ALEX OGNJENA EKSKLUZIVNO O TEŠKOJ BOLESTI: 'Svaki dodatni dan je blagoslov, ali ja sam ta koja se više ne bori'

'Svi smo skloni suditi druge brzo i bez milosti, a kad sude nas zahtijevamo tu istu milost koju drugima ne želimo dati', rekao je jednom netko.

Mnogim Hrvatima i Hrvaticama je nejasno čime se točno bavite. Možete li nas stoga kratko provesti kroz svoju biografiju?

Cijeli život bavim se volontiranjem i organizacijom humanitarnih akcija, ali to mi nije posao nego način života. Završila sam srednju medicinsku školu i fakultet za modni dizajn, a uz to sam završila i tečaj za rad u hospiciju i volonterski pomagala umirućoj djeci i umirovljenicima. Oduvijek sam radila po 2,3 posla istovremeno da preživimo, jedno vrijeme sam po noći dostavljala novine, a po danu radila za modnu agenciju kao tajnica i istovremeno pisala modne i lifestyle rubrike za nekoliko portala. Zatim sam bila novinarka, urednica i voditeljica, ali sam u jednom trenu morala preuzeti kafić koji sam vodila nekoliko godina. Pošto kafići nikada nisu bili dio mog života otvorila sam salon za tetoviranje koji sam nakon 7 vrlo uspješnih godina zatvorila zbog bolesti. Moram reći da me na kraju talent za crtanje financijski spasio iako su mi cijeli život govorili da ću zbog umjetnosti "biti kruha gladna". Volonterski sam vodila ples kao školsku aktivnost u osnovnoj školi, a cilj je bio poticanje djece na zajedništvo i dizanje samopouzdanja. Tad je već sin dovoljno odrastao, egzistencijalno sam nas zbrinula pa sam napokon riskirala i započela kantautorsku karijeru i uz nju nastavila posao voditeljice i urednice.

Odakle u vas potreba da pomognete drugome i kojim skupinama najviše volite pomagati? Zašto baš njima? Također nam recite postoje li neke akcije na koje ste posebno ponosni? Vjerujemo da ste ponosni na sve, no jesu li vam se neke baš urezale u pamćenje?

Još kao djetetu nije mi bilo jasno zašto svi ljudi nisu materijalno jednaki pa sam odlučila nekako ispraviti tu, kako sam tada smatrala, nepravdu. Kao tinejdžerica sam volontirala posvuda i skupljala znanje da mogu sama nešto organizirati, a onda se prije nekih 15 godina opredijelila za pomaganje djeci u domovima za nezbrinutu djecu diljem Hrvatske i beskućnike jer sam vidjela da je njima pomoć najpotrebnija. Od tada putem društvenih mreža organiziram za njih pomoć i zahvaljujući divnim, nesebičnim ljudima u tome uvijek uspijem. Nedavno sam privremeno prestala jer zbog bolesti ne mogu više biti van kuće dulje od sat, dva, a npr.ako vozim donacije u Osijek ili Split potrošim cijeli dan. Nisam više sposobna za to i ne mogu voziti. Volim da je sve transparentno, da se zna gdje je što završilo i zato sve što ljudi doniraju i što završi kod djece i beskućnika objavim na mrežama javno uz zahvalu, a ono što radim privatno ne spominjem. Nakon dugo godina shvatila sam da algoritam ne pokazuje ljudima moje objave u kojima molim donacije pa sam počela uz tekst stavljati svoje slike i to se pokazalo kao dobitna formula. Krilatica koju pokušavam proširiti je "njima je pomoć potrebna cijelu godinu, a ne samo za Božić". Da mi stariji profil nije obrisan na društvenoj mreži bilo bi vidljivo puno više lijepih uspomena, a ovako imam zabilježeno samo zadnje 4 godine. Možda jednog dana skupim sve stare slike i objavim, bilo bi lijepo prisjetiti se svega. Ne mogu reći da sam ponosna, pomaganje bi trebalo biti sasvim normalna stvar, ali jesam ponosna na sve donatore i volontere koji su mi pomagali u tih preko 15 godina i omogućili da akcije budu uspješne, a time djeca i beskućnici bar malo sretniji. Bila sam jako ponosna na njih kad je djeci koja su boravila u domu u Sisku nakon potresa hitno trebalo nabaviti laptope i tablete da mogu pohađati online nastavu. Tražila sam pomoć ministarstva, čak i kandidata za premijera koji mi je prije toga tvrdio da želi pomoći i svi su nas ignorirali. Na kraju sam zahvaljujući donatorima u tjedan dana skupila 12 tableta i laptopa za djecu koja su bila po drugim domovima pošto je njihov bio za rušenje i tu smo još jednom dokazali koliku nevjerojatnu ljubav i empatija imaju moć.

Ne prestajete se nesebično davati drugima čak i u ovom životnom periodu u kojem se doslovno borite za život. Naime, nedavno su vam odstranili štitnjaču jer su pronašli tumor na njoj, no ubrzo nakon toga se ispostavilo da imate tumorske tvorevine po cijelom tijelu. Kako i kada su krenuli vaši problemi sa zdravljem, kakvo je trenutačno stanje i kakve su prognoze doktora?

