TARIK ZA STORY O KARIJERI I OBITELJI: 'Neka sinovi budu bolji na svim životnim poljima, to mi je najveća želja'

Iako je više od dvadeset godina televizijska zvijezda, kazališni i filmski glumac te scenarist, ni u jednom trenutku nije se zasitio profesije. Naprotiv, pun je znatiželje i stvaralačke energije, i to ponajviše za pisanje. Likovi i priče roje mu se u glavi, a zapisuje ih gdje stigne. Osim hit-predstava o kojima govori u intervju, sprema i monodramu 'u kojoj će raširiti svoja umjetnička krila', a s prijateljima i filmski scenarij. Malo se ‘odmorio’ od svega toga dok je snimao španjolsku dramu ‘42 sekunde’, u kojoj ima jednu od glavnih uloga, a nedavno su održane svjetska i zagrebačka premijera. Samo za Story multitalentirani i šarmantni Tarik Filipović govori koliki mu je izazov bio na španjolskom jeziku glumiti legendu vaterpola Dragana Matutinovića. Humor je neodvojiv dio njega, ali objašnjava i zašto ga emocija nekad povuče prema dolje. Govori o taštini, hejterima, ali i o svojim najvećim ljubavima - supruzi Lejli Filipović kojoj je napisao stihove, sinovima Dini i Armanu, putovanjima u Južnu Ameriku, afričkom safariju...

Gdje se sve snimalo? S kime vam je bilo posebno drago surađivati i zašto?

Snimalo se gotovo dva mjeseca u Barceloni i Andori, na svim mjestima gdje se i dogodio taj za Španjolce povijesni vaterpolski uspjeh. Moram reći da su mi ekipa, redatelji Alex Murrull i Dani de la Orden, kao i glumački postav uvelike olakšali posao strpljenjem, podrškom, ali i ljubavlju jer smo se baš zavoljeli. Dečki me i danas zovu ‘mister’, kako oni inače oslovljavaju trenere. U filmu je cijela plejada izvrsnih španjolskih glumaca predvođenih Álvarom Cervantesom, koji je velika zvijezda i još bolja osoba, i Jaimeom Lorenteom koji je široj publici poznat iz serije ‘La casa de papel’. Snimati u čarobnoj Barceloni bilo je isto tako čarobno, ali još više su me se dojmile ljepote Andore, gdje ih je Matutinović nemilosrdno pripremao za Olimpijske igre.

Koliki je izazov bio glumiti na španjolskom?

Veći nego što sam mogao pretpostaviti, ali i veliki užitak i veliki stres - na pola snimanja izbio mi je herpes kao reljef BiH. Angažirao sam profesoricu španjolskog Sandru Bošnjak i ona je bila uz mene cijelo vrijeme rada na filmu. Odradili smo veliki posao. Sve što sam dodat izgovorio na španjolskom bilo je ‘corazon’ i još nekoliko riječi, ali pristupili smo mu na jedini mogući način a da to zvuči jako dobro. Išli smo u korijensko usvajanje svake riječi i rečenice jer se tek tada može izraziti emocija kao kada glumiš na maternjem jeziku. Svi su hvalili moj izgovor, a novinari nisu vjerovali da nisam nikada govorio španjolski. Osim Sandre, sa mnom je bio kolega i prijatelj Luka Peroš, naš domaćin i velika podrška.

Što vam se čini, kako sada govorite španjolski?

Nastavio sam pomalo učiti, znam puno više riječi i više razumijem, ali još se ne usudim sam sklapati rečenice. Možda se dogodi sličan filmski izazov pa me to dodatno motivira. Bilo bi divno…

Tu je i karakterizacija Dragana Matutinovića. Jeste li se čuli s njim? Kako je bilo donijeti na veliko platno taj temperament i dišpet?

