Iako je tek navršila tridesetu, Zrinka Cvitešić jedna je od onih žena za koje se može reći da su se u životu realizirale na svim poljima. Uz to što je multitalentirana glumica, kojoj se smiješi i nagrada za najbolju europsku glumicu, Karlovčanka je ispunjena i u ljubavi. Turbulentna veza između nje i devet godina starijeg Hrvoja Rupčića jedna je od onih priča koje bi se mogle staviti na filmsko platno. Sve je započelo prije godinu i tri mjeseca, kad se u gradskim kuloarima počelo šuškati da je atraktivna glumica u vezi s frontmenom grupe Cubismo. Budući da je glazbenik bio u braku s pjevačicom Tinom Rupčić, s kojom ima dvojicu sinova, nastojali su sakriti svoju ljubav. Uoči Božića prošle godine, ekskluzivno u Storyju, prvi su put objavljene zajedničke fotografije para kad su se zaputili na izlet u Sloveniju. Dva mjeseca nakon što je veza otkrivena, Hrvoje se odlučio vratiti supruzi Tini i sinovima, 11-godišnjem Noi i petogodišnjem Jakovu. Tada je obitelj provela nekoliko nezaboravnih dana na skijanju, a Zrinka je istodobno u intervjuu za Story dala naslutiti kako je pronašla muškarca svojeg života te da je spremna za obitelj. A da je mislila ozbiljno, vidjelo se ubrzo jer su otkrivena ljubavna pisma koja je lijepa glumica slala dečku, u kojima je temeljna poruka bila da će ga uvijek čekati. Dva mjeseca nakon što je afera prestala puniti novinske stupce, ponovno su započela šuškanja da se Hrvoje i Zrinka tajno viđaju. Tako su u travnju prošle godine prvi put viđeni zajedno, nakon predstave u zagrebačkom HNK, gdje su izmijenili i prvi poljubac u javnosti. Time su sve maske pale, a vrhunac ljubavne priče jest glazbenikovo priznanje javnim pismom koje je uputio upravo Storyju, čime je potvrdio da su on i Zrinka srodne duše. Cijelu je aferu Tina Rupčić dostojanstveno podnijela, a par je nastavio svoju romansu. Viđeni su proteklog ljeta u Zadru, gdje Hrvoje ima vikendicu, ali i na Pula Film Festivalu. Da su se strasti smirile, vidjelo se i tijekom nedavne šetnje po Jarunu, kad je glumica bila u opuštenom druženju s dečkom i njegovim sinovima. Iako par rijetko priča o privatnom životu, na nedavnom koncertu u Lisinskom ‘Božić s glumcima’ zajedno su nastupili; Zrinka je pjevala, a Hrvoje svirao bubnjeve te su se i na taj način pokazali kao skladan par koji se savršeno nadopunjava i na umjetničkom polju. Story: Ulogom Lune u filmu ‘Na putu’ Jasmile Žbanić kandidirani ste i za nagradu Silver Bear Award for Best Actress, odnosno za najbolju europsku glumicu. Uistinu rijetko priznanje za nekog od domaćih glumaca. Jeste li uopće svjesni tog statusa? To što sam odabrana u deset najboljih mladih glumaca Europe dovoljno je velika čast. Ali u Hrvatskoj ima i drugih glumica i glumaca koji zaslužuju takvo priznanje za svoj rad. To što se to događa rijetko u svijetu kad je o hrvatskim glumcima riječ, ne govori o našoj kvaliteti, nego o problemu koji je ključan već godinama, a to je mala proizvodnja filmova. Hrvatska proizvede sedam do deset filmova godišnje, jedan ili dva pronađu svoj put do nekih svjetskih festivala, ako imaju sreće. Ostale zemlje koje su stalni sudionici Berlina, Venecije ili Cannesa; kao što su Francuska, Engleska, Njemačka, Italija, Danska, Švicarska ili Nizozemska, proizvode barem deset puta više filmova pa imaju i deset puta veću priliku da uđu na jedan od spomenutih festivala. Dobrih glumaca i glumica u Hrvatskoj je puno, ali rijetki su ti koji svake ili svake dvije godine imaju priliku raditi na filmu. Ukratko, kad bi radili više, sigurna sam da bi i ovakvih priznanja bilo češće. Također, u Hrvatskoj trenutačno vlada doba sapunica, koje hrani brojne glumce, ali ne pomaže kvaliteti televizijske i filmske umjetnosti. Ako sam ičeg svjesna u vezi ove nagrade, to je onda sreća koju sam imala što me Jasmila pozvala u svoj film. Story: U slučaju da osvojite laskavo priznanje, hoćete li razmisliti o svjetskoj karijeri? Prvo skoči pa reci hop! Ono što je najvažnije jest to da svijet polako