Na Akademiji sam doista bila srna, no život, gluma i razni udarci samo su me još više očvrsnuli i napravili od mene zmaja - rekla je jednom 63-godišnja glumica Vlasta Knezović, koja je tijekom dugogodišnje karijere ostvarila impresivan niz televizijskih i kazališnih uloga. Publika je, pak, najviše pamti po ulogama u legendarnim televizijskim serijama ‘Prosjaci i sinovi’ i ‘Velo misto’. Upravo je uloga Marjete u kultnom ‘Velom mistu’ obilježila Vlastinu karijeru, a da serija Miljenka Smoje nimalo nije izgubila na popularnosti, svjedoči i podatak kako je nedjeljom navečer prati više od 350.000 ljudi, zbog čega je trenutačno najgledanija serija na malim ekranima. Tim smo povodom razgovarali s glumicom koja baš poput Marjete iz serije, snimljene prije 31 godinu, zrači posebnom energijom, plemenitošću i nježnošću.
Story: Koje vas uspomene vežu za ulogu Marjete u ‘Velom mistu’?
Eh... Marjeta moje mladosti... Ona je i dio mladosti i mnogih drugih ljudi. U Dalmaciji me ne zovu Vlasta, nego Marjeta. Prije nekoliko godina dirnuo me susret s jednom gospođom koja mi je prišla i rekla: “Znate, nazvali smo kćer po vama.” Kažem ja: “Zove se Vlasta”, a ona će meni: “Ne, Marjeta.” Također, jedan prijatelj iz Kaštel Starog iznenadio me odsviravši prošle godine, netom prije početka moje monodrame ‘Cicibela’, baladu o Marjeti, Ferati, babi Marti, Papundeku... Tu je baladu napisao dok je bio vojnik u Nišu i čekao čak 30 godina kako bi me sreo i otpjevao je. Samo me ugodne stvari vežu za moj poziv, a posebno za Marjetu. Prema liku te djevojke osjećam veliku nježnost i ljubav. Prije svega, zato što je moja baka Slavka bila Splićanka, mama je također iz Splita, a i sama sam dugi niz godina živjela i odrastala u gradu pod Marjanom, gdje sam završila gimnaziju i stekla mnoštvo prijatelja. Sve ono najljepše što me veže za mladost, veže me i za Marjetu, ali i za divnog, velikog redatelja koji mi je bio prijatelj. Joakim Marušić kojeg sam od milja zvala Žaki nije bio dovoljno poštovan koliko je trebao biti. Nismo ni svjesni koliko smo velikog redatelja imali.
Story: Mogu li se danas djevojke poistovjetiti s Marjetom?
Mislim da ne mogu. Današnje je vrijeme drukčije, ali da mogu učiti od tog lika - itekako mogu. O hrabrosti, nježnosti, ustrajnosti... O tome kako naučiti trajati. Nije čudno što su neki likovi u ‘Velom mistu’ umrli ili nestali a da je Marjeta ostala. Ona je zapravo tiha voda koja brege dere. Nježnost koja nas uči kako trajati.
Story: Tijekom snimanja te serije mjesec dana putovali ste iz Zagreba na Šoltu i natrag. Kako vam je to uspijevalo i je li bilo naporno?
Bilo je uistinu teško. Svakodnevno sam imala predstave u Gavelli. Nakon što sam završila s predstavom, noću sam se automobilom vozila do Splita, s tim da tada još nije postojala autocesta, pa je vožnja trajala dulje. U šest ujutro u trajektnoj luci čekao me gliser s kojim bih otišla u Grohote ili Rogač. Snimala sam samo nekoliko sati, negdje do jedanaest, s time da su mi ponekad na lice stavljali gumenu masku, ako sam glumila staru Marjetu. Nakon snimanja gliserom sam odlazila na aerodrom u Kaštelima, odakle sam letjela u Zagreb. U gliseru i avionu skidala sam masku, a lice mi je još barem pola sata bilo naborano. Potom sam odlazila kući, odspavala pola sata i navečer otišla igrati predstavu. I tako mjesec dana, dan za danom...
