Jedan od najljepših osmijeha malih ekrana, onaj tamnooke Zagrepčanke Ive Bagić već pet mjeseci smiješi se s nekih, nama nepoznatih visina. Ali svi oni koji su barem na trenutak upoznali Ivinu vedrinu, snagu i volju - nikada je neće zaboraviti. Svojom upornošću i zavidnom energijom šest godina borila se protiv zloćudnog tumora na mozgu, a upravo je time ostavila bez daha kako svoju obitelj, tako i sve one koji su čuli za njezinu tužnu priču. Uoči 10. listopada, kada bi proslavila 26. rođendan, njezin brat Josip za Story se prisjeća zajedničkih trenutaka s obožavanom sestrom koje nikada neće zaboraviti...

Story: Kako ste? Tek sada polako shvaćam da Ive nema i teško mi je o tome uopće razmišljati. Dobro nam je došlo ljeto, kada smo se svi uspjeli maknuti od svega, iako su nam telefoni neprestano zvonili. To je situacija koja nije nimalo ugodna, naprotiv, vrlo je privatna i obiteljska. Željeli smo da sve ostane u krugu Ivi bliskih osoba, pa smo tako napravili i pogreb, mislim kako je to jedino ispravno. Story: A kako su vaši roditelji? Još uvijek su na moru, prikup­ljaju energiju za dalje... Story: Kada razmišljate o Ivi, koje vam se uspomene vraćaju? Toliko je toga da ne bi bile dovoljne cijele novine. Sjećanja kada smo bili klinci, uspomene na našu djetinju igru i zezanciju... Vjerovali ili ne, s Ivom doista nisu postojali tužni trenuci, oduvijek je bila topla i vrckava osoba. Najviše mi nedostaju naša druženja uz filmove, interne priče koje smo razumjeli samo ona i ja. Neki dan sam s Ivina starog mobitela, u kojemu me ona zapisala kao ‘bracko’, nazvao svoj broj i to je nešto nenadoknadivo jer me baš nitko nikada više neće tako zvati. Naža­lost, te stvari shvatiš prekasno, tek kada sve nestane. CIJELI INTERVIEW PROČITAJTE U NOVOM BROJU TJEDNIKA STORY

Razgovarala Ana Lukiček