Redoslijed je bio malo drugačiji, većinu stvari vučem godinama, ali ne volim pričati o tome. Ja nisam moja bolest pa godinama trpim i šutim o tome jer ne želim da me itko žali ili drugačije gleda. Cijenim kvalitetu više od kvantitete i znam da sam u 39 godina iskusila dovoljno života da u miru sa sobom i Bogom iščekujem sudbinu, kakva god bila i kad god došla. Doktori se slažu da su bolesti vjerojatno većinom rezultat dugogodišnjeg psihofizičkog zlostavljanja, teških stresova i zanemarivanja pa se ne volim toga prisjećati. Ponekad nekim doktorima čujem u tonu glasa da su odustali, ali zapravo sam ja ta koja se više ne bori. Trenutno rješavam "manje" probleme koji su popratna komplikacija, a utječu mi na svakodnevicu npr. kronične migrene, propusna crijeva itd. Možda se ako to uspijem staviti pod kontrolu pozabavim i većim stvarima, ali ne zamaram se. Svaki dodatni dan je blagoslov, ali lagala bih kad bi rekla da nisam umorna i da se ne veselim kraju.

Tek nedavno ste na Instagramu otkrili da imate 18-godišnjeg sina. Kako se on nosi sa svime što vam se događa proteklih nekoliko godina?

Sve odluke u našoj kući su zajedničke. Samohrana sam majka 18 godina, nas dvoje smo sami prolazili kroz sve i život nas nije štedio. Bio je svjestan u što se upuštam, bojao se kako ću to podnijeti znajući da sam osjećajna i teško bolesna, ali je znao razlog zašto to radim i da je zapravo bolest razlog žurbi. Mene je bilo strah da nije spreman za sve što nam slijedi, ali odlično je to podnio. Nije mu bilo lako gledati me dok patim, znam da je morao i rano odrasti zbog svega što smo prošli (čak smo bili beskućnici jedno vrijeme) pa je i ovu situaciju podnio vrlo zrelo. Žao mu je jer zna tko sam i da to nema nikakve veze s onim kako sam prezentirana, ali razumije da je to moj put i da nemam problema s egom pa me to toliko ne dira. Gledao me svih godinama kako se borim za neke više ciljeve i "male ljude" i zna da ću radije umrijeti kao lažna bludnica koja je ipak pomogla mnogima nego kao osoba čista obraza koja nije uspjela u svojim misijama. On je razlog i snaga koja me drži na ovom svijetu i svjesna sam da je to i svojevrsni teret na njegovim leđima. Uz njegovu ljubav i podršku vrlo je lako ne bojati se ičega. Ima izuzetan smisao za humor i sarkazam pa je skandal često (naročito kad bi čitali interpretacije i zaključke nekih novinara) bio povod za smijeh. Prvi put je to iskusio kad je plasirano medijima da sam domina, na tu temu me i dan danas zeza, nama je to bilo urnebesno znajući pozadinu priče. Što se skandala tiče vrlo brzo smo prestali čitati bilo što vezano uz tu temu. Moj javni život je već godinama bio samo igrokaz pa se nismo time zamarali privatno, bili smo zauzeti stvaranjem lijepih uspomena. Mladi više shvaćaju pozadinu priče bez da sam išta rekla, kako njegovi prijatelji i kolege tako i on sam. Sretan je, zdrav, odličan učenik medicinske škole i volimo se jednako od prvog dana... razumije da ne mogu mijenjati pravila po kojima svijet funkcionira i da sam se odlučila prilagoditi. Nikad mu neću moći dovoljno zahvaliti na podršci i ljubavi. Ponosna sam što imam čast biti njegova majka. Boljeg sina nisam mogla ni sanjati.

Snimili ste pjesmu u kojoj govorite o svojoj životnoj borbi. Možete li reći više o istoj?

Prošlu jesen sam razmišljala o tome kako je sin uskoro punoljetan i da bi sve dala da me Bog napokon uzme k sebi jer nisam više mogla trpjeti bol i fizičku nesposobnost. U jednom trenu iz mene je kroz suze izašla pjesma koju sam snimila u studiju Tihomira Preradovića. To je moja zadnja pjesma, a prva na kojoj nisam mijenjala niti jedan zarez ni ton, nisam dozvolila da itko ikako utječe na mene. Spot je snimljen u Varaždinu zahvaljujući divnoj duši i umjetniku Nikoli Vudragu, a moj plan je bio da pjesma bude objavljena tek nakon moje smrti. U zadnje vrijeme razmišljam da ju ipak objavim dok sam još ovdje, da olakšam sinu koliko god mogu, ne bih voljela da se još i s time zamara kad me ne bude. U pjesmi su ogoljeni moje srce i duša pa sam ju zamislila kao moju zadnju ostavštinu svijetu, zadnji dar i zadnje zbogom svima kojima je moje ime ikada prešlo preko usana.