Story: Taj je ritam ostavio posljedice?
Da. Naposljetku sam se razboljela i dospjela u bolnicu. I prije toga bila sam bolesna, krhka, slaba... Kad radim, sve izdržim, ali poslije klonem. Tako je i na sceni. Uvijek dam sve od sebe, a poslije, kad svi izađu iz garderobe, u njoj ostanem sama pola sata i više. Dok ponovno ne dođem sebi i prikupim potrebnu snagu. Tek onda izađem među kolege.
Story: Jeste li tada očekivali da će ‘Velo misto’ doživjeti kultni status?
Nisam, jer je bilo toliko posla. Ali naposljetku, to se sada i vidi. Danas je nemoguće napraviti toliko veliki zalogaj. To je bila takva mašinerija, gotovo holivudski posao u smislu truda, angažmana, mnogo ljudi i tehnike. Mi, glumci, nismo ni imali vremena razmišljati o konačnom rezultatu. Žaki je fenomenalno odabrao likove i dobro pogodio glumce. Imali smo i savjetnika za dalmatinsko narječje. Danas, kad gledam Mustafu Nadarevića kako genijalno i bez pogreške priča dalmatinski, vidim da smo uistinu bili virtuozni i veliki profesionalci. Tada nismo mogli ni sanjati da će ‘Velo misto’ postati brand.
Story: Jeste li u kontaktu s nekim od glumaca iz serije? Primjerice, s Aljošom Vučkovićem, koji je glumio vašeg supruga Feratu?
Aljošu sam vidjela prije nekoliko godina u jednoj robnoj kući. Bio je to dirljiv susret. On je tako topao i nježan čovjek. Moju kćer Bojanu uvijek lijepo pozdravi. Zapravo, on i ne može drukčije pozdraviti ljude. To se i vidi u liku Ferate. Ima još nešto. Ta naša mladost, pa i zaljubljenost tijekom gimnazijskih dana, rezultirala je divnom igrom, partnerstvom i kemijom na platnu. Ferati i Marjeti se vjeruje.
Story: Kako ste se upoznali?
Aljoša je išao u splitsku gimnaziju kod Pazara, a ja u onu na drugom dijelu grada. Sjećam se da sam ga prvi put zapazila na nogometnoj utakmici koja se igrala između ekipa naših škola. Tu smo se upoznali, počeli se družiti i izlaziti u šetnje, no ubrzo je on otišao na studij u Beograd. Iako se nismo ni poljubili, osjetili smo jedno privrženo prijateljstvo jedno prema drugom, a naši su se putevi kasnije susreli tek na snimanju ‘Velog mista’. Tada među nama nije bilo mladalačke ljubavi, ali jest glumačke kemije.
Story: Kako ste se slagali s legendarnim Miljenkom Smojom?
Moj je Miljenko bio božanstven. Često se čujem i družim s njegovom Lepom. Ona je prekrasna i ima njegov duh. S druge strane, sam je Miljenko bio prevelik da bih se previše družila s njim. Nisam se usudila sjediti s njim jer je za mene, koja sam tek počinjala u ovom poslu, Miljenko bio nedodirljiv. Čini mi se da i danas imam takav odnos prema nekim ljudima, primjerice, Peri Kvrgiću ili Borisu Buzančiću.
Story: Paralelno sa psihologijom studirali ste i na Akademiji dramske umjetnosti. Je li vam se strast prema glumi javila u djetinjstvu?
Ne. Dok sam bila mala, voljela sam slikati. I danas volim slikarstvo kojem sam se vratila prije dvadeset godina. Jednom mi je Oton Gliha rekao: “Vlasto, moraš se truditi i raditi da bi napredovala. Vidjet ćeš, stvorit će se jedna slika, pa druga...” I uistinu. Krenuvši po likovnim kolonijama, shvatila sam da je bio u pravu. U glumu sam se zaljubila na prvoj godini psihologije. Vidjela sam da je psihologija previše egzaktna, da to nije ono što me zanima, željela sam se igrati. Učiti sve što ima veze s glazbom, plesom, književnošću. Odlučila sam krišom otići na prijemni na Akademiju. Ne zbog glume, ne zbog slave - otišla sam da bih se igrala.
Story: Kako su roditelji prihvatili vašu odluku da postanete glumica?
Iznenadili su se. Možda su čak bili ponosni. Mami sam i odglumila svoj prijemni.
Story: Što ste pripremili za prijemni?
Desanku Maksimović s pjesmom ‘Osjećam večeras dok posmatram laste i pupoljke rane’. Među ostalim, odabrala sam i jednu divnu pjesmu Jacquesa Préverta koja govori o dječaku čija sestra umire. Čuvši liječnika da njegovu ocu govori kako će djevojčica umrijeti kad s drveta padne zadnji list, dječak se uspinje na stablo i ide vezivati lišće da mu sestra ne umre.
Story: Na Akademiji ste bili jedina djevojka među devetericom mladića.
E, da. Došavši na prvi sat, ugledala sam devetoricu momaka, ja sama... I to je bilo prekrasno. Devet momaka koji su bili čarolija. Zahvaljujući njima, prošla sam Akademijom kao srna, ali i kao princeza, carica, kraljica, djevojčica sa šibicama. S puno njihove ljubavi, i to je bilo divno.
Story: Jedan od vaših profesora bio je i nedavno preminuli Bobi Marotti.
Bobi je bio čudo od ljepote i topline. Da netko poželi učitelja, ne bi mogao tražiti boljeg. Uz to što je bio velik glumac, bio je božanstven čovjek. On je netko tko će beskrajno nedostajati hrvatskom glumištu. Jako sam ga voljela i poštovala.
Story: Otac vam je bio vojno lice, kao dijete promijenili ste mnogo gradova; od Varaždina do Splita. Gdje vam je bilo najljepše?
U Splitu se najviše osjećam kao kod kuće. Kad se približavam moru i osjetim taj morski zrak, onda uistinu postajem Vrtirepka. Stvarno kao što kaže Germano Senjanović - vraćam se korijenima. Osim toga, taj me zrak ozdravlja. Odmah se osjećam mlađe, predivno. Kad je o Dalmatincima riječ, ti ljudi jesu vražji, mangupi, no s druge strane, još su djeca. Prostodušni su, otvoreni, znaš što misle, a ako te i zafrkavaju, znaš da te zafrkavaju. U Zagrebu treba biti oprezniji - dobar je dok radiš jer te ostave na miru, ali ja volim otvorenost, iskrenost i zato mi je Dalmacija draža.
Story: Tijekom studiranja naglo ste se razboljeli. Kako ste se nosili s bolešću?
Puno sam poslova izgubila. Divnih velikih uloga. Ali nije mi žao. Još me ima. No shvatila sam kako je sve relativno i da je divno što sam živa. Da moram biti skromnija u životu. Jača i ne previše osjetljiva. Da me ne smije previše toga dirati. A diralo me puno toga. I previše sam toga kupila u sebi zbog čega sam se razbolijevala.
Story: Jeste li se ikad razočarali u prijatelje? Jesu li vas ljudi katkad povrijedili?
Nisam se razočarala u prijatelje, ali jesam, i to puno, u jednog čovjeka, u jednu veliku ljubav. Ne bih previše govorila o tome jer kad ga se danas sjetim, kažem si: Kad ulažeš u nekoga i kad si nekome iskren, nisi zavrijedio da ti taj netko zabije nož u leđa. I samo se taj čovjek može loše osjećati. Srećom, ne mislim o njemu. To je jedino razočaranje u mom životu. Činilo mi se da sam dovoljno pametna. Nisam mogla vjerovati da se to meni dogodilo jer sam uvijek nastojala vjerovati ljudima. I, srećom, još vjerujem. To veliko razočarenje nije me pokolebalo. I danas mislim da u ljudima ima dobrog. I to je divno. Zbog toga imam djetinju dušu koju nitko nije uspio uništiti. Mislim da je to taj Mediteran u meni.
Story: Jeste li se razočarali u ljubav?
Nisam. Baš kada razgovaram s kćeri, kažem kakvih sve divnih ljudi, veza i brakova ima. Oduševljena sam kad vidim ljude koji su ostali zajedno cijeli život. To je takvo nadahnuće. Iako trenutačno u mom životu nema posebnog muškarca, strašno volim vidjeti prave muškarce i družiti se s njima. I danas vjerujem u ljubav. Oduševljena sam kad vidim da se ljudi vole. Nedavno sam vidjela dvoje mladih zaljubljenih ljudi. Prišla sam i rekla: Morala sam vam doći reći koliko vas je lijepo vidjeti zajedno. Divno je vidjeti ljude koji se vole i primjećuju jedno drugo. Danas su mnogi, pogotovo stariji ljudi, prestali primjećivati jedni druge, što je velika šteta. No morat će se to vratiti. Kao što se i u umjetnosti sve vraća.
Story: Na snimanju ‘Velog mista’ upoznali ste bivšeg supruga Predraga Petrovića. Što vas je privuklo njemu? Čujete li se danas?
Ne baš. Malo smo se udaljili. On ima svoj život, ja svoj. Predrag je bio jako zgodan, mlađi od mene. Bio je zaigran, veseo, ali što je najvažnije, on mi je tada bio najprivrženiji. Dolazio je avionom kod mene u bolnicu u Beograd, bio je oko mene i pokazivao koliko me voli. Zaljubila sam se u njegovu privrženost i ljubav. Poslije je to nestalo jer se nismo dovoljno upoznali. Različite smo naravi i zapravo smo se zanijeli. Ali zato imamo prekrasnu kćer Bojanu. Senzibilna je, predivno odgojena. Apsolventica je povijesti umjetnosti, zaljubljena u filmsku umjetnost. Upravo je završila snimanje filma ‘Visoka modna napetost’ redatelja Filipa Šovagovića u kojem igra glavnu ulogu.
Story: Jeste li očekivali da će kći Bojana krenuti vašim stopama?
Jesam i nisam. Beskrajno je talentirana i zgodna djevojka, zaljubljenica u film, set, ekipu, proces stvaranja. Često mi kaže: “Nemoj me, mama, nikad hvaliti jer uvijek sve ispadne subjektivno.” Ali kad ne mogu drukčije... Neće joj biti lako baviti se glumom jer je danas teško biti iskren u ovom poslu. Pogotovo u vrijeme estrade, žutila. Iskrenost je jedini pravi put da bi trajao. Ima divna poema Mike Antića Mahovina koja govori o mahovini i jablanovima. Jednom sam rekla: Moj tata bio je jablan, a ovaj puzavi narod mahovine koji se žele uspeti preko drugih. Moraš biti sam, ne pripadati klanovima i ne ulizivati se. Biti jablan, nikako mahovina.
Story: Kakav odnos imate s kćeri?
Predivan. Mi smo više od majke i kćeri. Prijateljice smo. Neki kažu da smo previše vezane, ali na neki način, u ovom vremenu, ispada da ona samo mene ima. Uvjetno rečeno. Ima ona i tatu, baku i ujaka... Ali ja sam njezina stvarna potpora, ona koja je istinski razumije.
Story: Koji je najbolji savjet koji ste joj dali?
Da ne pristaje na kompromise i, ako treba, neka se traži cijeli život. Važno je biti čvrst i iskren. Ona je senzibilna, baš poput mene u mladosti. To dolazi s godinama. Samo treba slijediti sebe.
Story: Žalite li katkad za prošlim vremenima ili ste više okrenuti budućnosti?
Okrenuta sam budućnosti. Puno sam napravila u prošlim vremenima i lijepo se toga prisjetiti. Ali trenutačno imam predivnu ideju da u središta Zagreba od jeseni počnem raditi večeri poezije, što me iznimno raduje. Do tada ću sa svojom monodramom ‘Cicibela’ gostovati u mnogim mjestima diljem Jadrana i tako provesti ljeto.
Razgovarao Vinko Paić
Fotografije Matea Smolčić i privatni album 
