Vratila sam se iz Tokija u Washington i gotovo opsesivno mijenjam televizij­ske kanale na kojima se vijesti o savezničkoj intervenciji u Libiji izmjenjuju s vijestima o Japanu. Stručnjaci dijelom uspijevaju ohladiti reaktor 3 u nuk­learki Fukushima 1, ali taj uspjeh dolazi u paketu s puštanjem radioaktivnog plina u atmosferu. U međuvremenu, šest od 180 radnika heroja koliko ih je angažirano na popravku Fukushime 1, pokazuje znakove teškog trovanja. Špinat i mlijeko s farmi u okolici nuklearki ozračeni su, a tragova radijacije ima i u pitkoj vodi u oko 230 kilometara uda­ljenom Tokiju. Razmišljam o svojoj snimateljskoj ekipi iz To­kija, majstoru kamere Michaelu Goldbergu i asistentu Taku Yamatu. Michael je Kanađanin kojeg je u Japan prije 30 godina dovela ljubav. Kaže, bila je to priča pomoću rječnika jer prvih pet godina nije uspijevao sklopiti rečenicu na japanskom, a njegova supruga Japanka nije naučila engleski. Taku je rođen u Tokiju i pristojno će ignorirati moj strah od potresa koji će nas jednom zaustaviti nasred ceste, a drugi put prekinuti intervju s japanskom obitelji u predgrađu Tokija. Što sad rade, kojem stranom novinaru pokazuju japanski megapolis, s kim u redu čekaju na benzinskim crpkama? U Tokio sam stigla dva dana nakon potresa i tsunamija. Broj žrtava se iz dana u dan povećava, 12 tisuća ljudi vode se kao nestali. Na aerodromu Narita rijeke ljudi. Zbog štednje struje vlakovi ne voze, autobusne su linije prebukirane, ljudi čekaju u dugim redovima. Do Tokija se putuje satima. Grad je u polumraku. U hotelima smještaj traže ljudi u čijim domovima nema struje ni vode. U trgovinama nema instant hrane, vode, pelena, baterija, plinskih kuhala... U ljekarnama se uzalud traže tablete joda. Ulice uvijek budnog Tokija po danu su poluprazne, po noći sablasno tihe. Ljudi više nisu stidljivi ispred TV kamera kao nekad. Većina je osigurala zalihe hrane i vode za dva tjedna, obitelji i prijatelji imaju dogovorena mjesta sastanka u slučaju najgorega. Mladi bračni par Odashima Toshiaki i Tomoa prima me u svoj dom u jednom neboderu. S dvoje male djece ostaju u predgrađu Tokija usprkos velikoj zabrinutosti zbog radijacije. Njezina je obitelj teško pogođena potresom u Sendaiju. Ka­že, u potresu su stradale tisuće, dođe li do nuklear­ne katastrofe, stradat će milijuni. Kasnije će mi poslati poruku o kojoj stalno razmišljam dok montiram dulji prilog iz Japana: “Draga Branka, molimo vas, prenesite svojim gledateljima istinu o duhu Japana i japanskog naroda koji duboko vjeruje kako će se oporaviti od ove katastrofe.” Na nacionalnoj televiziji stalno prikazuju potresne prizore. Iznimno je zahladnjelo, pada snijeg u i oko Sendaija, u skloništima na podu sjede žene i djeca čije su priče u drugom planu zbog straha od nove katastrofe. Svejedno, nitko se ne buni. Rijetki su se putnici iz Japana vratili ravnodušni. Ali iz ranjenog Japana još je teže otići bez osjećaja kako je riječ o zemlji koja fascinira. Strpljiva, ponosna nacija bez histerije živi svoje najteže dane nakon Drugog svjetskog rata. Stran­ci napuštaju zemlju, cijene zrakoplovnih karata bestidno poskupljuju. Na aerodromu Narita u prosjeku bude deset tisuća ljudi. Pokraj mene, na dugom letu za Washington, sjedi Miyaki. I naše je prijateljstvo ono pomoću rječnika. Miyaki je 19-godišnja studentica dizajna iz Tokija koju roditelji šalju u SAD dok ne prođe opasnost od najgoreg. Pita me hoću li doći u Japan kada jednom sve bude kako treba. Odgovaram bez razmišljanja: “Sigurno ću se vratiti.” Napisala Branka Slavica Fotografije Boris Ščitar/Pixell, arhiv Storyja