primjećuje hrvatske, bosanske i srpske glumce i glumice te da nas ovakvim i sličnim priznanjima cijeni kao dio svjetske filmske umjetnosti. I to zahvaljujući kvaliteti našeg rada. Story: Koliko vam je bila zahtjevna uloga Lune? Jasmila je sa svojom ekipom napravila sjajan plan priprema koji smo sproveli do kraja. Audicija je trajala otprilike osam mjeseci, od Zagreba, Sarajeva, preko Beograda i Ljubljane, neki od nas su se i po nekoliko puta našli na audiciji, koja je više bila koncipirana kao radionica za glumce. Pa smo i ne znajući, već tada zapravo započeli s radom na filmu. U srpnju prošle godine cijela je glumačka ekipa filma provela zajedno tjedan dana na otoku Zlarinu, gdje smo u starom kinu imali sedmodnevnu radionicu klaunova, pod vodstvom jednog od najboljih svjetskih klaunova, Lee Delonga. Ta mi je radionica isprva bila noćna mora, no otvorila mi je neka nova vrata u svijet glume i oslobodila neke nove glumačke prostore u meni. Sve je to bilo jako potrebno da se dogodi prije susreta Lune u meni i kamere. A Lunu sam lako pronašla u sebi i ona sebe u meni. Svijet rata i izbjeglištva koji ona nosi u sebi i sama sam prošla, a kao i Luna, i sama sam još uvijek i žena i dijete. Bilo je tu i drugih sličnosti između nas dvije. Najdraže mi je raditi na ulozi koja u sebi nosi cijelu paletu nijansi od bijele do crne jer mislim kako ljudi i život nikada nisu samo bijeli ili samo crni. Luna je bila jedna od takvih uloga, neiscrpan izvor raznih nijansi. Story: Snimate filmove, igrate predstave, pjevate, plešete, odnosno zamijećena je vaša uloga u mjuziklu ‘Za dobra stara vremena’. Kako sve stignete, otkud vam toliko energije? Još dok sam bila dijete, teško mi se bilo odlučiti gdje provoditi slobodno vrijeme i čemu se posvetiti, na što se koncentrirati. Pa sam pohađala nekoliko slobodnih aktivnosti, od glazbene škole, dramskog studija, satova solo pjevanja do plesnih škola, čak i nekoliko sportova. Uvijek mi je glad za novim znanjima bila veća od umora, želje za igrom ili pretrpanosti u dnevnom rasporedu, koje je sigurno bilo, pogotovo za dijete do petnaeste, šesnaeste godine. Volim svladavati nove vještine i mislim da sve što čovjek svlada ili nauči, pogotovo ako je glumac, sigurno može iskoristiti jednom u životu. I nije tu riječ o nekoj prevelikoj energiji, samo o želji da vrijeme koje prolazi ne prolazi neiskorišteno. Story: S obzirom na to da volite koketirati s gotovo svim scenskim vještinama, odajete dojam ekshibionistice. Je li to doista tako ili je to dio vašeg vrckavog i djetinjeg karaktera? Vjerujem da moje bivanje na sceni ili na filmskom platnu u očima publike nikako i nikada ne izgleda kao koketiranje ili ekshibicionizam. Da ne vjerujem da je to tako, ne bih se više bavila ovim poslom. Jer ono što mi je najvažnije u mom poslu su kvaliteta i profesionalan rad, bilo da je riječ o igranju predstave, snimanju filma, izvođenju neke pjesme ili sudjelovanju u ‘Plesu sa zvijezdama’. I ne vidim u tome čime se bavim i što radim velike suprotnosti, sve se to zove kako ste i sami rekli - scenska vještina ili kako ja to volim nazvati, izražavanje kroz umjetnost. Ono što je najveći dio mog karaktera, to je svestranost. I ljubav prema životu. Umjetnost oslikava život, kroz glumu, ples, pjevanje, sviranje itd. Kada bih imala dara za likovnu umjetnost, vjerujem da bih se izražavala njome. Story: Kad se u vama probudila ljubav prema umjetnosti? Mislim da mi je nesvjesno ulazila u pore jer sam živjela s njom. Mama je pisala poeziju, memoare, svirala orgulje u crkvi i izrađivala dvorce, jezera i životinjske svjetove od papira ili kolača. Tata je plesao i pjevao u folkloru i radio čuda s cvijećem. A sestra i ja smo od vrtićke dobi pohađale sve ono što sam spomenula prije. Umjetnost je neiscrpan izvor istraživanja, i sebe, i svijeta, i sebe u svijetu. Mislim da nisam ja odabrala umjetnost, nego umjetnost mene. Story: Jesu li vas roditelji poticali i ohrabrivali na vašem putu prema umjetnosti? I