radost u nekim nematerijalnim stvarima, odlasicma u prirodu, jedenju kolača jer ga prije šest mjeseci nisam mogla jesti zbog toga što bi mi bilo zlo od njega. Važno je pronaći sreću u malim stvarima', rekla nam je.
Sandra ima 43 godine i radi kao komercijalist u jednoj zagrebačkoj firmi. Život joj se polako vraća u svakodnevni ritam, a očekuje je i još jedna operacija za dva mjeseca. Ovaj put, estetska.
'Očekuje me posljednja operacija, a to će biti umetanje silikona jer su mi odstranili jednu dojku. Kada se sada pogledam u ogledalo i vidim da dio mene nedostaje, to me zapravo ni na što ne podsjeća, ne vraća me u taj period. Gore mi je kad si pogledam fotografije iz vremena kada sam prolazila kroz bolest. Tada mi krenu suze, ali više suze radosnice i suze ponosa jer sam prošla to što sam prošla i preživjela', istaknula je.
Iako je bolest iza nje i trudi se ne razmišljati o njoj, trenutak koji joj se zauvijek urezao u pamćenje bio je onaj kada je shvatila ozbiljnost situacije u kojoj se našla. Nakon toga, za nju više ništa nije bilo isto.
'Prošle ljeto sam negdje na sredini liječenja otišla na more, što se nije pokazalo kao dobra odluka jer mi je tamo pao imunitet. Završila sam u bolnici u Šibeniku bez igdje ikoga, samo mi je jedna frendica bila tamo. Nisu mi mogli skinuti temperaturu četiri dana zaredom u bolnici. To su ti trenuci u kojima počneš shvaćati ozbiljnost situacije. Vrti ti se svašta po glavi i onda počneš razmišljati: 'Joj da mi je pojesti nešto normalno, a da nije bolnička hrana, joj da mi je otići na kavu' i slično.
Prvi trenutak kada me frendica pokupila iz bolnice, rekla sam joj: 'Daj me odfuraj na plažu'. Sjećam se trenutka kada sam izašla iz auta i čula onaj zvuk mora, samo su mi suze krenule jer sam pomislila: 'Isuse, ja sam mogla ne biti ovdje'. I tu sam stvarno shvatila koliko je važno biti zahvalan za te neke trenutke koji su većini ljudi normalni i uobičajeni. Zbilja se ništa u životu ne podrazumijeva i ništa nije zagarantirano jer sve ono što danas imamo, sutra možemo - ne imati', zaključila je.
Kako je Sandra izgledala nekad i sad pogledajte u galeriji:
