Prošlog tjedna u Ljubljani na Mars Festivalu gostovao je Moby koji brojne obožavatelje ne oduševljava samo svojom glazbom nego i fotografijama. Prije desetak dana objavio je novi album ‘Destroyed’, koji je stvarao u hotelskim sobama tijekom turneja. Ali tada nije nastalo samo novih 15 pjesama, nego i brojne fotografije od kojih je taj 45-godišnji Amerikanac one najdraže predstavio u knjizi koja dijeli naziv s albumom.

Story: Fotografija vam je jednako važna kao i glazba, jeste li ikada razmišljali da postanete profesionalni fotograf? Na fakultetu sam studirao filozofiju i fotografiju, a nakon što sam godinama pokušavao dobiti ugovor, hodao okolo po New Yorku s vrećicom punom kazeta, obilazio diskografske kuće i svirao koncerte na koje nitko nije dolazio - želio sam odustati. Jednostavno nije bilo nikakvog odaziva, i to je stvarno dugo trajalo. Sjećam se kada su mi bile 23 ili 24 godine, pomislio sam da se glazba jednostavno ne isplati i ne funkcio­nira. Znao sam da ću cijeli život provesti stvarajući muziku, ali sam se pomirio s činjenicom da je nitko neće slušati jer tada nitko nije bio ni zain­teresiran. Bilo mi je teško čak i moju djevojku natjerati da posluša moje pjesme. Budući da sam studirao fotografiju i radio u tamnoj komori, mis­lio sam da će mi to biti posao, a glazba hobi. Dogodilo se potpuno suprotno. Story: Jeste li požalili zbog tog preokreta? Ne, volim fotografiju i uistinu sam sretan što svoje radove mogu pokazivati u knjigama, ali glazba je za mene puno osobnija, emotivnija i potencijalno utječe na više ljudi. Fotografija je predivna i obožavam kupovati knjige na tu temu, učiti o svim tajnama zanata, ali glazba je ipak nešto čime se želim baviti do kraja života. Story: Pogode li vas više kritike za vašu glaz­bu ili fotografiju? Uopće ne volim slušati kritike. Prije šest ili sedam godina odlučio sam ih ne čitati. Svake dvije ili tri godine napravim tu pogrešku, što me samo podsjeti zašto ih nikada ne bih trebao čitati. Ako je dobra, to je super i tada sam sretan, ali ako je loša, poželim se baciti s vrha najviše zgrade. Problem s lošim kritikama je u tome što se ne možeš braniti. Primjerice, nedavno je moj novi album u recenziji u jednom časopisu dobio očajnu kritiku, ali to i nije toliko neobično jer me američki mediji ionako mrze... Čudno je što jedina država u svijetu koja me ne voli jest moja domovina u kojoj sam rođen i odrastao... Čitao sam tu kritiku koja je bila jako zloče­sta, ali našao sam i druge tekstove toga novinara i vidio da voli samo rokere, a najveće ocjene dao je Slayeru, Foo Fightersima i Queens of The Stone Age. Tada sam se pitao zašto bi nekomu tko voli te bendove dali da ocjenjuje moj album delikatne elektronske glazbe? To je kao da mene, vegetarijan­ca, pošalju da recenziram neki stake house! Stal­no iznova učim tu lekciju, da nikada ne bih trebao čitati kritike.