sestra i ja smo kretale nekim sličnim putevima koji su vodili prema umjetnosti. Ja sam taj put odabrala kao životni, sestra nije. Ono najbolje što roditelj može učiniti jest to da osluškuje svoje dijete i pušta ga da ide svojim putem, a ne onim kojim bi njegovi roditelji željeli. Moji su roditelji upravo to i činili, omogućili su nam koliko su mogli da isprobamo sva polja umjetnosti i sporta koja su nas zanimala i čekali rezultate. Meni je bilo najvažnije da ne propuste nijedan koncert iz klavira u glazbenoj školi ili premijeru predstave dramskog studija u Zorin Domu. Što nisu. Najdraži mi je komentar vezan uz moj odabir rekao moj djed. Donijela sam mu diplomu s Akademije i ponosno rekla da sam diplomirala s izvrsnim, a on mi je rekao: “Bravo! Sad kad si to završila, hoćeš li upisati i neki pravi fakultet? Recimo, pravo ili ekonomiju?” Story: Čime vam se roditelji bave? Vode domove za starije i nemoćne u Bolu i Supetru na Braču te u Podstrani u Splitu. Uz to što su baka i djed, što im je trenutačno najvažniji posao. Story: Jeste li ponekad razmišljali napustiti dosadašnji posao i krenuti u druge vode? U svakom poslu ima boljih dana i onih lošijih. Kad su uvjeti rada nemogući, kad čekaš honorar i po pet godina, kad se nadaš da će biti više filmova, kad te ne cijene koliko bi bilo poželjno i normalno, kad napraviš super predstavu koja igra dvaput ili triput mjesečno, sve su to, naravno, oni lošiji dani. Ali ovim se poslom možeš baviti jedino ako ga doista voliš. To su mi rekli i brojni prijatelji i poznanici koji su posjetili filmski set ili statirali u nekom filmu ili predstavi. A umjetnost je čudan posao, jednom kad postane dio tebe, teško je živjeti bez nje. No ako mi jednom ponestane mašte ili se kvaliteta mog rada naruši, svakako ću se baviti nečim drugim. Story: Iako ste nagrađivana glumica, znači li vam ponekad više gromoglasni pljesak iz publike nego dobra kritika u novinama? Novine uglavnom ne čitam, pogotovo ne kritike. Jedan od razloga jest to što je pravih, školovanih kritičara jako malo, pa me njihova kritika onda ni ne zanima, a drugi to što su za uloge koje sam osjećala da sam ih napravila dobro, što su mi i kompetentni ljudi govorili, kritike bile ili osrednje ili loše. A za one za koje sam osjećala da sam mogla puno više, kritike su bile dobre ili izvrsne. Ili je bio kriv moj osjećaj ili viđenje dotičnih ljudi. Za one kvalitetne kritike u novinama, bilo dobre ili loše, ionako doznam od kolega, pa radije ostajem pri tome da ih ne čitam i vjerujem svom osjećaju. On me uostalom i vodi u svakom projektu, a i doveo me do toga gdje sam sada. Glumac na sceni živi za pljesak, to je oduvijek tako. Nagrade, naravno, laskaju i izazivaju ugodu, ali kad tvoj rad ostane pohranjen u srcima i glavama ljudi, to je od neprocjenjive vrijednosti. Story: Općenito, kako podnosite kritiku? Kako čiju. Od kolega ili ljudi iz našeg posla, jako dobro. Volim kad mi netko ukaže na neki propust ili slabije rješenje, imam osjećaj da tako cijeni moj rad, da mu je stalo da nešto što je loše bude bolje. Ali od ljudi s kojima sam bliska kritiku podnosim teško. Svaku ulogu koju napravim posvetim nekome iz svog života, tajno, onako za sebe. Jer uvijek moram za nekoga raditi predstavu ili film. I kad netko od ljudi koji su mi bliski i nije baš oduševljen, recimo mama, primam to jako osobno i emotivno. Story: Što ljubav najviše pobuđuje u vama, a što mijenja? Ovaj naš film, ‘Na putu’, nekako najbolje ocrtava kako doživljavam ljubav. I koje bi značenje ljubavi trebalo biti. Mislim da je to i najbolja pozivnica za ovaj film, ljubav. A ja baš i nisam od riječi kad je o intimnim stvarima riječ, puno se bolje i točnije izražavam djelima. Story: Što ste si poželjeli u novoj godini? Želje ne izgovaram naglas. Tako im je vjerojatnost da se ostvare puno veća.
Razgovarala Antonija Nazor Snimio Šime Eškinja Styling Robert Sever Šminka Pamela Elekeš Frizura Mario Treščec Zahvaljujemo baru Hemingway na ustupljenom prostoru