Od samoga početka rada na filmu bio sam u kontaktu s Draganom. On je u Španjolskoj ostavio velik trag. Ponavljam da je to srebro bilo prvi veliki uspjeh njihova vaterpola, poslije su Španjolci postali velesila, a k tome je ujedinio Katalonce i ‘madridiste’. Za većinu je heroj, ali u jednom dokumentarcu nazivaju ga tiraninom i krvnikom zbog, kako kažu, surovog načina priprema koje mnogi nisu izdržali. Ali, eto, one koji jesu 42 sekunde dijelile su od zlata na Olimpijadi. Draganovo je objašnjenje da su Španjolci puno nježniji od dečkih s ovih prostora i da nije radio ništa što nije radio kod nas. Bio mi je velika podrška u vrijeme snimanja i uživali smo zajedno na premijeri u Barceloni.

Čini se da je sve više naših glumaca angažirano u skupim inozemnim produkcijama. Vi u ‘42 sekunde’ imate jednu od glavnih uloga, Goran Bogdan godinama ‘skita’ po svijetu i setovima, Goran Navojec, Zrinka Cvitešić...?

Smatram to apsolutno normalnim i očekivanim jer smo talentom i pristupom poslu ispred mnogih, ali u glumačkom svijetu nije dovoljno biti jako dobar, mnogo toga mora te se poklopiti. Goran Višnjić i Rade Šerbedžija otvorili su vrata, Zlatko Burić, Luka Peroš, Slavko Sobin, Klara Mucci… bit će toga u budućnosti puno više. Da nema malih i velikih jezičnih barijera, glumci s ovih prostora itekako bi dominirali.

Plodan ste autor, trenutačno je u regiji hit vaš komad ‘Seks i glad’. Tko je to gladan?

Nekako sam uspio pustiti pisca iz sebe na slobodu i uživam u plodovima njegova rada. Nakon dvije autorske predstave s Reneom Bitorajcem, koautorskih ‘Ćire’ i ‘Predsjednika’, to je prva samostalna autorska predstava nastala pod redateljskim povećalom Marija Kovača. Ne glad, prije bih rekao da sam bio sit trivijalnosti koje sam gledao i slušao o temi seksa. Zbog vječno bezrazložno tabuizirane teme osjetio sam glad napisati nešto o tome - što bih i sam volio slušati s pozornice. Tema seksualnosti koja je prirodna, normalna ili je tabu ili prelazi u nenormalne okvire. Inflacija seksualnosti nije očekivano dovela do većih sloboda, nego do devalvacije i devijacija. Mislim da se trebamo vratiti na ‘tvorničke postavke’, a ovo je moj mali doprinos tome. Postojala je mala bojazan zbog tematike koja je skliska, ali sudeći po prvih 50 izvedbi, na moju veliku sreću pogodio sam recepturu. Poanta svega, po mom mišljenju, glasi - ljubav je najveći afrodizijak!

Zanimljivo je da ste se referirali na temu seksa, a jednom ste komentirali da vam je najteže snimati upravo takve scene. Zašto? Jeste li sramežljivi?

Pa, u jednu ruku i jesam. Sve što je umjetnički opravdano i prirodno izlazi iz moga glumačkog bića, sve ono iza čega mogu stati, nije mi strano ni teško pa ni scene seksa. Ali vrlo često gledamo golotinju samo radi golotinje.

Slažete li se s izjavom da seks prodaje sve? Zašto je on toliko sociološki intrigantan?

Seks i novac su nezasluženo na tronu, ali slažem se. Volio bih da su neke druge stvari iznad, ali… Nisam ni Freud ni Jung da bih vam to stručno objasnio; energija i kemija su posvuda. I to je divno dok su ljudi sretni zbog toga. No nerijetko se pretvara i u ubojito oružje.

Kažu da o seksu najviše raspravljaju oni koji ga najmanje imaju?

Ima tu istine, kažu da psi koji puno laju ne grizu. Ali znam puno ‘pasa’ koji i laju i grizu. Kao i onih koji niti laju niti grizu…

Čini se da znate ubosti temu. Spomenuli ste i duhoviti komad za koji ste napisali scenarij ‘Predsjednici&ca (Pretposljednja večera)’, predstavu za koju se traži ulaznica više. Tko ju je od predsjednika sve pogledao? Jeste li nastojali biti politički korektni ili...?