Story: Kako se nosite s kritikama koje vam upućuju obitelj, djevojke, prijatelji...? Postoje razne vrste kritike. Uglavnom više go­vori o tome tko je osoba koja kritizira, a svi smo bili u situacijama kada shvatimo da ono što osoba misli uistinu nema veze s nama, nego s njom. No postoji i ona koja je stvarna i vrijedna. Kada me kritiziraju ljudi koji me vole i koje volim, kao što su moja obitelj i najbliži suradnici, pokušam prvo sh­vatiti je li njihova kritika utemeljena. Ako nije, nadam se da to mogu prepoznati i pristoj­no ignorirati, a ako jest, da iz toga onda mogu nešto naučiti. Ali mislim da se gotovo svaka kritika temelji na okrutnosti i smišljena je kako bi te povrijedila. Story: Vrlo ste jasni u kritikama SAD-a koji ste nedavno nazvali totalitarnom državom. Mis­lite li da vi kao glazbenik svojim angažmanom možete išta promijeniti? Ne znam. Svijet je toliko kompleksan da nitko ne može predvidjeti što se sve može dogoditi. Mislim da su to uspjele tri osobe; Bill Gates, Mark Zuckerberg i Steve Jobs. Da ste ih upoznali kada im je bilo 15, vidjeli biste samo štrebere. Da je netko prije 10 godina za Zuckerberga rekao da će promijeniti svijet više nego bilo koji svjetski političar, nitko mu ne bi vjerovao. Može li glazbe­nik promijeniti svijet? Vjerojatno ne, ali nikada ne znaš. Događale su se i neobične stvari. Story: Objasnili ste da je naslov albuma ‘Destroyed’ nastao na aerodromu, kada ste vidjeli znak na kojemu je to pisalo, ali ima li to ‘uništenje’ i neko drugo zančenje? Da, naslov je o iscrpljenosti i entropiji, odnosno kada se nešto urušava i počinje postojati na nižoj razini energije. Kao ljudska bića provodimo toliko puno vremena konstruirajući sebe... Izgra­đujemo se odjećom, jezikom, kulturom, u obitelji, domovima, svime što posjedujemo i onime što nam je dano ili stvarima koje mi biramo... Sve nas to određuje. Pitanje je što ostaje kada se sve to makne ili oduzme. Sad sam na turneji sa 15 ljudi i mi smo odred. Postoji struktura, ali često sam na turnejama bio sam. Tako je bilo i u Hong Kongu, gdje sam bio posve sam, nikoga nisam poznavao ili imao uz sebe poznate stvari. Nisam mogao jesti hranu koju volim, nije bilo moje obitelji, kulture, jezika, i kad je sve to nestalo, pitanje je što ostaje. Tu je nastao album. Story: Jeste li zbog toga željeli odustati od turneja i sviranja? Da, posljednjih deset godina. Story: Što vas je spriječilo? Obožavam stvarati glazbu i svirati koncerte. Dio mene boji se sve to napustiti, jednostavno otići kući i više ne znati što da radim. Ne volim spominjati imena, ali jednom sam pričao s Bo­nom jer su U2 i neki drugi stariji rokeri ovisni o turnejama. The Rolling Stones su na prvu turneju otišli 1962., i još sviraju jer ne znaju što bi drugo radili. Bono mi je rekao da kada nije na turneji, supruga ga natjera da otputuje dva tjedna na odmor bez nje kako bi se mogao smiriti, prila­goditi i biti normalan kod kuće. Puno nas nastavlja jer je to jedino što poznajemo i bojimo se po­misli da ćemo biti nezaposleni. A i uistinu volim stvarati glazbu i izvoditi je pred ljudima. Story: Nedavno ste se preselili u Los Angeles za koji ste rekli da ga volite zato što sâm sebe ponovno osmišljava. Radite li i vi to katkad? Mislim da nisam dovoljno pametan za to. Neki ljudi poput Davida Bowieja i Madonne doista su odlični u tome. Ja nemam pojma što radim, samo pokušavam stvarati glazbu koju volim i zainteresirati ljude da je slušaju. Story: Što radite u slobodno vrijeme? Bavim se boksom, čitam, provodim vrijeme s prijateljima. Moja kuća u Los Angelesu je u brdima, mogu puno hodati prirodom, što volim. Story: Kuću ste odabrali jer ima bogatu povijest; u njoj su stanovali Marlon Brando, The Rolling Stones, Jimi Hendrix. Prema standardima Los Angelesa, ima bogatu povijest. Lijepa je, ima nevjerojatan pogled, u blizini su mnoge planinarske staze i puno gostinjskih soba u kojima odsjedaju članovi moje obitelji i prijatelji. Imam veliki studio i toplo je u siječnju. Nije u gradu pa mi dolaze kojoti, risovi, zmije, a opet, udaljen sam pet minuta od samog središta Hollywooda. Sviđa mi se ta neobičnost i pomisao da mi je toplo u siječnju. Razgovarala Maja Šitum Fotografije Dražen Kokorić, Getty, Wireimage, Camerapress/Guliver