Teško je reći što je korektno. Kada pišeš satiru, ona mora biti britka, oštra, ali ne uvredljiva. Neke stvari moraš predimenzionirati da bi na sceni dobile pravu težinu. A ljudska veličina je da prime šalu i kritiku na svoj račun. Gledali su sebe u Kerempuhu i Savka, i Tuđman, i Račan… i svi su stisnuli ruku glumcima! Na premijeri predstave ‘Predsjednici&ca’ bili su i Kolinda Grabar-Kitarović i Stjepan Mesić. Oboje su bili jako zadovoljni jer su Ornela Vištica i Hrvoje Kečkeš briljantno odigrali svoje uloge. Mesiću se nije svidjelo što se u predstavi puno pije…

Koliko se uopće isplati uvijek biti politički korektan, nikomu se ne zamjeriti?

Na ovakvom terenu moraš biti oštar, plesati po rubu, ali ne prijeći granicu dobrog ukusa. U suprotnom ćeš teško poentirati.

Komadom ‘Da sam ptica’, u kojoj ste na sceni s Darijom Lorenci Flatz, osvojili ste regiju. Što mislite, u čemu se krije njezin tajni sastojak?

Predivna predstava, čista emocija koja je izišla iz naših duša, toplina oko srca…Uz pomoć dramaturginje Nikoline Bogdanović i redateljice Arije Rizvić ugradili smo bujicu osjećaja u ovu predstavu koja je posvećena svima čiji su životi rasuti u krhotine zbog rata. A mogli su im biti bajkoviti.

Što još nastaje u vašoj kreativnoj radionici?

Naša FIJI grupa u dvogodišnjem planu ima tri predstave: monodramu o životu velike regionalne zvijezde, jedan britanski hit za dvoje glumaca i moju treću monodramu kojom ću pokušati probiti sve svoje glumačke plafone i potpuno raširiti krila. Ili kako kaže Ivan Leo Lemo - svoj švicarski nožić. Istodobno s Nikolom Kuprešaninom i Joškom Lokasom dotjerujem svoj prvi scenarij za film i tražimo sredstva za snimanje.

Gdje pišete scenarije? Tražite li katkad ideju, savjet od supruge i sinova?

Pišem gdje stignem jer inspiracija se ne budi i ne ustaje zajedno sa mnom. Ne volim imati vremenska ograničenja, pišem i ‘brusim’ dok ne mislim da je savršeno. Ne, ne tražim ni ideje ni savjete, samo mišljenje.

Stignete li pisati i poeziju? Imate li neku pjesmu koju ste posvetili Lejli ili ćete to tek napraviti?

Rijetko pišem poeziju. Nekada sam je više pisao, a sada katkad sama iziđe iz mene. Više je volim čitati ili recitirati kod mog prijatelja Marka Miloševića. Njegova pjesma ‘Sad znaš’ u mojoj izvedbi imala je milijunske preglede na društvenim mrežama.

A Lejli sam jednom rekao da ću joj napisati pjesma. Nakon nekoliko godina pitala me gdje je ta njezina obećana pjesma. Malo me iznenadila i posramila, ali tada sam znao da imam naslov - ‘Davno sam joj obećao pjesmu’. Prošla je još nepuna godina kada sam jedno jutro sanjao te stihove. Ustao sam, zapisao stihove, otišao Miroslavu Rusu i snimio ih. On je stavio glazbenu podlogu i pjesmu sam poklonio Lejli za rođendan!

Čime vas Lejla najviše inspirira? Može li malo vaše poezije?

Evo odgovora u nespretnim stihovima:

Kao što se ljubav kroz stoljeća nije definirala,
Ne znam riječima reći čime me je Lejla inspirirala…

Stariji sin Dino uskoro će proslaviti 20. rođendan. Ima li planove, koji će putem krenuti u životu? Pokazuje li sin Arman vašu umjetničku crtu?

Dino studira i živi studentskim životom, a Arman je u srednjoj školi i igra nogomet u NK Rudeš, što mu je i dalje broj jedan. Sami će pronaći svoj put, mi smo tu za usmjeravanje, savjet, podršku. Nisu ni meni moji roditelji određivali kojim ću smjerom i mislim da je to ispravan pristup. Kao roditelji smo iznimno ponosni na njihove ljudske i moralne kvalitete.

Kao veliki ljubitelj nogometa, zaigrate li s dečkima? Mislite li da ste bolji od njih?

Nekada smo igrali, nekada sam bio bolji. Otkad me udario auto, zabranjeni su mi kontaktni sportovi. A sada su i bolji pa neka budu bolji na svim životnim poljima. To mi je najveća želja!

Nezaobilazna figura u životu mnogih bio je Miroslav Ćiro Blažević koji nas je, na žalost, nedavno napustio. Napravili ste monodramu po njegovu životu, bili ste prijatelji. Možete li nam reći još nešto o njemu što nije već rečeno?

Kako godine prolaze i dragi ljudi odlaze, ostaju praznine iza njih, veće ili manje, koje nitko ne može popuniti. Ćiro je bio velika energija u mom životu, prijatelj i mudrac od kojeg sam puno i naučio, a jedan drugog hranili smo pozitivom i osmijehom. Sretan sam što imam predstavu o njemu koja je bila spomenik njemu za života, a igrat ću je dok budem na nogama. A što reći a da se ne zna? Ima toga, ali neke stvari moraš zadržati u sebi i svom srcu.

Mnogima je prva asocijacija na vas kviz ‘Milijunaš’. Nedavno ste rekli da su vas dočekali razni zlovoljni komentari kada ste bili izabrani za voditelja. Je li vas to emotivno pogodilo?

Kviz ‘Milijunaš’ i paralelna televizijska karijera velik su i važan dio mog života. HTV mi je mnogo dao svojim povjerenjem, nadam se da sam dostojno uzvratio. Televizija mi je donijela puno toga lijepog i otvorila mnoga vrata, kao što mi je i odnijela neke velike uloge koje sam izgubio zbog jačine tog medija. No sve bih ponovio. U početku, dok smo rulali pistom, nakon prvih nekoliko emisija kritičari su me dočekali isukanim mačevima. Bio sam iznenađen i razočaran, ali samopouzdan i svjestan kvalitete našeg timskog rada jer imam savršenu ekipu na svim razinama. Brzo smo uzletjeli, a dalje znate.

Kako se nosite s taštinom? Odnosno, kada vam proradi inat? Koliko to pomaže ili odmaže u životu?

Ljudi smo, svi smo krvavi ispod kože, ne bih rekao da sam tašt, prije jako emotivan i pravdoljubiv. Volim konstruktivnu kritiku, volim kada mi netko kaže gdje griješim, ali pogađaju me hejteri koji vrijeđaju bez osnove i na svim razinama, profesionalnim i ljudskim. Portali koji daju prostor za vrijeđanje osobama skrivenim iza lažnih imena savršen su poligon za njih. Nadam se ne još dugo. Nekada me to jako boljelo, danas više niti čitam niti pridajem tome važnost. Sretan sam što svi ljudi do čijeg mi je mišljenja stalo cijene moj rad.

Oni koji vas dobro poznaju kažu da ste privatno jako zabavni i sjajan imitator. Je li to vaše pravo lice?

Ne volim o sebi govoriti u superlativima, ali mogu reći da sam društven, volim ljude, volim se družiti, zapjevati, zabavljati društvo pa i sebe. Imam i onu drugu stranu, ali samo kada me emocije počnu povlačiti prema dolje, a onda se branim i liječim humorom koji je moj način života.

Kojim se putovanjima i trenucima s obitelji veselite u budućnosti?

Putovanja su bogatstvo, ono što se pamti cijeli život. Proputovali smo skoro cijeli svijet, puno toga i s našim dečkima i mislim da smo im time odškrinuli vrata u ljepši i sadržajniji život. Od želja su ostale Južna Amerika kao moja i safari u Africi kao Lejlina. Nadam se da ćemo i to vidjeti i doživjeti, a onda - sve ispočetka!